Naš je cijenjeni premijer opet pokazao svoju političku zrelost i mudrost napavši predsjednika oporbe Tomislava Karamarka. Svojim prepoznatljivim načinom koji bi uskoro mogao postati „brand“ sveznalica, govorio je kao što govore pijanci za šankom ne pokazav ni trunčicu državničke i političke kulture.

Ne možemo poreći da je Milanović bolji govornik od Karamarka; ima bolji nastup, samouvjereniji te je općenito, štono riječ, „ugodniji oku“. Zoran Milanović ima, dakle, samo formu, no ukoliko ga se pomnije sluša, nema sadržaja, a naš budući premijer je suprotan – nema veliku formu, ali ima sadržaj. Što je važnije za političara, odnosno državnika?

Kažu za Karamarka da je bio doušnik udbe, radio je za Mesića, govore da je prvenstvo u stranci dobio organiziravši unutarstranačke izbore kasno u nedjeljnoj (odnosno ponedjeljnoj) noći, nazivaju ga „špijunčinom“ i t.d., etikete, ali dosad nije izgubio niti jedne jedine izbore. Počev od europarlamentarnih do lokalnih, zadobio je naklonost ljudi koji su se nakon Sanaderova preuzimanja stranke povukli, vratio je DC u matičnu stranku, očistio je korumpirane kadrove; što više reći? Treba li se on i dalje dokazivati? Ako je netko uspješan u hrvatskoj politici, onda je to Tomislav Karamarko što će i potvrditi kad dobije izbore i preuzme vlast. Treba li njemu spuštanje na uličnu razinu gdje bi igrao košarku protiv balavca koji gubi žice, jer na košarkaškoj utakmici između Hrvatske i Slovenije narod plješće Predsjednici svih Hrvata, koja je u hrvatskom dresu i navija za svoju reprezentaciju?

Treba li se nadmetati s klaunom, pijancem i glupanom koji je uništio zemlju, gospodarstvo i ekonomiju? Treba li mu poznavanje engleskog jezika za upravljanje hrvatskom državom državom, vođenjem hrvatskog gospodarstva i hrvatske natalitetne politike? Ako je u doba simultanog prevođenja i formalnih dijaloga poznavanje jezika ključno za upravljanje državom, onda naš cijenjeni premijer ima zastarjeli pogled na svijet; poželjno je znati jezike, odnosno poželjno je općenito imati veliko obrazovanje, ali nimalo ne utječe na učinkovitost i izvrsnost obavljanja nekog posla. Tomislav Karamarko ne će biti veleposlanik u Velikoj Britaniji ili Sjedinjenim Državama, već izvršna vlast u Hrvatskoj; za to mu je potrebno samo poznavanje hrvatskog jezika i volja za poboljšanjem standarda hrvatskih građana. Uostalom, kad već šilji o svom znanju engleskog: može li se Milanovićevo mumljanje na engleskom usporediti s engleskim naše Predsjednice? Kako ga nije stid progovoriti na engleskom u nazočnosti Predsjednice – zato ga i nema, u njenoj blizini on se izgubi i njega doista nema.

Ne mora nam se vođa oporbe „sviđati“ – ni meni se ne sviđa (estetski) – radije bih gledao Megan Fox ili Kim Kardashian, ali to ne može biti kriterij za vođenje države. Kako netko izgleda, kako netko govori – to nije od značaja za državnika, već je najvažnije što čini i kako čini. Georg VI. je mucao pa zar ga sezato trebalo smatrati manje kraljem no što je bio?

Vlada Republike Hrvatske je izvršna vlast. Nju vodi predsjednik vlade, odnosno premijer stoga bi trebalo biti najvažnije što premijer čini, a ne kako on svoje (ne)činjenje prikaže i obrazloži.

Zoran Milanović je šarlatan i nesposobnjaković; možda bolje govori, bolje se drži, bolje nastupa od čelnika najjače oporbene stranke, što s tim i do kada? Hoće li nas ljepše sročena rečenica izvući iz blata u kojem se nalazimo? Hoće li nas prepotentno ponašanje dječarca izvući iz krize, ekonomske, moralne i političke?

Vrijeme je za odabir saržaja, a ne oblika. Vrijeme je za odluku, htjeli mi ili ne htjeli, između bezveznjaka, pijanca i lošeg zabavljača koji od sebe napravi „show“ ili za čovjeka koji malo govori, još manje očarava, ali najviše čini.

 

Josip Gajski