Nakon inicijative saborskog Odbora za ratne veterane da Dan antifašističke borbe umjesto državnog praznika postane spomendan i radni dan, brzo se oglasio predsjednik vlade i HDZ-a Andrej Plenković te prilično tvrdo stao u obranu tekovina "antifašističke" i "narodno-oslobodilačke borbe", pozivajući se ni manje ni više nego na Franju Tuđmana.

Tako su opet utvare daleke prošlosti postale goruća tema u 2019. godini, a argumenata ima i za ostanak tog blagdana, ali i za njegovo ukidanje. Cjelovitu istinu o tomu što se događalo za vrijeme II. svjetskog rata ne ćemo znati još dugo vremena – jer su arhivi u Beogradu! - i dok god je tomu tako, pomirbe ustaša i partizana te njihovih potomaka ne će biti.

No, ako i ne može biti pomirbe, može biti kompromisa. Svjetski poredak stvoren nakon 1945. stubokom je izmijenjen, kako na globalnoj razini, tako i u našoj lokalnoj, pogotovo jer smo mi proživjeli i preživjeli (Domovinski) rat, za razliku od zemalja bivšeg istočnog bloka.

Rusija kao stub SSSR-a nije vojno ili silom zaustavila dezintegraciju Sovjetskog saveza, a sporedno je pitanje zašto to nije učinila; jer nije mogla, htjela ili umjela, potpuno je svejedno. U jednom formalnom smislu, SSSR je ipak bio savez, odnosno federacija, a radilo se o komunističkoj državi tako da bi svaki čin prisilnog zadržavanja drugih (sovjetskih) republika predstavljao ne imperijalistički (jer imperija, odnosno carstava nema od završetka Velikog rata), nego fašistički čin temeljen na hegemonizmu jednog naroda (u konkretnom slučaju Rusa), što je apsolutna suprotnost komunističkoj, sovjetskoj ideji.

Ruski su komunisti ostali dosljedni sami sebi pa i pod cijenu raspada države, za razliku od srbijanskih "komunista". Zapitajmo se kako "komunisti" mogu etnički čistiti određen teritorij, ako je u temeljima komunističke ideje sama koncepcija naroda prezrena i neprihvatljiva. Dakle, zašto se vojno pokušalo uspostaviti (i zadržati!) hegemoniju jednog naroda (i jedne vjere – svetosavlja), ako smo bili u federativnoj, socijalističkoj – komunističkoj državi. Zar nemaju komunisti samo klasne neprijatelje, neprijatelje poretka, odnosno države?

U tom smislu, hrvatski se branitelji nisu borili protiv komunizma, jer kao što smo naveli, tamo gdje je komunizam bio najtvrđi se država raspala u miru, a ovdje gdje je "komunizam" navodno bio "mekan", je došlo do genocida, ratnog zločina, etničkog čišćenja, rušenja, razaranja, mučenja, zvjerstava i t.d.

 Postoji naziv za imperijalizam i hegemonizam jednog naroda u jednoj državi, a to je - fašizam! Dakle, Jugoslavija je bila najprihvatljiviji (međunarodni) oblik velike Srbije, odnosno ispunjenje cilja srbijanskog fašizma, što je nepobitno dokazala kad joj je prijetio i dogodio se njezin raspad.

Sad se možemo vratiti inicijativi saborskog Odbora za ratne veterane da Dan antifašističke borbe umjesto državnog praznika postane spomendan. Ne bi li bilo kompromisno rješenje da se Dan antifašističke ne ukida kao blagdan, nego da se jednostavno obilježava drugog nadnevka?

Primjerice možemo Dan antifašističke borbe obilježavati 01. ožujka jer su 01. ožujka 1991. godine u policijskoj postaji Pakrac razoružani policajci hrvatske nacionalnosti, s policijske zgrade i zgrade općine skinuta su hrvatska obilježja i postavljena su srpska, s tim da je na zgradi općine postavljena i četnička zastava. Pobunjeni Srbi donijeli su odluku da se taj grad i okolna mjesta pripoje t. zv. SAO Krajini. To je bio prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih regularnih snaga s pobunjenim Srbima koji su razoružali 16 policajaca hrvatske nacionalnosti.

Dakle, radilo se o početku fašističke agresije, a u ulozi antifašista su se našli hrvatski policajci, odnosno kasnije svi hrvatski branitelji i dragovoljci. Stoga, zašto bismo obilježavali Dan antifašističke borbe sjećajući se događaja od prije 80 godina, kad smo nažalost, bili suočeni s fašizmom prije nepunih 30 godina?

Na taj bismo način barem djelomično zatvorili poglavlje iz II. svjetskog rata, istovremeno ne prekinuvši nit hrvatske antifašističke tradicije. Tko bi se takvom prijedlogu usprotivio, pokazao bi svoje pravo lice, bilo ono ustaško, četničko ili komunističko, ali u svakom slučaju to lice ne bi bilo antifašističko.

 

 Mila Marušić

Share
0