Pogleda li se razvoj i dinamika ideoloških i političkih razmišljanja u hrvatskoj kulturi kroz izjave samih kulturnjaka te kroz njihova djela, uočljiva je jedna zakonomjernost. To je to znakovito napredovanje ili nazadovanje, kako za koga, od ustaše do antifašista. Upravo tu formulaciju izrekao je ovih dana kazališni redatelj Branko Šmit u intervjuu Večernjem listu.
Valentin Inzko, najdugovječniji i najnevidljiviji visoki međunarodni predstavnik (OHR) za BiH povukao je na kraju svog mandata potez koji je odjeknuo i koji stavlja na kušnju održivost postojećeg ustrojstva BiH. Koristeći tzv. bonnske ovlasti OHR-a, nametnuo je dopunu kaznenog zakona kojim se negiranje genocida i drugih ratnih zločina, kao i zločina protiv čovječnosti, definira kao kazneno djelo za koje su predviđene zatvorske kazne do pet godina. I izazvao je očekivane reakcije.
Polagana ali postojana srbizacija Hrvatske odvija se pred našim očima. U kontekstu doskočice o lošoj i dobroj vijesti to je, na žalost, dobra vijest. Loša je vijest da to nije pretjerano ni važno. Naime, sa Zapada nam dolazi novi oblik kolonizacije, perverzno protuljudske po svojoj naravi i dosad neviđeno totalitarne po svom zahvatu u život običnog čovjeka i ljudskih zajednica općenito.