Zarobljena različitim okvirima, obzirima pa i interesima hrvatska politika sve je manje u mogućnosti pronaći odgovor na pitanje vlastitoga nacionalnog opstanka. U tom lošem sklopu, dok se međusobno iscrpljuju na potpuno nevažnim pitanjima, jednako se dobro snalaze i vlast i oporba!

Pobjeda velikosrpske koalicija stranaka na nedavnim izborima u Crnoj Gori posve prirodno će rezultirati širenjem ruskoga interesa na jednu članicu NATO saveza, a na crnogorskom dijelu jadranske obale i strateški bitan komad toploga Sredozemlja.

Srbija se pak već sad u političkim najavama priprema da na temeljima srušene crnogorske državnosti izgradi vlastitu pomorsku orijentaciju, u čemu joj, uz reljef, otpor pružaju i crnogorske nacionalne snage.

Za Srbiju je stanje u Bosni i Hercegovini, koja se kao država nije uspjela potvrditi ni 25 godina poslije rata, znatno jednostavnije. Islamistički fundamentalizam kojim bošnjačka politika uništava katoličke Hrvate u Federaciji, ne samo da opravdava postojanje srpskoga entiteta, nego mu i legitimira put za izlazak iz državnopravne zajednice koja se ne može prilagoditi europskoj uljudbi.

Tako je jedna polovica onoga što se naziva BiH pod snažnim neoosmanskim utjecajem aktualnoga turskog sultana Erdogana dok je druga polovica, ona što po međunarodnom Daytonskom mirovnom ugovoru pripada Srbima sasvim razumljivo pod utjecajem Srbije, a onda i Moskve.

Hrvatska se kao potpisnica Daytonskoga sporazuma za vrijeme Mesić-Račanove trećejanuarske diktature sama povukla iz strateški povoljne pozicije, koju je imala kroz posebne odnose s Federacijom i to mjesto, očito, prepustila Turskoj pa se sad u BiH dodiruju ruski i turski interesi, što je vjerojatno jamstvo za buduću ciprizaciju te zemlje.

S povoljnim vjetrom koji joj, nakon sporazuma Aleksandra Vućića s kosovskim premijerom Hotijem u Washingtonu, sad puše u leđa, s ruskim strateškim partnerstvom i čvrstim gospodarsko-političkim vezama s Turskom, a na unutarnjem planu obnovljena i naoružana, Srbija sve više postaje u geostrateškim odnošajima stvarna težišna točka jugoistočne Europe.

Njezinu realnu snagu u okruženju dodatno učvršćuje činjenica da srpske manjinske skupina sudjeluju u vlastima gotovo svih država u okruženju - Crnoj Gori, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji, BiH i Hrvatskoj.

Integrativni čimbenik toga jedinstvenoga srpskoga političkog nastupanja je Srpska pravoslavna crkva, koju podupire Moskovska patrijarhija, a zbog svoje t. zv. istočne politike, znatnim dijelom i vatikanska diplomacija.

Svi ti čimbenici na čelu sa srpskom novomemorandumskom politikom, neosmanskim ekspanzionizmom i ruskim nastojanjem da svoj utjecaj prošire na toplo more u razdoblju koje je pred nama usredotočit će se na Hrvatsku.

Rusija će se sa znatnim utjecajem na hrvatsko gospodarstvo, poglavito nakon velikoga uspjeha u Crnoj Gori, sad nastojati što snažnije pozicionirati i u rubnoj državi svoga interesnog područja, odnosno čalnici EU i NATO saveza.

Nakon učvršćivanja prevlasti u polovici BiH Turska će pokušavati pretvoriti područje Hrvatske u svoju EU odskočnu dasku za što snažnije učvršćivanje koridora kojim želi utjecati na Europu.

Srbija se pak nikad nije odrekla svojih ekspanzionističkih i velikosrpskih planova pa će joj novoosvojeni prostori u BiH i Crnoj Gori biti podloga za jačanje političkoga utjecaja u Hrvatskoj, a u povoljnom trenutku i mogućnost za ponovno osvajanje dijelova hrvatskoga teritorija.

Hrvatska snaga okvirno leži u njezinoj pripadnosti NATO-u i EU, nu jednom prekršeno načelo kao u slučaju Crne Gore, a poglavito zbog nerazvidnih planova velih europskih sila u tjesnac bi moglo dovesti i Hrvatsku.

Od svih oružja kojima raspolaže, što se pokazalo kao prednost i u Domovinskom ratu, u Hrvatskoj je ljudski potencijal najsnažniji čimbenik.

Nu, taj je čimbenik, u međuvremenu, tijekom zadnja dva desetljeća znatnim je dijelom rastočen. Nije tu samo u pitanju raseljavanje i loša demografska slika, nego ponajprije kulturno-obrazovna politika, koja taj čimbenik već po svom poslanju krijepi ili ga uništava.

Tako se vlasti na nacionalnoj razini, dok ulažu golema sredstva u projekte rastrojavanja i rashrvaćivanja hrvatskoga naroda, užasavaju svake potpore kulturnim projektima u kojima se afirmira, predstavlja i promiče nacionalna baština. Upravo ona, koja produbljuje u čuva identite hrvatskoga naroda.

Nedavno smo, primjerice, svjedočili otvrenoj mržnji t, zv. pravobraniteljice za djecu, koja se zalaže za ukidanje vjeronauka u školama, a ovih je dana i sveučilišnom profesoru Pavelu Gregoriću zasmetao katolički vjeronauk, jer po njegovu dubokom uvjerenju upravo taj vjeronauk odgaja glasače HDZ-a.

Kad bismo isto pravilo primijenili na Gregorića, koji je inače svoja znanja specijalizirao u Velikoj Britaniji, čovjek bi mogao izgubiti posao u Hrvatskoj, jer "specijalac" države, koja nije čak ni članica EU, odgaja mlade Hrvate, ne samo u ateističkom, nego i u duhu koji nije ni hrvatski ni europski.

Pojedinačni izgredi, osim što javno očituju vlastitu mržnju prema hrvatskom narodu, njegovj kulturi i tradiciji ipak su manje važni od dubokih struktura koje proračunato i osmišljeno vode politiku uništavanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta.

Rukopis se te politike dobrim dijelom nalazi u rukama Srpske pravoslavne crkve, koja se, unatoč svim mijenama, nije ni za dlaku promijeila od svetosavske strategije osvajanja susjednih zemalja.

Tom i takvom politikom, nažalost, već se dvadestak godina nastoji slomiti otporni duh hrvatskoga naroda i od njega stvoriti bezbojnu, neodređenu i nezainteresiranu masu, koja mari tek za svoje pojedinačne, a ne i opće probitke.

Zarobljena različitim okvirima, obzirima pa i interesima hrvatska politika sve je manje u mogućnosti pronaći odgovor na pitanje vlastitoga nacionalnog opstanka. U tom lošem sklopu, dok se međusobno iscrpljuju na potpuno nevažnim pitanjima, jednako se dobro snalaze i vlast i oporba!

Ako ne može politika, trebala bi intelektualna Hrvatska otvoriti vrata i krenuti u potragu za odgovorima na ključna pitanja nacionalnoga opstanka.

 

Tomislav Kralj / Hrvatsko slovo