“Svi u kockastim dresovima navijaju za jugoslavensku reprezentaciju” – izjavio je Nenad Neša Stazić u Hrvatskom (državnom) saboru. Neki će kazati da je to najrazvidnija potvrda stare latinske – “in vino veritas”, dok će drugi kazati da je na djelu podsvijest, jugoslavenska, jugokomunistička i jugosrpska podsvijest. Što god bilo, ovo je klasičan primjer nelustriranog jugoslavenskog ludila.

Tom smo ludilu najviše svjedočili za vrijeme vlade Zorana Milanovića, a u to doba možemo nalazimo i početak onoga čemu svjedočimo ovih dana – pravosudnoj hajci na Dejana Lovrena i Luku Modrića - dvojicu svjetski poznatih nogometaša koji su ratnih devedesetih, kao djeca, osjetili prognanički život.

“Isušivanje močvare” je najavio Željko Jovanović, a uz pomoć Ostoje Rankovića posijao razdor sjevera i juga Hrvatske, Dinama i Hajduka. Svastika je poslužila tomu da se hrvatska reprezentacija i hrvatski nogomet u cjelini uništi. Zašto? Zato što velika većina Hrvata voli nogomet, voli navijanje i bodrenje svoje reprezentacije, zato što Hrvati u to kratko doba koliko traje nogometno natjecanje manje brinu o svakodnevnim problemima ili turobnoj hrvatskoj politici i, možda najvažnije, jer su onda ogrnuti hrvatskim zastavama, mašu hrvatskim zastavicama, ističu na sve odjevne predmete, na balkone, automobile hrvatsko znakovlje i jer pjevaju hrvatske pjesme te su sveukupno ponosni što su Hrvati.

To jugoslavenska i prosrpska kolona ne može podnijeti, što lako zaključujemo samo pogledavši komu sve smeta isticanje hrvatskog znakovlja i radost hrvatskoga naroda: Stazić, Jovanović, Ostojić, Pupovac… Uzmimo samo primjer Luke Modrića; on je trenutno najpoznatiji Hrvat na cijelome svijetu, odličan je nogometaš i vrhunski predstavlja hrvatski narod – on je hrvatski brend, poput Davora Šukera. Možda nemamo nekakav proizvod u visokoj tehnologiji, automobilskoj industriji i sl., ali imamo vrhunske sportaše, u ovom slučaju – Luku Modrića.

I to onda treba uništiti, kao što treba uništiti sve što hrvatski diše, što podsjeća na Hrvatsku i što Hrvati vole i u čemu uživaju. Sramotno je što abolirani četnici, dakle bez pretjerivanja, pravi pravcati četnici koji su haračili i ubijali po Slavoniji za vrijeme Domovinskog rata, sad sjede na osječkom sudu te vode osječko državno odvjetništvo, a tamo su postavljeni za vrijeme sad bivšeg Dinka Cvitana, kordunskog Srbina porijeklom iz Kostajnice, čiji je ujak bio general Kontra-obavještajne službe (KOS).

Samo u idiotskoj državi se može dogoditi da se uoči Svjetskog prvenstva dva reprezentativca gone zbog kaznenog djela krivokletstva, vjerojatno jedinog kaznenog djela zbog kojeg nije osuđen nitko od hrvatskog osamostaljenja. To nije ništa do li još jedan pokušaj petokolonaša omalovažavanja i razaranja hrvatskih vrijednosti. Ne bi bilo neočekivano kad bi, ako bi se Hrvatska plasirala u polufinale ili finale SP-a u Rusiji, nekoliko dana uoči utakmice pola reprezentacije bilo uhićeno… Poznajući KOS-ovske i udbaške metode, poput svastike na Poljudu, ništa ne bi iznenadilo.

Progoni se one koji su u mogućnosti nešto napraviti za Hrvatsku i njezin narod, njezinu reputaciju i ugled u svijetu. Sve je jasno ako se pogledaju medijski napisi o Mati Rimcu, pa čak i o „kontroverznom“ Zdravku Mamiću, koji je, što god rekli, napravio dobar posao za hrvatski nogomet i za Dinamo.

S druge strane, što su razni jovanovići, ostoje, rankovići, pupovci, stazići i stanimirovići napravili za RH ili njezin narod? Što je napravio Slavko Goldštajn, priučeni povjesničar i titoljubac? Što je učinio Drago Pilsel, lažni ustaša i lažni kršćanin? Što je učinio Aleksandar Stanković, nadrinovinar i trbuhozborac duboke države? Ništa, rade cijelo vrijeme protiv Hrvatske i protiv njezina puka; rade i protiv nacionalnih manjina, ma koje bile, jer one Hrvatsku smatraju svojom domovinom i svojom državom.

Ali neka. Pjena im izlazi na usta dok su prisiljeni slušati o fantastičnim uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije. Hvata ih bunilo te baljezgaju o tomu kako svi u kockicama navijaju za jugoslavensku reprezentaciju. Zaista, u takvom očajanju valja posegnuti za bocom, uvijek napola praznom, i u njezinu dnu naći utjehu. Tko zna, ako Bog da sreće, možda se napokon ostvare oni stihovi: „Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta!“

U tom slučaju će zaista patiti i žaliti, kao što žale za propalom državom, pa neka crtaju svastike gdje god hoće ili neka pokreću istrage protiv koga im drago. Ne će im pomoći.

 

Mila Marušić

Share
0