U intervjuu što ga je prošle nedjelje dao otvoreno prosrpskom "Večernjem listu" potpredsjednik Vlade i jedan od čelnika SDSS-a Boris Milošević još je jednom potvrdio da kao "alter ego" svojega šefa, vođe velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Milorada Pupovca, ni milimetar ne odstupa od te politike koja predstavlja glavni remetilački faktor na hrvatskoj političkoj sceni. Treba podsjetiti na svečanu prisegu koju je Boris Milošević dao kao član Vlade Andreja Plenkovića da bi se u skladu s njom analizirala njegova politička pozicija.

Svečana prisega glasi: "Prisežem da ću dužnost člana Vlade savjesno i časno obnašati, poštivati Ustav, zakone i pravni poredak, te se zalagati za svekoliki napredak Republike Hrvatske".

Analizirat ćemo njegov intervju "Večernjem listu" vodeći računa o svečanoj prisegi koju je dao kao član Vlade Republike Hrvatske. Prije svega radi se o tome koga u toj Vladi Boris Milošević zastupa. Kroz cijeli intervju govori o Srbima u Hrvatskoj koji kao takvi politički ne postoje, jer su oni kao i ostale manjine sastavni dio hrvatskog političkog korpusa, dakle u najbolju ruku hrvatski Srbi ili pripadnici Srpske nacionalne manjine. Boris Milošević tom odrednicom grubo krši Ustav Republike Hrvatske jer ustrajavajući na nacionalnoj odrednici "Srba" u Hrvatskoj podriva njezin ustavnopravni suverenitet i poredak jer je Hrvatska definirana kao država hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina, a ne Srba kao posebnog etničkog entiteta. To je međutim problem koji se provlači od samog stvaranja hrvatske države,a posebice nakon 2000. godine kad su ti etnički Srbi i to kao manji dio Srpske nacionalne manjine pod vodstvom Milorada Pupovca njegovog Srpskog narodnog vijeća i političke stranke SDSS-a koju je osnovao osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić u stalnoj ofenzivi u nstojanju da se Domovinski obrambeni rat protiv fašističke velikosrpske agresije proglasi građanskim ratom. Njihov cilj je da se izbjegla odgovornost tog dijela hrvatskih Srba kojima smeta i sam pridjev "hrvatski" za zločine što su ih počinili na teritoriju Republike Hrvatske.

Uočljivo je kako u tom intervjuu Boris Milošević kao član hrvatske Vlade vidi odnose između Beograda i Zagreba u sadašnjem trenutku, pa kaže da je "legitimno da vlada u Zagrebu i ona u Beogradu štite interse svoje države, ali je jasno da moraju pronaći zajedničke točke,a njih je mnogo: položaj manjina, ekonomija, zajednička europska budućnost..." Kad se ovo pročita ispada da je potpredsjednik hrvatske Vlade izaslanik srbijanske vlade u njoj, jer ustrajava na područjima koji nikako ne mogu biti na prioritetnoj listi interesa hrvatske Vlade, a to su na prvom mjestu problem nestalih, priznanje postojanja srbijanskih logora za vrijeme Domovinskog rata, naplata ratne štete i druga statusna pitanje proistekla iz odgovornosti Republike Srbije kao sljednice propale Jugoslavije koja je pod Slobodanom Miloševićem pokrenula fašističku velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku. On dakle kao potpredsjednik hrvatske Vlade štiti interese Republike Srbije, što se na određeni način može shvatiti jer je on obična lutka na koncu Milorada Pupovca koji je svojedobno izjavio da je za njegove "Srbe" u Hrvatskoj glavni grad Beograd. Ne treba ni spomenuti da mu novinar "Večernjeg lista" nije postavio takvo pitanje, je li za njega kao potpredsjednika hrvatske Vlade glavni grad Beograd. Doduše na drugom mjestu u intervjuu Boris Miloešvić spominje problem nestalih, ali opet prije svega kao "Srbin" u hrvatskoj Vladi, pa ističe kako bi "doista trebalo pokazati dobru volju i napredak" kao da je za otezanje tog problema kriva hrvatska strana, ali je izjava dana u kontekstu izjednačavanja krivnje u velikosrpskoj agresiji.

Boris Milošević je bio izravniji o vlastitom pozicioniranju kao pripadnika Srpske nacionalne manjine, odnosno onog njezinog dijela u Hrvatskoj koji iznosi tek 12 posto od ukupne broja pripadnika Srpske nacionalne manjine kad je riječ o Oluji. On je objasnio zbog čega "Srbi u Hrvatskoj ne mogu promatrati Oluju istim očima kao Hrvati i da se shvati i prizna srpska žrtva" Po njemu je razlog što su ostali na jedoj trećini od prije rata. Dakle opet izjednačavanje odgovornosti za nametnuti rat u kojemu su se Hrvati borili za vlastitu državu bez srpske dominacije kako je to bilo u komunističkoj Jugoslaviji. To Boris Milošević jednostavno ne želi shvatiti pa zato traži "neka se ispoštuju i srpske žrtve koje su se dogodile u Oluji". Za njega jednostavno ne postoji odgovornost onog dijela srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj koja se priklonila Miloševićevom projektu stvaranja Velike Srbije.

 I konačno drži li se Boris Milošević prisege koju je dao kao član Vlade Republike Hrvatske kad je u pitanju uporaba ćirilice u javnom životu. Po Ustavu u Hrvatskoj je u uporabi latinično pismo i hrvatski jezik, a samo u određenim slučajevima može se koristiti manjinski jezik i pismo. Međutim on kaže: "Ćirilicu treba u javnosti normalizirati, to nije nikakvo agresorsko pismo... i Hrvatska ne će ništa izgubiti ako implementira svoje vlastite zakone". On opet tu nastupa kao radikalni predstavnik manjinskog dijela Srpske nacionalne manjine koju vodi od samog stvaranja hrvatske države vođa velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Milorad Pupovac. U cijeloj toj priči o političkoj poziciji potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske kad je u pitanju Boris Milošević sasvim je razvidno da on djeluje kao produžena ruka beogradske velikosrpske politike koja počiva na rehabilitaciji četništva. Obnaša li Boris Milošević "savjesno i časno" svoju dužnost i je li se zalaže za svekoliki napredak Republike Hrvatske ako djeluje tek kao jedan ušminkani četnik ni manje ni više nego kao član hrvatske Vlade.

 

 Vjekoslav Krsnik