Koliko god se Ivica Račan trsio reformirati SKH u Stranku demokratskih podjela (SDP) nije u tome uspio. Donekle je shvatio srpsko-srbijansku opasnost i ustrašen raspisao demokratske izbore, ali nije shvatio da se ni komunizam ni nacifašizam ne mogu reformirati. Ideologije jednoumlja su nepopravljive i moraju biti pobjeđene. Račanovi nasljednici, sve odreda jugofiličari i tvrdi sovjetski umovi, nisu se ni trsili pravnog slijednika SKJ u Hrvatskoj pretvoriti u građansku stranku nego su računali na kontinuitet Republike Hrvatske koji na koncu ipak završava integracijama u tzv. Regijonu.

To je razlog zašto je SDP na ovim izborima doživio poraz: Glorifikacija lažnog bravara i dokazanog diktatora, pa zvao se on i Tito, više nije dobra moneta. Može se na „A strani“ (HTV 1) nešto uspomena podgrijati s mladim pjevačima i „dobrim starim vremenima“, pjesmama iz razdoblja dok smo živjeli u Jugoslaviji, ali birači vide kakvo nam je doista susjedstvo i što se tamo događa. Hrvatsko izborno tijelo ipak se boji da se kaos u Srbiji na bilo koji način prelije u Hrvatsku. Srbija je davno ispala iz civilizacijskih tračnica; naime Srbija sama nije nikad bila dio europskog civilizacijskog korpusa nego turska raja. Priključak Europi Srbija je tražila kroz Kraljevinu SHS i Titovu Jugoslaviju. Raspadom Jugoslavije opet je postala geđovanluk, „raja“ samo ne zna čija pa baulja kao i danas po Beogradu i traži svoga gospodara.

Transformaciju SKH u modernu građansku stranku na jedan skrovit način dovršio je Andrej Plenković, ali transformacija se nije zbila u SDP-u nego u HDZ-u. Velik broj članova Partije u HDZ-u bio mu je dovoljno velik uzorak (i podrška). Plenkovićev HDZ je nakon ovih izbora postao reformirani SKH. Ono što nije uspjelo Ivici Račanu uspjelo je bivšem i budućem predsjedniku vlade Republike Hrvatske, Andreju Plenkoviću. On je odmah shvatio da je ovo narod kojemu ne smeta „kult ličnosti“; dapače, to je možda dobar početak. HDZ je stranka kojoj uopće ne smeta vođa i koji ima apsolutnu kontrolu nad svime pa žari i pali. Sve odluke Predsjedništva stranke su kimilsungovski jednoglasne, takve su i odluke Vlade kojom predsjeda vođa Plenković? Zato je Andrej Plenković na predizbornim plakatima proglašen liderom i tom mu titulom već tepaju mediji. Postignut je dogovor s medijima, to je sklad viđen samo u Titova i Sanaderova vremena.

Sad već imamo niz s kojim je hrvatsko pučanstvo zadovoljno: Tito – Tuđman – Plenković i to ovaj narod obožava, najradije bi potrčao za Plenkovićevom štafetom i na Maksimirskom stadionu prigodnim hvalospjevima uručio mu štafetnu palicu.

Bilo bi logično i politički mudro da Plenković kao deklarirani desni centraš ojača saborsku većinu među srodnim desnim strankama – jer prvi politički atribut njegova HDZ-a je „desni“ pa tek onda „centar“, međutim ne. Plenković popunu do 76 mandata ne traži od MOST-a i/ili Domovinskog pokreta, on se obraća nacionalnim manjinama koje u demokratskim sustavima ni u kakvoj situaciji ne bi smjele odlučivati o mandataru buduće Vlade. Kad govori o nacionalnim manjinama, Plenković misli samo na jednu i taj srpski kompleks svojstven SKH/SDP-u kod Plenkovića je uočljiv kao čir na obrazu. Isto tako bi postupio i Ivica Račan, uz Tita i Kardelja, pravi Plenkovićev uzor.

Plenković se za formiranje saborske većine obratio Radomiru Čačiću, ižmikanom lokalnom harlekinu, čovjeku koji nije žalio sline u pljuvanju po Franji Tuđmanu i HDZ-u i za pomoć se obratio HNS-u: najkompromitiranijem političkom gubitniku u povijesti hrvatske države! Obratio bi se bilo kome, samo da napakosti i dokaže logičnim političkim partnerima, što? Da mu je ego veći od države, stranke, od Boga kojeg hodočasti nedjeljom. Komunistički prkos i samodopadnost nacionalnog „lidera“ još itekako vladaju Plenkovićem. Zapravo su tek započeli svoj igrokaz koji će biti nastavljen u drugoj fazi unutarstranačkih izbora u HDZ-u tijekom kojih će, neosporno, još viče ojačati svoju poziciju.

Andrej Plenković još uvijek promovira dogovornu ekonomiju uz pomoć velikih gospodarskih sustava u vlasništvu države. Dobar primjer su posrnula hrvatska brodogradilišta u privatnom vlasništvu (radnika samoupravljača) kojima država neprestano, i nakon svih svinjarija u desecima milijardi kuna uzaludnih potpora, daje državna jamstva. Novi-stari predsjednik Vlade nastavit će politiku sumnjičavosti prema hrvatskom iseljeništvu i pravim inozemnim investicijama. Mnogobrojna hrvatska dijaspora i dalje ostaje etiketirana kao neprijateljica samoupravnog socijalizma i dogovorene ekonomije, a još se uvijek najbolji komadi privatizacije i poslovi s državnim proračunom drže u pričuvi za YUTA-u, za od drugova davno sklonjeni kapital na inozemnim računima koji se pod etiketom strana ulaganja vraća u Hrvatsku. Primjer Danka Končra je školski primjer te vrste.

Kultura je i dalje u rukama antife i rodbinsko-prijateljskih krugova, onih što sve vrijeme samostalne Republike Hrvatske održavaju yugoveze. Andrej Plenković se odmaknuo od Beograda, ali ne svojom voljom već strategijom Europske Unije koja je jednoznačno pokazala da od proširenja nema ništa za sljedećih „tko zna“ koliko godina. Izrečena dobrodošlica Srbiji samo je deklarativna i simbolična gesta, konačno i Aleksandar Vučić nešto mora dobiti (šuplje obećanje) prije nego krene na srbijansko priznanje Kosova.

Pobjeda Andreja Plenkovića negacija je Tuđmanove vizije i trijumf Tripalove i Savkine ideje Samostalne Socijalističke Republike Hrvatske. Svi atributi takve države sadržani su u Plenkovićevoj vladi u prvom mandatu i nastavit će se kroz drugi: lažna desnica – velika participacija srpske manjine u izvršnoj vlasti i javnim poduzećima – ograničena suverenost u Europskoj Uniji – dogovorna ekonomija – nepoduzetnička klima - odmak od hrvatskog iseljeništva.

 

L.C.