SDPartija posljednjih dana nabrušeno traži krivce zbog svojih velikih poraza i nimalo diskretno pogledava na izdajnike u vlastitim redovima.

Jer politički su protivnici, na čelu s HDZ-om, nepovratno otputovali put pobjede i presnažni su. Naime, prema Milanovićevu bojnom pokliču pobijedili su – „oni“, njihovi politički protivnici! Svakim danom „oni“ će postat još i jači, a poluge vlasti i represije više nisu u tolikoj mjeri u SDPartijskim rukama pa situacija za Partiju postaje pomalo mračna i bezizlazna. Neće se više usuditi dirati u Domoljubnu koaliciju, a da dvaput prije toga ne promisle.

Posljednju su predstavu svog jednoumnog primitivizma imali 22. siječnja ove godine u Hrvatskom saboru i takva im se prigoda više nikad neće pružiti. Gotovo je, za njih se taj zastor spustio i podignuo zastor jedne mnogo opakije predstave. Slijedi konzumacije unutarpartijske zabave, počelo je sa sastankom Glavnog odbora u trajanju od iscrpljujućih 14 sati međusobne pljuvačine i prolivene žuči.

Za hrvatsku demokraciju nije neka dvojba, Zlatko Komadina ili Zoran Milanović i što je od toga lošiji izbor; sve je to isto i jednako loše za hrvatsku političku scenu. Njihov novi partijski performans sveo se na međusobno kanibalističko razračunavanje.

>>Ranko Ostojić: SDP razbijaju pudlice koje su se uvijek borile samo za svoju guzicu

Gubitak Pantovčaka, Banskih dvora, Sabora je već tu, a uskoro slijedi potpuni gubitak ministarstava, agencija i ustanova na razini načelnika, pročelnika, uhljeba i sinekurista. Sve to izaziva očaj i bjesnilo, pravo krvožedno ludilo i samo je jedan mogući kraj. No nije u pitanju samo Zoran Milanović, tu su i njegovi pouzdanici, svi koji su s njim ikad žderali i lokali, planirali političke poteze i podvale, imali bilo kakve veze s njegovim odlukama, čuvali mu leđa, radili po njegovu izravnom nalogu, prikrivali njegove luđačke eskapade..., svi su oni u kazanu punom žuči, a Zlatko Komadina glumi glavnog kuhara.

To je ujedno prigoda da hrvatska javnost, tzv. lijevi hrvatski birači, konačno na djelu vide o kakvom je čoporu stalno bila riječ, tko su ti ljudi te konačno shvate da SDParija nije nikad bila ljevica, još manje socijal-demokracija, makar si je voljela tako tepati, već boljševička horda  koja je uz pomoć srpsko-srbijanskog agresora i nakon pada komunizma još uspješno jahala hrvatskim prostorima sijući strah i mržnju.

Europska i hrvatska javnost ipak očekuju da će nakon silnih poraza tzv. socijal-demokrata, borba za građansku ljevicu ipak pobijediti te da će se komunizam u njihovim glavama na koncu ugasiti. Nitko više od Domoljubne koalicije i hrvatske desnice ne priželjkuje pravu građansku socijal-demokraciju, časnu političku oporbu i pravog demokratskog takmaca. Ne komunjare prerušene u građane ili zlatnu partijsku mladež koja glumi srednji sloj, ne „angažirane“ intelektualce s lulom u  ustima i blaziranim pogledom oligofrenika uprtim u sugovornika, ne četnike prerušene u Pupovčeve Srbe – nego istinske građanske političare lijeve političke orijentacije svjesne svojih dužnosti i odgovornosti. Jednu nacionalno osvještenu demokratsku ljevicu, državotvornu, a ne „regionalni“ prirepak srpsko-srbijanskih manipulatora poput Milorada Pupovca i Vojislava Stanimirovića.

>>Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije – ispostava u Hrvatskoj (HRT)

Za razliku od prethodne Milanovićeve srpsko-hrvatske Vlade u kojoj su Srbi bili zastupljeni sa oko 40 posto, ova je hrvatska vlada bez „srpske“ komponente, valjda prvi put od 1945., konačno i sretno joj bilo. Upravo ta činjenica toliko muči Pupovčeve „Novosti“, da su je odmah proglasile NDH-zijskom. Ministar Zlatko Hasanbegović je za njih nesumnjivi dokaz NDH-zijskog promišljanja muslimanske manjine u Hrvatskoj (hrvatsko cvijeće) i Srbi su poludjeli.

Dakle, srpska manjina u Hrvatskoj okupljena oko etnobiznismena Milorada Pupovca (jer postoje i drugi, Srbi lojalni svojoj domovini Hrvatskoj) još nije shvatila da su oni nevažni, nitko ih ne treba, nitko ih ne želi, jer mrze sve hrvatsko osim obilja hrvatskih kuna iz proračuna za svoje osobne sinekurčine.

Hrvatska sa svojim manjinama nema nikakvih poteškoća; tko je ikada čuo da slovenska, makedonska, crnogorska, slovačka ili češka manjina etiketiraju hrvatski narod ustaškim i žele vladati hrvatskom državom, ali Hrvatska neprestano ima takav problem s Pupovčevim velikosrpskim falangama. A bit će još nezadovoljnika, svi oni koji su pod firmom navodne demokratske izgradnje društva za svoje antihrvatske udruge dobivali znantna financijska sredstva, a od ove Vlade neće dobiti ni lipu.

Milorad Pupovac je pokazao svoju političku orijentaciju (bijedni politički amaterizam) davši svoje zastupničke glasove Milanovićevoj SDPartiji, a svoju pohlepu za vlašću slikovito je pokazao u razgovoru s novinarom Jurkotićem koji je maestralno odglumio premijera Tihomira Oreškovića i navukao Pupovca da pokaže svoju nečasnu narav. Da ima obraz, kao što ga nema, poslije onakvog „intervjua“ Milorad Pupovac je trebao nepovratno napustiti političku scenu, sakriti se od javnosti ili otići u svoju voljenu prekodrinsku domaju.

>>Pupovac "Oreškoviću": Ti ćeš imati našu podršku, to ne treba sumnjati (Video)

Do 2. travnja SDPartija ima prigodu Partiju konačno preusmjeriti u stranku i pokušati zadobiti građanske atribute bez komunističke fige u džepu i bez zagovornika velikosrpskih interesa u šeširu. Svi se nadamo da ono orkestrirano jednoumlje koje smo gledali u Hrvatskom saboru 22. siječnja više se nikad neće ponoviti. Da Hrvatska nije članica EU, komunisti i velikosrbi bi uz pomoć svojih prijatelja iz tzv regijona i šire izveli masovna uhićenja i proglasili „vanredno stanje“, ono što se ni general armije Veljko Kadijević nije usudio učiniti.

To je njihov domet, njihov ograničeni sovjetski um i srpsko-srbijanska "demokratska tradicija". Ovaj put nas je od komunističkog državnog udara spasilo članstvo u NATO i EU, sabranost HDZ-ovih čelnika i naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Ne nužno tim redosljedom.

 

L. C.

Share
0