Nitko u Hrvatskoj nije shvatio da se naša zemlja tako dobro nosi s pandemijom kineskoga virusa jer imamo, nažalost, napretek iskustva u borbi s jednim opasnijim, starijim i žilavijim virusom – srbijanskim virusom koji se nastoji širiti već 150 godina.

Od „Načertanija“ iz 1844. godine koje je osmislio jedan „neosviješteni Srbin“ češke nacionalnosti František Zach (Franjo Zah), svi se srbijanski susjedi nađoše pod udarom pandemije velikosrpskog imperijalizma nepostojeće imperije, beogradske palanke i iskompleksirane čaršije.

          Hrvati su možda sami krivi što su najviše stradali od srbijanske epidemije. Pitanje je za liječnike, a ne povjesničare, zašto je hrvatska delegacija koja je 1918. godine išla u Beograd predati ključeve hrvatske suverenosti srbijanskoj kruni, unatoč tomu što je feldmaršal Svetozar Borojević stavio Hrvatskomu saboru na raspolaganje postrojbe pod svojim zapovjedništvom? Kolijevka orjunaškog pokreta je „stari srpski grad Split“, a antifašistički pokret tijekom Drugog svjetskog rata, izvorno hrvatski je brzo pripustio „braću četnike“ u svoje redove. Naposljetku, glavni grad „panslavenske“ Jugoslavije bijaše Beograd.

          U jeku pandemije kineskoga virusa, Srb(ijanc)i su u biblioteci "Deset vekova srpske književnosti" u nakladi Matice srpske iz Novog Sada objavili dramu Marina Držića. U istoj se nakladi prije nekoliko godina našao i Ivan Gundulić. Nastavak je to kulturne agresije, nakon što je vojna u potpunosti poražena. Nakon veličanstvene „epidemiološke mjere“ od 05. kolovoza 1995. godine, srbijanski ili svesrbijanski virus nije uništen, nego samo oslabljen i čini se da se od smrti najboljega i prvoga hrvatskoga doktora, Franje Tuđmana, nije našao ni jedan njemu sličan koji bi imao dovoljno znanja za nastavak borbe protiv kulturne srbijanske epidemije.

A umišljeni Hrvati (pokatoličeni Srbi) jedva da se zgražaju nad „krađom“ nekakvog Gundulića, Držića i Vojnovića! Kakva sitničavost kad se zna da su ponajbolji svjetski pisci srpskoga roda. Ali to nije kraj srpskome ludilu; slobodni pad prema panju evolucijskog stabla nezaustavljivo se nastavlja. Srpski uglednici akademskih titula srpsko krdo uspješno doje znanstvenim tumačenjima dokazujući da su Srbi prapočelo svega, ne samo čovječanstva nego sâm izvor života na Zemlji. Oni su tu prije svih, prije ameba, zelenih bičaša i bakterija – Srbi su zapravo početak početaka; oni su najstarije zamislivi život na Zemlji – virusi. Koliko god SANU bila lišena znanosti i kulture, ne može se reći da nije nacionalno obojena, za razliku od našega HAZU-a, odnosno JAZU-a.

Ima tu nečeg dijaboličnog i postoji zastrašujuća sličnost Srba i virusa: nemaju individualnost i nemoguće ih je razlikovati, svi su isti. Jedan Srbin kao njih milijun, jedan virus kao njih milijardu istih i jednakih. Nema suživota ni s jednima ni s drugima. Krilatica „Srbi svi i svuda“ jednoznačna je i programska. Tako govore simboli na srpsko-srbijanskom barjaku. Nitko još viruse nije pobijedio, neki su preživjeli njihov napad, ali su pristali na težak i mučan suživot s njima. Nikad se virusi između sebe nisu posvađali, a nisu bome ni Srbi.

Za patogene viruse svaki je život samo njihov plijen, bilo da je kao domaćin ostavljen na životu ili može poslužiti kao kadaver. Patogenost virusa, isto kao i Srba, za svoj obrok ne razlikuju dijete od odrasle osobe, majku i staricu od muškarca u punoj snazi – virusi su genetski ravnodušni na svaku patnju, na dob i spol svoga plijena. Genocid u Srebrenici ipak ukazuje na srpsku evoluciju, virusi su taj put odvojili žene i žensku djecu, a poubijali samo muškarce i mušku djecu. Napredak je to u odnosu na 1945. godinu.

Ni nedavna agresija na Hrvatsku 1991., ni sustavni srpski zločini u SHS nad nesrpskim stanovništvom, ni pokolji nakon 1945. u Sloveniji i na Križnome putu, ni hladnokrvne likvidacije na Ovčari i Srebrenici, diljem okupiranih hrvatskih teritorija, ni pokolji Kosovara posljednjih stotinu godina. ni savezničko bombardiranje Srbije 1999., ni krađa crnogorske državnosti 1918., ni pokušaj državnog prevrata u Crnoj Gori 2016. kao ni svi srpski zločini do današnjih dana – nisu Europi i svijetu bili dovoljan dokaz da je za države i narode „srpski virus“ daleko opasniji od svake korona ili bilo koje pandemije. Na tomu im možemo biti zahvalni jer nam je iskustvo sa srbijanskom epidemijom dobrodošlo u borbi s korona pandemijom.

Europska Unija još ne zna čime se poigrava kad govori o njezinu proširenju na Srbiju i nije svjesna kakvo bi zlo srpskim članstvom ugmizalo u europsku civilizaciju. Srbija je Wuhan, neprestana kulturna, dapače, civilizacijska „mokra tržnica“ Europe. Srbija je jedina zemlja koja nema dobrosusjedske odnose ni s jednim svojim susjedom – Bugarskom, Rumunjskom, Hrvatskom, Mađarskom, Crnom Gorom, Albanijom i Makedonijom. Europi bi bilo mudro poslušati iskustva srbijanskih susjeda; kad god u Bruxellesu kažu „Zapadni Balkan“ u Beogradu čuju „Velika Srbija“.

Uskoro će se pronaći cjepivo za COVID-19, i lijek je u završnoj fazi testiranja; jer kad se epidemiji HIV-a stalo na kraj, pandemija COVID-om 19 bit će zapamćena samo kao još jedna nesretna epizoda u povijesti čovječanstva i ostavština kineskog komunizma. No, sa Srbima je bitno drugačije: nema ni lijeka ni cjepiva. Srbi nisu povijesna epizoda, oni su sam početak pljesnidbe, prava nesreća i opasnost za europsku civilizaciju.

 

F. Perić

Share
0