Više od 1.800 dana hrvatski narod i građani Republike Hrvatske na vlastitom su teritoriju trpjeli krvavo orgijanje srpskih zločinaca i terorista koji su potpomognuti svojom subraćom iz Srbije, BiH i Crne Gore i koristeći kao udarnu snagu tadašnju "JNA" i njezine resurse u okviru zločinačkog plana skrojenog u SANU već 1986. godine i definiranog 'Memorandumom', strategijom spaljene zemlje, genocidom i etničkim čišćenjem, uz masovne zločine i golema razaranja nastojali provesti svoj bolesni naum o „ujedinjenju srpskih zemalja“ i dosezanja "zapadnih granica Srbije" (na liniji: Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag).

Vojno-redarstvena operacija 'Oluja' spriječila  je ovaj osvajački fašistički projekt koji u svojoj suštini nije bio ništa drugo do odraz stanja bolesne svijesti u jednom (nažalost) značajnom dijelu srpskog naroda. Velikosrpska ideologija je međutim, preživjela; ne samo u glavama onih koji danas vladaju Srbijom i odgajaju  javno mnijenje, nego i u svijesti stotina  tisuća običnih ljudi – Srba kojima Crkva i intelektualci iz naraštaja u naraštaj nameću lažnu povijest utemeljenu na mitovima i opsjenama, a stvaranje „Velike Srbije“ pretvaraju u nacionalni imperativ prvoga reda,  jedinu moguću, neizbježnu, sudbinsku „misiju“ srpskog naroda od čijeg ostvarivanja tobože ovisi sve, pa i sama njegova biološka opstojnost.

U svojoj srži, velikosrpska ideologija temelji se na rasizmu (teoriji srpske „nad-rase“)  i konceptu neprestanog širenja životnog prostora silom, pa se usporedba s nacizmom i fašizmom nameće sama po sebi.

Ako je tomu tako – a jeste – pozvani smo i obvezni govoriti istinu, kako o 'Oluji', tako i o razlozima koji su do nje doveli, uključujući naravno, uzroke svega onoga što se u Republici Hrvatskoj događalo krajem 80-ih i ratnih 90-ih godina XX. stoljeća. A oni su mnogo dublji i složeniji nego se na prvi pogled čini.

Gotovo punih pet godina (od 17. kolovoza 1990. do 4. kolovoza 1995, godine), srpska teroristička zločinačka klika bahato je s porugom i samouvjereno odbijala sve prijedloge i inicijative usmjerene ka dogovoru i mirnom razrješenju krize - kako hrvatske, tako i one koji su dolazili od međunarodne zajednice. Njih se urazumiti nije moglo. Uporno i tvrdoglavo, unatoč svim rezolucijama UN-a i međunarodnom pravu, nastavljali su sa svojim projektom stvaranja paradržave na hrvatskom državnom području, pa su tako odbili i posljednji pokušaj sporazuma s hrvatskim vlastima u Genthodu kod Geneve (Švicarska), što je 3. kolovoza 1995. godine dovelo do prekida sastanka. Tada je bilo posve jasno da je izgubljena i posljednja mogućnost za mirno rješenje i da je jedini izlaz vojna operacija.

Bitka svih bitaka donijela je slobodu

Točno u 5 sati ujutro, 4. kolovoza 1995. godine, Hrvatska je konačno započela s oslobađanjem svoga okupiranog teritorija. Na 630 kilometara dugoj bojišnici, topnička i raketna oruđa Hrvatske vojske svojim su plotunima označila kraj zločinačke srpske paradržavne tvorevine.

Munjevite prodore naših snaga na preko 30 taktičkih pravaca udara (čime su formacije terorista razvučene, bez mogućnosti grupiranja), ne bi zaustavila ni mnogo spremnija i brojnija oružana sila od tzv. SVK. Za samo 48 sati, njihove su snage posve razbijene, a u sljedećih 24, vraćen  je suverenitet nad 10.400 četvornih kilometara uzurpiranog državnog prostora Republike Hrvatske, uz nažalost, neizbježne žrtve na obje strane.

Agonija koja je trajala gotovo punih 5 godina, završila je. Hrvatska je došla do svoje slobode i državne cjelovitosti, a oni koji su počinili masovne zločine, besprimjerna razaranja, pljačke, paljevine i silovanja u ime "Velike Srbije", nakon  kratkotrajnog otpora dali su se u bezglavi kukavički bijeg,tjerajući na planirani i režirani "egzodus" vlastite civile i koristeći žene, djecu i starce kao živi štit.

Sva ta kukavička zločinačka bulumenta koja je bježala pred hrvatskim ratnikom, išla je ruku pod ruku s komunističkom oficirskom klikom i zanosila se povijesnim mitovima, "veličinom" svoje nacije, njezinom "izabranošću" i pravoslavljem i u to ime počinila grozne i masovne zločine nad civilnim stanovništvom. Svoje pravo, kukavičko lice, pokazala je u srazu s hrvatskom oružanom  silom.

Mit o srpskoj "nepobedivosti"  i "nadmoći" raspršio se poput mjehura od sapunice i pokazao tko je tko u toj priči.

Čak je i Slobodan Milošević (već tijekom 'Oluje'), oštro prigovorio "krajinskim" liderima kako su "pobegli kao zečevi" i dao im do znanja da nema više namjeru slati mladiće iz Srbije koji će ginuti za ono što nisu bili u stanju braniti.

Danas je posve jasno da je ova bježanija bila dio plana koji  je skrojen u vojno-političkim krugovima srpske paradržave, a evakuacija civilnog stanovništva s područja "kninske krajine" uvježbavana mjesecima ranije, posebice intenzivno poslije blistavo izvedene vojno-redarstvene operacije 'Bljesak' koja je prethodila Majci svih bitaka.

Brojna "krajinska" dokumenta – prije svega ona što ih je prikupio i u svojim pisanim materijalima i knjigama objavioHrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (zahvaljujući prije svega stručnom i marljivom radu ravnatelja dr. sc. Ante Nazora i njegovih suradnika), nedvojbeno potvrđuju ovu činjenicu.

Bezbroj je materijalnih dokaza iz samih arhiva terorista (primjerice, snimka jedne od takvih vježbi evakuacije srpskih civila iz srpnja 1995. godine u organizaciji vojnih i civilnih paravlasti tadašnje "SAO Krajine" u  mjestu Tržić na Kordunu  iz koje je jasno koji su razlozi i ciljevi tih aktivnosti.

U takvom ozračju, napori koje su hrvatske vlasti, pa i sam predsjednik dr.Franjo Tuđmančinili kako bi uvjerili srpsko stanovništvo da ostane u svojim selima i gradovima jamčeći im sigurnost i zaštitu, imali su ograničen domet. Oni su (kao i u godinama okupacije), ipak više vjerovali svojim vođama nego hrvatskoj državi.

Naravno, nikako se ne smije zanemariti, da je najveći broj za rat sposobnih muškaraca s područja "krajine" aktivno sudjelovao u agresiji, te da je veliki dio njih počinio zločine i okrvavio ruke, pa tu svakako treba tražiti dodatne motive koji su ih naveli na bježaniju prije dolaska Hrvatske vojske i policije.

Dokumentarni film 'Amarcord' (redatelja Pavla Vranicana) u dva dijela, koji se može i danas pogledati na You Tube-u, svjedoči o tomu kako je tekao "egzodus" i to zabilježeno na licu mjesta, okom kamere.

Prvoga dana, granicu prelaze luksuzni automobili i džipovi u kojima se nalazi "viša klasa" – vojni i politički dužnosnici, novopečeni "biznismeni" i "snalažljiviji" pojedinci, uglavnom društvenakrema, (imućni "krajišnici" kojima je rat dobro došao kako bi se materijalno okoristili pljačkom, lopovlukom i švercom).

Sutradan na red dolazi "srednja klasa". Za volanima su (kao i dan prije) isključivo vojno sposobni muškarci koji su za potrebe putovanja ratne uniforme zamijenili civilnim odjelima.

Traktora i sirotinje još uvijek nema. Njihova kolona stiže na bosansko-hercegovačku granicu tek trećeg dana.

Tako je u kratkim crtama tekao planirani i organizirani "egzodus" iz "srpske krajine". O tim događajima prilično vjerne opise možemo pronaći i kod nekih srpskih autora – aktera agresije i terorizma, primjerice, u knjizi general-majoraMilisava Sekulića (Knin je pao u Beogradu, Bad Vibel-Njemačka, 2000.), operativca koji je iz Beograda kao visoki oficir JNA bio upućen u „SVK“.Sekulić (koji je inače uvjereni velikosrpski "patriota" koji nikako ne može preboljeti poraz),tvrdi kako je štab krajinske paravojske znao točno dan i sat početka operacije 'Oluja', ali da je umjesto borbe naredio evakuaciju stanovništva, te da je njihov „vrhovni savet odbrane“ tu odluku obznanio tek 4. kolovoza 1995. godine u 20,00 sati.

Unatoč svemu tomu, iz Beograda i srpskih izbjegličkih krugova uslijedila je kuknjava o "etničkom čišćenju", pa čak  i "genocidu" koji je izvršen nad "krajinskim" Srbima – dakako, uz potpuno zanemarivanje svega onoga što se na području Republike Hrvatske događalo u razdoblju od 17. kolovoza 1990., do 4. kolovoza 1995.  godine.

A dogodilo se i previše toga. Toliko da je teško sve i spomenuti. Jer, povijest ratova 90-ih ne počinje 4. kolovoza - kako mnogi Srbi misle, nego sve ima svoju genezu i tijek. Činjenice su neumitne i govore same za sebe.

Veliki zločin u ime "Velike Srbije"

Srpski agresor ubio je u Hrvatskoj gotovo 15.000 osoba (oko 1,200 samo u UNPA zonama koje su tobože bile "zaštićene" od snaga UN-a), srušio desetke tisuća kuća i uništio 180.000 domova, veliki broj crkava, bolnica, knjižnica, škola, domova zdravlja, zgrada koje su zaštićene kao spomenici kulture, devastirao čitave regije (istočna i zapadna Slavonija, Kordun, Banovina, Lika, sjeverna i južna Dalmacija), sravnio sa zemljom Vukovar, teško oštetio (danonoćnim granatiranjem) brojne druge gradove (Osijek, Gospić, Karlovac, Slunj, Slavonski Bod, Županju, Dubrovnik, Zadar  i druge), razrušio infrastrukturu i gospodarske objekte, protjerao preko 600.000 osoba sa svojih ognjišta, na tisuće civila i branitelja otjerao u logore gdje su zvjerski mučeni, ponižavani i ubijani (dio završio i u logorima u Srbiji), uzrokovao goleme patnje i stradanja, uz tisuće invalida i trajno traumatiziranih, provodio sustavna silovanja stotina zatočenih žena i djevojčica, na najprimitivnije načine seksualno zlostavljao stotine zarobljenika, itd., itd.

Bestijalni zločini i masakri u Vukovaru, Borovu Selu, Borovu Naselju, na Ovčari, u Lipovači, Lušcu, Ćelijama, Tovarniku, Bapskoj, Dalju, Erdutu, Aljmašu, Lovasu, Sotinu, Tordincima, Bogdanovcima, Berku, Đulovcu, Škabrnji, Širokoj Kuli, Voćinu, Četekovcu, Čojlugu, Balincima, Graboštanima, Stublju, Kozibrodu, Majuru, Kuljanima, Strugi Banskoj, Zamlači, Dragotincima, Kraljevčanima, Petrinji, Skeli, Baćinu, Bačugi, Kostrićima, Nadinu, Lovincu, Jasenicama, Smoljancu, Slunju, Joševici, Saborskom  i brojnim drugim mjestima svjedoče o razmjerima srpskog  naci-fašističkog ludila i destrukcije.

Gotovo da nema naselja na ratom okupiranom području u kojemu srpsko-četnički agresor nije izvršio zločine ubijajući i progoneći uglavnom nemoćne - žene, djecu, starce i starice.

Do jeseni 2015. godine, u Republici Hrvatskoj otkriveno je 149 masovnih grobnica, ali to, nažalost, nije konačan broj. Beograd podatke o nestalima daje na kapaljku (onda kad i koliko im to s obzirom na političke interese odgovara), dok hrvatski građani srpske nacionalnosti koji znaju za sudbine mnogih žrtava iz raznih razloga ne žele dati informacije. Agonija onih koji već gotovo 30 godina traže kosti svojih najbližih nastavlja se.

I ne zaboravimo: tzv. JNA i četnici bili su u čvrstom savezu i skupa su uzrokovali patnje i stradanja milijuna civila na području bivše SFRJ 90-ih godina, što samo po sebi pokazuje kako su priče o bilo kakvom antifašizmu u srpskom narodu ništa drugo do najobičnija tlapnja koja nema nikakvog dodira sa stvarnošću.

Bio je to rat protiv civila, kako s pravom nedavno u  jednom od najčitanijih hrvatskih dnevnika piše  ratni načelnik Glavnog stožera saniteta MORH-a dr. Andrija Hebrang koji je 2014. godine u Zagrebu predstavio svoju knjigu  Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku– jedinstven pokušaj da se argumentirano i jezikom činjenica progovori o teškom i bolnom pitanju žrtava.

Zašto je 'Oluja' bila nužna i neizbježna – podsjećanje

Teroristi iz "krajine" i njihovi beogradski mentori i suborci, preko noći su "zaboravili" kakva su sve zlodjela počinili tijekom višegodišnje okupacije, kao i desetine mirovnih sporazuma koje su arogantno odbijali rugajući se ne samo Hrvatskoj nego i međunarodnim institucijama i cijelom demokratskom svijetu. Nisu se obazirali ni na obvezujuće rezolucije Vijeća sigurnosti i odluke Opće skupštine OUN-a, od kojih niti jedna jedina nije išla u njihovu korist.

Više od 3 godine Republika Hrvatska je kao međunarodno priznata država – punopravna članica OUN trpjela samovolju koja je narušavala njezine vitalne životne funkcije (među ostalim sprječavala protok roba i ljudi i ugrožavala pravnu, osobnu i imovinsku sigurnost građana uz teško kršenje ljudskih prava i sloboda protivno svim odredbama međunarodnog prava i samoga hrvatskog Ustava).

Bahatost i isključivost Martića, Babića i družine (koji su vjerovali da će Srbija uz potporu Rusije u odsudnom trenutku stati iza njih), išla je do te mjere da su neposredno prije 'Oluje'kao moguću platformu za pregovore s hrvatskom stranom  glatko odbili i izvrgnuli ruglu čak i tzv. plan Z – 4, kojega su mnogi s pravom zvali "luđačkom košuljom" za Hrvatsku. Sve do 4. kolovoza 1995. godine, dosljedno i uporno su provodili svoj projekt "saoizacije" nastojeći objediniti okupirane prostore u jednu cjelinu i potom ih s osvojenim područjima u Bosni i Hercegovini pripojiti Srbiji.

U mjesecima prije 'Oluje'(poslije iznošenja u javnost famoznog plana Z-4), u ''krajinu' hodočaste persone s najvećim utjecajem u dijelu ekstremne populacije prekodrinskih Srba (odpatrijarha Pavla, preko četničkog vojvodeVojislava Šešelja, do njegovog "sekretara" i osobnog čuvaraAleksandra Vučića,Biljane Plavšić, Ratka Mladićai drugih), s ciljem da ohrabre "republiku srpsku krajinu" na njezinu putu ka "samostalnosti", a tamošnje vodstvo ove paradržave odvrate od bilo kakvog eventualnog kompromisa s "ustaškim vlastima" u Zagrebu i "poglavnikom" Tuđmanom.

Zapaljive riječi koje gosti koriste u svojim nastupima u Kninu, Glini, Petrinji, Obrovcu i drugim mjestima i klicanje publike koja ih toplo i srdačno dočekuje, svjedoče o nepomirljivom stavu srpske manjine da se svaki mogući dijalog s predstavnicima hrvatskih vlasti unaprijed odbaci i ustraje na ostvarenju velikosrpskog cilja. Na svaku mirovnu inicijativu iz međunarodnih krugova ili Zagreba odgovara se drsko i podrugljivo, uz uvrede i provokacije, a "krajinski" čelnici se još čvršće povezuju sRadovanom Karadžićem, donose akte o "ujedinjenju" okupiranih područja u Hrvatskoj i BiH i redovito odlaze u Beograd na savjetovanja svome gazdi Miloševiću.

Gebelsovske metode srpskih fašista

Nova, post-ratna strategija velikosrpskih ideologa čija je osvajačka koncepcija doživjela vojni i politički fijasko i uzrokovala iseljenje velikog broja "krajinskih" Srba, nastavila je tamo gdje je ratna propaganda stala:u smjeru jednako drskog i bezočnog krivotvorenja činjenica. Propagandnom kampanjom treba pokriti sve one tamne mrlje, oprati svu krv, izbjeći odgovornost za ratne zločine i golemu materijalnu štetu i lažirati povijest i tu ne pomažu nikakve presude međunarodnih sudova koji su desetine srpskih zločinaca osudili zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i udruživanja u zločinački pothvat.

Oni čije sjećanje na vrijeme ratova na području bivše SFRJ započinje tek 4. kolovoza 1995. godine – baš kao da se prije toga ništa nije događalo – nastoje ovakav nakaradni pogled na prošlost nametnuti kao povijesnu istinu i takvu percepciju proširiti u svijetu. U tim bolesnim mozgovima,nulta točka, početak i svršetak svega je 'Oluja', – "najveće etničko čišćenje posle Drugog svetskog rata", operacija u kojoj je "izvršen genocid nad srpskim narodom"!, itd., itd.

Pokuša li se, pak, podsjetiti na događaje koji su prethodili iznuđenim osloboditeljskim operacijama što ih je Hrvatska silom prilika i uz žrtve svojih najboljih sinova poduzimala, srpska propaganda po već uhodanoj matrici fokus prebacuje na razdoblje Drugoga svjetskog rata i Pavelića, pravdajući ponašanje svojih militanata Jasenovcem, Jadovnom i "genocidom" koji je tobože počinjen nad Srbima u to vrijeme. Laž na laž, krivotvorina na krivotvorinu…i tako u nedogled.

S istog mjesta s kojega je prije 25 godina krenula krvava, podmukla i nenajavljena agresija i dalje stižu ne samo žalopojke, nego i oštre osude (pa i teške uvrede) na račun Hrvatske koju se kao i devedesetih godina proziva zbog "narastajućeg fašizma", "nacizma" "ustaštva" i "revitalizacije NDH". I opet se jednako drsko laže o nekoj "ugroženosti" srpske manjine i njezinom "sve težem položaju", kao da se želi ponovno stvoriti klima za neku novu "balvan revoluciju"?!

Da ironija bude potpuna, kampanju predvode akteri ratova: nekadašnje uzdanice i bliski suradnici ratnog zločinca i fašista Vojislava Šešelja– zakleti četnički vojvodaTomislav Nikolić(bivši predsjednik Srbije), nekadašnji "sekretar" Srpske radikalne strankeAleksandar Vučić(premijer pa potom predsjednik Srbije) iIvica Dačić(poznat kao "Mali Sloba"), provjereni kadar i nasljednik balkanskog krvnikaSlobodana Miloševićaza kojeg su i nakon pada "vožda" (2000. godine) u svakoj garnituri vlasti bile rezervirane pozicije – od predsjednika i potpredsjednika Vlade do čelnih mjesta najvažnijih ministarskih resora. Sva četvorica su bili notorni ratni huškači devedesetih i aktivno sudjelovali u zločinačkom planu stvaranja "Velike Srbije". Oni i njihova klika uglas prozivaju, blate i kleveću Hrvatsku, ne dopuštajući normalizaciju odnosa i bilo kakav suvisli dijalog između dvije zemlje - i dobivaju glasove na izborima.

Nema tako velike laži koja može zasjeniti istinu

Naravno, s obzirom na kontinuitet što ga velikosrpska politika ima u Srbiji i prečanskim krajevima (posebice u genocidnoj tvorevini "republici srpskoj" koja je uporište najekstremnijeg srpskog nacionalizma), bilo je za očekivati ovakav razvoj događaja.

Na Hrvatsku se diže povika upravo zato da bi se preveniralo svako moguće utvrđivanje stvarnih činjenica o svemu što se događalo na području bivše SFRJ u posljednjem desetljeću XX. stoljeća. Od aktera ratno-huškačke kampanje i agresije ništa drugo ne može se niti očekivati.

Ono što, međutim, mora zabrinuti, pa i ogorčiti svakog dobronamjernog građanina u ovoj zemlji, jest neshvatljiva benevolentnost s kojom se ta kampanja u Hrvatskoj dočekuje i potpuni izostanak prave analize i odgovarajućih službenih reakcija na tako primitivne, bezočne laži, klevete, perverzna podmetanja i inverziju nedavne prošlosti.

Da budemo do kraja otvoreni: lažiranje povijesti i opravdavanje velikosrpske agresije i masovnih zločina iz 90-ih godina, ne provodi se samo i isključivo u Srbiji i entitetu "republici srpskoj" nastalom na genocidu i krvi nedužnih Bošnjaka i Hrvata. Na tom poslu, u Hrvatskoj su angažirane čitave garniture krivotvoritelja, počevši od etno-biznismena iz redova političkih predstavnika srpske manjine koji svoje političke ambicije već više od 25 godina ostvaruju upravo na platformi polarizacije između Srba i većinskog hrvatskog naroda, do brojnih nevladinih udruga, kvaziljevičarskih i neokomunističkih krugova, te "slobodoumnih" novinara i intelektualaca (koji nikada nisu oprostili Tuđmanu to što je na razvalinama trule Jugoslavije stvorio samostalnu Hrvatsku).

S takvima, dakako, nema dijaloga. Oni imaju svoju istinu, i tu ne pomažu činjenice niti bilo kakva argumentacija – utoliko prije što većina njih ima sasvim konkretne razloge i motive za takvo ponašanje.

No, zbog naraštaja koji dolaze, a (na svu sreću) nisu imali prilike na svojoj koži osjetiti kako se sve to odvijalo tih olovnih devedesetih godina,dužni smo podsjećati na istinu i opominjati – da se ne zaboravi…i ne ponovi.

 

(Nastavlja se)

 

Zlatko Pinter