Da bi uopće mogli adekvatno analizirati stupanj terorističkih prijetnji kojima je u posljednje vrijeme Zapad izložen, važno je poći od činjenica koje se nameću ukoliko kronološki posložimo 17 za sada poznatih terorističkih napada u Europi, Americi i Kanadi, za koje je sve sigurno utvrđeno da su počinjeni od strane istih militantnih terorista.

Siječanj: 1) U francuskom gradu Valenceu je Francuz tuniškog porijekla automobilom zgazio civila i čuvara ispred džamije. 2) U Parizu je tražitelj azila izvršio napad na policijsku postaju pritom ranivši jednog prolaznika. 3) U Zapadnoj Philadelphiji (SAD) je napadnut i ranjen policajac, koji je srećom preživio. 4) 15-godišnjak (!), Turčin, je u Marseilleu pokušao učiteljici mačetom odrubiti glavu.

Veljača: 5) Napadač je mačetom ranio četvero ljudi u Ohiu napavši restoran. 6) 15-godišnjakinja (!) je nožem teško ranila policajca u Hanoveru.

Ožujak: 7) Dva su vojnika ranjena u Torontu od strane 27-godišnjaka koji je napadajući ih “slavio” Alaha. 8) Tri istovremena bombaška napada u Bruxellesu – poginulo 32, a ranjeno 340 ljudi.

Travanj: 9) Na vjenčanju Sikha u Essenu je eksplodirala bomba ranivši najmanje troje ljudi. Potom su uhićena dva 16-godišnjaka (!)

Svibanj: 10) Muškarac je uzvikujući “Alahu akbar” izbo jednu osobu do smrti, a troje ranio na željezničkoj stanici u Muenchenu.

Lipanj: 11) U Orlandu je ubijeno 49 ljudi u noćnome klubu. 12) U francuskom Magnanvilleu je ubijen policajac i njegova supruga, dok je njihov sin uzet za taoca ( nasreću je preživio). 13) U Bruxellesu je izbodena osoba od strane nekoliko napadača članova t. zv. Islamske države.

Srpanj: 14) 85-ero ljudi ubijeno u Nici. 15) U Würzburgu petero ljudi ranjeno, od kojih dvoje kritično, nožem i sjekirom u vlaku; napadač je 17-godišnjak (!), tražitelj azila. 16) U Ansbachu je počinjen samoubilački napad pri čemu je ranjeno 15 civila u vinskom restoranu. 17) St. Etienne du Rouvray – zaklan svećenik i teško ranjena žena u crkvi.

Dakle, radi se o 17 terorističkih napada u Europi, Americi i Kanadi, za koje je sve sigurno utvrđeno da su počinjeni od strane militantnih islamskih terorista. Potrebno je naglasiti da je pravi broj terorističkih napada na zapadu barem deseterostruko (!) veći, jer nacionalne vlade ne žele “uznemiravati” narod, a i dalje ne odustaju od migrantske politike “otvorenih vrata”. Posebno je uznemiravajuće što se napadi čine “samotnjački” (“lone wolf”), dakle ne više kroz terorističke ćelije, već se improvizira, bilo automobilom, kamionom, mačetom ili sjekirom. Ovi su podaci izvučeni s engleske “wikipedije”, stoga je dijelom zasigurno manjkav i nepotpun, ali je posebno morbidno što je kategorija “terrorist attacks in august 2016.” (teroristički napadi u kolovozu 2016.) već stvorena i čeka popunjavanje.

Također, osim što treba temeljito istražiti koliko je zapravo bilo napada diljem Europe i SAD-a, bio bi pravi istraživačko-novinarski pothvat napraviti presjek gdje su napadi učestaliji prema broju migrantske populacije. Lako je uočljivo da su napadi najučestaliji u Francuskoj i Njemačkoj, a tu treba dodati i skandinavske zemlje (no njihove vlasti vrše apsolutnu cenzuru), a s druge strane, u “fašističkoj” Mađarskoj se nije dogodio ni jedan napad, ni ove, ni prijašnjih godina.

Ipak, cilj ovog teksta nije širenje panike i zabrinutosti (koje vrli ljevičari nazivaju “rasizmom” i “mržnjom”), već dizanje svijesti građana, pa čak i jedne teroristima (hvala Bogu) nezanimljive Hrvatske, o opasnostima i kako se za njih pripremiti. Sukladno je tomu potrebno naglasiti da su motivi napadača (politički, kriminalni, socijalni...) manje važni, već je bitno što se nitko nije mogao oduprijeti odstrjelu napadača i ubojice od nazočnih žrtava, odnosno nitko nije to mogao spriječiti. Očigledna je i nespremnost inozemnih javnih institucija (policija, vojska, narodna garda) kao i supsidijarnih (zaštitari, privatni tjelohranitelji) u zaštiti života stradalih. Ako je tako u “uređenim” zemljama, teško je i zamisliti kako bi bilo u kaotičnoj Hrvatskoj.

Jasno je kako institucije države ne mogu spriječiti takvu vrst zločina kao ni bilo koju vrst zločina kojom naoružani ubojica prijeti ljudskim životima. Svrha kaznenopravnog sustava nije preventivna, već restitutivna, a restitucije nikad ne može biti u potpunosti pogotovo ako je riječ o težim kaznenim djelima poput ubojstva ili silovanja. S druge strane, prisilni aparat nije u mogućnosti spriječiti svako kazneno djelo, a ta nemogućnost raste s rastom broja ljudi koje treba zaštititi i područja koje treba nadzirati, ali i brojem “nestabilnih” elemenata kao što su neregistrirani tražitelji azila.

Nakon posljednjih napada u Njemačkoj, njemačke su vlasti zaključile da treba postrožiti zakonodavstvo koje regulira posjedovanje i nošenje naoružanja. Inače, jedan od najstrožijih zakona o naoružanju u cijeloj Europi ima upravo Njemačka, a stroži ima jedino Hrvatska. Naime, kad se stvarala država, naš je zakonodavac, može se bez srama reći, doslovno prepisivao njemačke zakone, od Ustava preko Zakona o upravnom postupku do Zakona o oružju i t.d., s naglaskom da je potonji još više postrožio.

Prije nastavka je potrebno skrenuti pažnju na to da je jedan od posljednjih napada u Njemačkoj spriječen od strane građanina koji je pomahnitalog terorista koji je s mačetom napadao ljude po ulici, zgazio vlastitim automobilom, budući je dužan (zakonski, ali i moralno) štititi javni poredak i živote svojih sugrađana. S tim u vezi, zataškan je podatak da je u studenom prošle godine, jedan teroristički napad u Parizu spriječila – kolumbijska mafija – jer su teroristi počeli pucati na restoran u kojemu su sjedili narko šefovi, naoružani, pa su uzvratili paljbu i tako spasili svoje živote i živote Francuza. Nadalje, ni jedan teroristički napad povezan s islamizmom, ali ni drugi oblici nasumičnog terorizma, se nije dogodio na američkom jugu, jer je tamo kultura nošenja oružja razvijena, a na “Youtube-u” se može naći dosta video uradaka koji zorno prikazuju kako je naoružani narod” spriječio terorističke pokušaje.

Naoružani narod je jedan od temelja švicarskog ustava. Svi su švicarski građani dužni proći vojnu obuku i po završetku iste, imaju mogućnost to oružje, koje su koristili za vrijeme vojnog roka, otkupiti. Prema broju oružja na 100 stanovnika, vodi Amerika, iza koje slijedi Jordan, a treća je upravo – Švicarska. U Švicarskoj se također nije dogodio ni jedan teroristički napad stoga se treba zapitati je li to slučajnost. Ima li Švicarska takvih problema, po takvim pitanjima, kao okolne zemlje u EU?

Hrvati su, pod Austrijancima, Talijanima i Mađarima, kroz svoju povijest, od divljih i nekrštenih Slavena, postali civilizirani narod srednje-europskog kulturnog kruga. No, od 1918. godine smo gurnuti u jugoslavenski zagrljaj velike Srbije, i dan danas se svakodnevno osjeća i nazire miris divljeg opanka, odnosno t. zv. “balkanština”. Biti skoro cijelo stoljeće u izrazito unitarnoj državi pod nekultiviranim i “necivilizovanim” Srbima, ostavilo je dubok trag u našem narodu, odnosno mentalitetu. Upravo iz tih razloga zakonodavstvo koje regulira oružje mora biti strogo, jer bismo se, po uzoru na našu “braću” Srbe, Crnogorce i Bosance – jednostavno poubijali, kad bi pristup oružju bio istovjetan, primjerice, švicarskom ili pak američkom.

No, trebalo je ozbiljnije shvatiti izjavu Predsjednice o mogućnosti vraćanja obveznog vojnog roka; to je svakako rečeno zbog anticipiranja migrantske eskalacije. To bi također bio prvi korak u institucionaliziranom “smekšavanju” oružanog zakonodavstva. Stvari ubrzano izmiču kontroli; u velikim europskim zemljama građani se počinju organizirati i patrolirati ulicama, trgovima, odnosno manjim mjestima, zasad koristeći samo slogu i brojnost, te poneko hladno oružje. No, kako europski političari dopridonose rastu nesigurnosti i panike, narod će se početi naoružavati kako bi zaštitio svoje bližnje, obitelj, susjede i sunarodnjake, što je prirodna i očekivana reakcija. A kad se trgovina oružjem na crno raširi, nastaje kaos i izvanredna situacija – što će svakako imati odraza na pravne poretke europskih zemalja.

U neku ruku, ovo pitanje može se usporediti s pobačajem; ukoliko se aposlutno zabrani, ili se njegovo provođenje znatno oteža, pogoršava se stanje jer se povećava broj ilegalnih pobačaja. S druge strane, ukoliko se kvalitetno zakonski regulira, pravnom liberalizacijom se, unatoč smatranju usijanih glava, zapravo bolje i kvalitetnije općenito sprječava. U tom smislu, europske bi zemlje, a tu je i Hrvatska, trebale početi voditi računa o sigurnosnoj ugrozi koja nam svima predstoji, bili mi u Parizu, Londonu, Berlinu ili pak Zagrebu, te se sustavno uhvatiti razrade i preinake zakonodavstva koje regulira posjedovanje i vlasništvo vatrenog oružja, jer, ukoliko se nastavi politika “otvorenih vrata” na štetu zapadnog načina života, narod će se naoružati, kao Hrvati unatoč embargu devedesetih godina.

 

Mila Marušić