HDZ-ova koalicija s krhotinama Mosta – al' još uvijek dovoljno i dosta – ipak je bolno kompromisna i dosta nestabilna. Da bi se ojačala i blagoslovila konstrukcija takve koalicije, u njene temelje treba ugraditi Zorana Milanovića i njegovu svitu. Međutim taj „građevinski zahvat“ ne smije odraditi HDZ, ima ta stranka svoje dvorište, a i Most se mora držati sa strane.

To mora učiniti Partija sâma zbog sebe i stranačke higijene. Zbog političke budućnosti SDPartija treba provjetriti svoje redove i za početak se riješiti sovjetskih kvadratnih glava i „reformiranih“ komunista. Nije to nikakav revolucionarni naraštaj izašao iz Uraaaa drugovi! ili njemačkih ofenziva, niti su to oni stariji članovi koji pamte velikog vođu, druga Titu – svi su oni davno pokojnici ili dementna lupetala – nego to je jednostavno software čvrsto ugrađen u mlađahnih skojevskih poletaraca. Dakle na SDPartiji je učiniti sve da što prije postane socijal-demokratska stranka (ne Partija), što znači da mora prestati koketirati s hrvatskim izdajništvom, prije svega orjunaštvom i autonomaštvom; sa onim djelom srpske manjine u Hrvatskoj koja ne priznaje hrvatsku državu i raznim „regionalcima“ – političkoj naciji bez države Jugoslavije.

SDP se mora riješiti svih koji nisu državotvorni i koji osporavaju hrvatsku državnost na građanskim temeljima. I konačno se osloboditi kompleksa Beograda. To znači prije svega osloboditi se HNS-ova udavskog stiska, i ne im pomoći da se restaurira i implementira, „reformirani udbaški komunizam“ kakav promovira Vesna Pusić i njen udbaško-orjunaški zdrug.

Ako želi preživjeti političku utakmicu na hrvatskoj političkoj sceni, SDPartija mora postati građanska stranka, a ne ostati petrificirani ostatak SKH/SKJ, zločinačke organizacije odgovorne za masovna ubojstva u Bleiburgu, na Križnom putu i u poraću, za bijedu nacionalizacije, kolektivizacije i agrarnih reformi. Svjetska povijest i čovječanstvo o komunizmu i nacifašizmu rekli su svoje i taj sud ne može popraviti „nešto između“, pogotovo ne titoizam i perjanice njegova represivnog sustava. Sjeverna Koreja, Hugo Chavez, Fider Castro i slični harlekini krvavih ruku to pogotovo ne mogu popraviti kao ni novinari-marksisti, tzv. ljevičari ili bradati intelektualci s lulom u žvalama. Tu je nemoćan i kvartovsko potrčko, Zoran Milanović, nasilni kolerik s ozbiljnom dijagnozom poremećaja u ponašanju i ophođenju.

Može li se SDPartija doista okrenuti vrijednostima socijal-demokracije, pokazat će vrijeme, a vremena nema, ostalo ga je malo i ništa. Partija konačno mora shvatiti da je vrijeme (radničkog) internacionalizma, marksističkih otrova i terorističkih kalašljikova u rukama neradničkih masa prošlo. Istina, može mucavi Žižek okupiti sebi sličnu sljedbu intelektualista i neradnika, ali to ne pomaže nikome osim Žižekovu honoraru. U ovakvim međunarodnim okolnostima velikih i brzih promjena, politika se okreće nacionalnim politikama i nacionalnim državama. Nacija se traži unutar okvira vlastite države, a onda takva pristupa međunarodnim savezima, uvijek imajući na umu vlastiti, nacionalni i državni interes.

Sve što više države Europske Unije obećavaju „balkanskom regionu“ pristup u Europsku Uniju, to je isti sve udaljeniji od tog cilja i stvarnost izmiče obećanjima. Nema nikakvog „regiona“, samo više ili manje strateški zanimljive države u svojim međunarodno priznatim granicama.

Srbija je vojno i svjetonazorski naslonjena na Rusiju i tu joj nema pomoći. Ta povijesna pupkovina sa Rusijom/SSSR-om koštala je Srbiju mnogih poraza i povijesnih poniženja, i tome nije došao kraj. Prava poniženja tek slijede. Pred Srbijom i Rusijom još je mnogo nesretnih epizoda. Uostalom, ne može se postati članom EU bez prethodnog članstva u NATO-u. Bosna je koljevka ISIL-a; još 1984. uspostavljena je Zetra – zelena transferzala – islamsko jedinstvo „europskih“ muslimana s muslimanima svijeta, prije svih s islamskim državama i narodima Bliskog istoka. To se tada (u Jugoslaviji) prikrivalo tada još postojećem Pokretom nesvrstanih. Bosna je, naravno, Erdoganova marioneta, trn u srcu Europe i ISILOV regrutni centar. Crna Gora ima šanse, ali tek kad u prosincu ove godine prihvati pozivnicu NATO-a. Otpor Rusije je velik i uzaludan. Srbija u svoje ime i za ruski račun rovari i diže ustanke, pokušava zaustaviti nezaustavljivo; SPC je gnjevna i spremna na sve... i opet uzalud i groteskno. Makedonija i Kosovo su samo znatno proširene američke i NATO-ve vojne baze, tj. vojne baze s lokalnom upravom. S bankrotiranom i prevrtljivom Grčkom nitko ozbiljan više ne smije računati.

Migracijska kriza je rezultat Erdoganovih doloznih namjera i ucjena prema EU te povijesno vraćanje Grcima. Grčka je zemlja političkog i svakog drugog kaosa, Grčka koja živi puninu državnih atributa ne postoji. Nakon više od dvije tisuće godina Grčka je kod Anglosaksonaca potrošila kredit stare Grčke, njene uljudbe i civilizacijski se vraća razdoblju osmanlijske okupacije.

Milanoviću je vrijeme da konačno sjaše, nije nikad ni smio uzjahat, ali što reći o narodu koji triput za svog predsjednika bira svjoje progonitelje i krvnike: Mesića i Josipovića, a onda sve začini Milanovićem? Je li taj narod ipak zaslužio klauna Zorana Milanovića, pa neka još četiri godine aplaudira njegovoj neuračunjivosti?

 

L. C.

Share
0