Republika Kuba od 1959. ima komunističku partiju na vlasti, Sjeverna Koreja od 1945., odnosno od 1953., također. Nedavno je održan povijesni sastanak Trumpa i Kim Jong-una što je znak zatopljavanja odnosa, ali svojevrsna uvertira u denuklarizaciju, odnosno dekomunizaciju. Kuba se već prije nekoliko godina počela približavati Zapadnom svijetu, a rezultirat će također dekomunizacijom. Ostala je, veli Hloverka Novak-Srzić, još samo Rijeka kao posljednja utvrda istinskog boljševizma ili kako to vole kazati naši domaći četnici (takozvani "ćetnici") – "antifašizma".

Uzroka tomu je mnogo, još od doba prve Jugoslavije kad se počelo naseljavati Srbe u ondašnji Sušak (danas dio Rijeke), preko "oslobođenja" 1945. godine kad je etnički sastav Rijeke stubokom promijenjen na štetu Talijana i Hrvata, do polustoljetnog posrbljavanja Rijeke za vrijeme neprežaljene nam "Šugoslavije". Čovjek bi pomislio da će '90-ih godina doći do promjena, no, kad se jednoga dana bude ozbiljno, povijesno-kritički razmatrala Tuđmanova vladavina, jedan od glavnih prigovora će biti upravo odnos spram Rijeke, i posljedično Istre.

Prvo, Tuđman se iz petnih žila trudio kako spomenuti krajevi, skoro cijelo stoljeće naseljavani prekodrinašima, ne bi okusili rata, čime je zapečatio poslijeratnu riječku te istarsku političku sudbinu. Drugo, kako bi mogao stvoriti državu, trebala mu je pomoć udbaša i funkcionera Partije, stoga je iza kulisa prepustio Račanu, odnosno Slavku Liniću da na čelu lokalne, tobože reformirane Partije, nastave vladati u Rijeci. I tako od 1914. godine 7. luke na cijelom Sredozemlju danas 2018. godine imamo, rekli bi čakavci – miće niš' – propali, besperspektivni grad kojim vlada hrpa šarlatana iz redova Socijal-demokratske Partije.

Politički dogovori načelno ne nadžive njihove tvorce; Tuđman je mrtav, kao i Račan, što ipak nije za posljedicu imalo povratak Rijeke u hrvatske ruke. Ako je u 19. stoljeću Rijeka bila najveća (i jedina) mađarska luka, danas je najveća (i jedina) srpska luka na Jadranu. Ono što je zamišljeno 1920-ih godina je napokon ostvareno – od Rijeke smo dobili "Reku". Ipak, "rečki Srbi" su samo posljedica, a ne i uzrok propasti grada; za to treba kriviti jugokomuniste i "četnike". Uostalom, nijedan etnos ne može biti kriv sam po sebi, stoga, krivnju treba tražiti u svjetonazoru, odnosno ideologiji.

Ne može samoupravljački um shvatiti ni spoznati kapitalizam; za vrijeme Domovinskog rata Slavko Linić kreće u popločavanje glavnog gradskog šetališta Korza, dakle, gradonačelnik 3. najvećeg hrvatskog grada, u trenutku kad su 2/3 zemlje okupirane i izložene agresiji "5. armije Evrope", Linić pere novac popločavajući grad. To je crtica koja savršeno opisuje stanje svijesti Partije i njezinih čelnika te bi i u svijetu Alana Forda bilo bizarno. No, ne treba nabrajati sve ludosti i sav riječki ozakonjeni kriminal od '90-ih naovamo; valja se ipak zapitati zašto se po tom pitanju ništa ne poduzima, nakon što su Račan i Tuđman mrtvi već skoro 20 godina, nakon što je Domovinski rat okončan i nakon što je, ako ćemo biti neozbiljni, tranzicija završila.

Prije svega, za politički status quo jesu odgovorni političari; ne možemo spoticati Partiji jer želi biti na vlasti, ali, isti bi cilj trebale imati i druge stranke, prvenstveno Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) kao nositeljica državotvorne hrvatske ideje. Istina, trenutni HDZ na čelu s Plenkovićem, Jandrokovićem i Božinovićem jest državotvoran, ali smjera nekoj drugoj državi, nipošto hrvatskoj.

HDZ od 2000. godine nije ni pokušao osvojiti vlast u Rijeci te izrazito dosljedno, i za vrijeme Sanadera, Kosor, Karamarka te sad Plenkovića u Rijeci nije poduzeo politički baš ništa. Dapače, kad god bi se našla riječka grupacija u HDZ-u voljna nešto, napraviti, pokrenuti, pomaknuti, ako ništa, izići pred novinare s riječkim aferama i kriminalom (Rijeka je seoce, svi sve znaju), došla bi zabrana iz Zagreba. HDZ je jedina stranka u PGŽ koja nije satelit SDP-a, no uvijek je s najvišeg mjesta u stranci zapovijed glasila: "U Rijeci ne talasajte!" I zaista, kad se pogleda tko sve čini HDZ-ovu riječku strukturu, vidimo uglavnom bezlične ljude, mahom zaposlene u gradskoj upravi ili poduzećima pod nadzorom grada.

Aktualna je opet "velika koalicija" i svi o tomu govore kao o nečem (ne)mogućem ili (ne)poželjnom; čekaj malo, mi već veliku koaliciju HDZ-SDP imamo u Rijeci otkako je neovisne Hrvatske. Ako je Rijeka mikrokozmos, a Republika Hrvatska makrokozmos, onda imamo savršeno zrcaljenje mikra u makro i makra u mikro: demografski pokazatelji na razini RH su katastrofalni, najviše ljudi odlazi (u kategoriji velikih gradova) iz – Rijeke, brodogradnja propada, a najviše propada u – Rijeci, propadaju obrtnici i mali poduzetnici, a najviše propadaju u – Rijeci, državom vlada odnarođena politička "elita" s nikakvom podrškom, nikakvim ciljem i planom za budućnost, a najeklatantniji primjer toga je – Rijeka, država se protivi raspisivanju referenduma o promjeni izbornog zakona, a najstrože zabrane bijahu u – Rijeci, hrvatska kultura je mahom srbojugoslavenska, a Ministarstvo kulture podupire "Europsku prijestolnicu kulture - Rijeka" koju će voditi Oliver Frljić i Vuk Ćosić, Ministarstvo demografije financira Gay Pride, a riječko kazalište na dan državnosti vješa zastave duginih boja... Ako nekoga zanima kako bi Hrvatska izgledala kad bi na vlasti bila velika koalicija, neka dođe i provede nekoliko dana u – Rijeci.

Da nije bilo Katoličke crkve, Hrvati ne bi opstali kroz povijest; zaista, hrvatski je kler oduvijek bio uz svoju pastvu. Treba se prisjetiti samo kardinala Franje Kuharića za vrijeme Domovinskog rata i svima je sve jasno. Crkva, iako se načelno ne miješa u svakodnevnu politiku, ipak, zbog svoje povijesne uloge za hrvatski narod, kako zbog broja vjernika, ali i stabilne infrastrukture stvaranog dva tisućljeća, nije faktor koji se treba zanemariti pri osmišljanju i raščlambi hrvatske političke scene, pa tako i one riječke. Ako je već riječki HDZ na uzdi riječke Partije, što je s lokalnom Crkvom predvođenom nadbiskupom Ivanom Devčićem?

Možda je sve rečeno na gornjoj fotografiji: nadbiskupu s desna je Vojsko Obersnel, s lijeva Oleg Butković, a iza njega Marin Blažević (ravnatelj riječkog kazališta i nasljednik Frljićev). Ako slika vrijedi tisuću riječi, fotografija vrijedi milijun ili milijardu...

 

Josip Gajski

Share
0