Evakuacija posljednjih branitelja iz kompleksa Azovstal u aranžmanu ruske vojske ne podsjeća na evakuaciju posljednjih branitelja Vukovara u aranžmanu JNA samo po slikama razrušenoga grada i ispijenih branitelja.

Podsjeća, nažalost, i po obrascu postupanja prema protivničkoj vojsci, koje i tadašnja JNA i današnja ruska vojska baštine od svoje prethodnice Crvene armije. Ta revolucionarna "crvena" baština uključuje ignoriranje Ženevskih konvencija, masovne likvidacije ratnih zarobljenika (i civila koje proglase fašistima), skrivene masovne grobnice, "nestajanje" ratnih zarobljenika u logorima na tajnim lokacijama, organiziranje montiranih sudskih procesa…

U mnogočemu se u evakuaciji Azovstala može prepoznati srpski obrazac zločina u Vukovaru. Za rusku vojsku svi ukrajinski branitelji iz Azovstala su nacisti, kao što su za JNA svi hrvatski branitelji Vukovara bili ustaše. To su etikete koje su unaprijed pokriće za mučenja i likvidacije ratnih zarobljenika.

Druga je sličnost odugovlačenje evakuacije kako bi se različitim prijevarama i kršenjima prethodnih sporazuma iz evakuacije isključili međunarodni promatrači ili predstavnici ratnih protivnika. Sljedeća i ključna sličnost je u tome što cijelu operaciju evakuacije, "trijaže" zarobljenika (u Mariupolju je zovu "filtracija") koordiniraju i provode oficiri vojne obavještajne službe: u Mariupolju je to ruski GRU, u Vukovaru je bio KOS. Apsolutna i potpuna nadležnost Uprave bezbednosti JNA nad sudbinom ratnih zarobljenika u Vukovaru (i drugdje) mogla se vidjeti na suđenjima u Haagu. Ali mogla se vidjeti samo u dokaznim postupcima, ne i u presudama, jer struktura KOS-a nije ni optužena od strane Haaškog suda. Naprotiv, tadašnji šef KOS-a general Aleksandar Vasiljević postao je jedan od ključnih svjedoka i suradnika tužiteljstva i s te je pozicije amnestirao zločine strukture "vojne bezbednosti" i "pakirao" optužnice svojim ratnim i političkim protivnicima.

Za razliku od Vukovara, u Mariupolju je odmah medijski zabilježena prisutnost ruske vojne obavještajne službe u organizaciji evakuacije. Ali je, kao i u Vukovaru, odgovornost za zarobljenike odmah delegirana na lokalne zapovjednike ruske paravojske u okupiranom Donbasu, koji su zapravo dio ruske vojno-obavještajne agenture. U Vukovaru je odgovornost za likvidaciju i "nestanak" zarobljenih branitelja grada delegirana šefu lokalne srpske okupacijske vlasti koju je uspostavio KOS, Goranu Hadžiću, agentu KOS-a. Uz amnestiranje od krivnje vertikale ruske vojske i njezine obavještajne službe, ovakvo delegiranje nadležnosti za ratne zarobljenike iz Mariupolja na proruske vlasti okupiranog Donbasa ima i svoju pravnu svrhu: prikazati sukob kao unutarnji oružani sukob u "ruskom svijetu", a branitelje Mariupolja kao teroriste ili pobunjenike, koji nisu zaštićeni Ženevskim konvencijama.

Koliko se može vidjeti iz trenutačnog političkog razvoja u Moskvi, Rusija planira organizirati suđenja zarobljenim ukrajinskim vojnicima za navodne ratne zločine počinjene na tlu Ukrajine. I tu postoji već prokušani beogradski uzor. Riječ je o srpskom zakonu kojim si je Srbija dodijelila jurisdikciju za suđenje za sve ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije. Nakon što je izgubila rat za stvaranje velike Srbije, počinivši pritom najstrašnije zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, Srbija je ovlastila sebe da iz pozicije nasljednice Jugoslavije sudi svima koje je napala i od kojih je izgubila rat. Hrvatska je politički najpoželjnija meta.

A optužnica za ratne zločine protiv četvorice hrvatskih ratnih pilota - Danijela Borovića, Željka Jelenića, Zdenka Radulja i Vladimira Mikca - koju je ovih dana beogradsko tužiteljstvo za ratne zločine pustilo u medijski prostor, samo je nova epizoda u sustavnom nastojanju srpske države da ratne poraze velikosrpske politike pretvori u sudske pobjede. Da učvršćuje "srpski svet" u Hrvatskoj izrugivanjem hrvatskoj obrani i izazivanjem nesigurnosti.

Ruske pripreme za suđenje ukrajinskim vojnicima i zapovjednicima, nakon što je Rusija praktički izgubila rat za "ruski svijet" u Ukrajini, ujedno su i prilika da Hrvatska međunarodno razobliči taj model i otkloni stalne ucjene iz Beograda. No, ključni odgovori zašto se to dogodilo ne nalaze se u Beogradu, već u Zagrebu, u Gajevoj 30a, u DORH-u. Zato što mu je DORH i šutnjom i djelima asistirao, Beograd je mogao u tišini donijeti zakon o univerzalnoj jurisdikciji, po kojem je potom pripremao "kosovski" montirane optužnice protiv simbola hrvatske obrane: od pokojne doktorice Vesne Bosanac do ratnog pilota Danijela Borovića.

Mladen Bajić i Dalibor Cvitan vjerojatno znaju zašto su se kao državni odvjetnici RH odrekli istrage zločina na Ovčari u korist Haaga i Beograda. Zašto su se ugovorom odrekli nadležnosti za zločine nad hrvatskim ratnim zarobljenicima u srpskim logorima na tlu Srbije? Zašto su godinama odbijali vidjeti ulogu KOS-a u tim zločinima?

Zašto su srpsku agresiju u Hrvatskoj u optužnicama kvalificirali kao unutarnji sukob? Zašto su hrvatske zapovjednike optuživali po objektiviziranoj zapovjednoj odgovornosti, a njima nasuprot optuživali počinitelje iz srpskih vojski? Ali nitko politički relevantan dosad im ta pitanja nije postavio.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Share
0