U osvit stvaranja moderne hrvatske države, jedini je Franjo Tuđman hrvatskom narodu ponudio cjeloviti program obnove državnosti i ujedinjenja nacionalnog korpusa, te svih hrvatskih staleža, kako je volio reći.

Tu borbu započeo je stvaranjem HDZ-a, kasnije će se ispostaviti, stožernog pokreta, kasnije stranke, koja se izborila za nacionalne ciljeve. Već na početku, komunistička ljevica počela je sipati „ustašoidne“ epitete o Tuđmanu i HDZ-u, a vrlo brzo u tome su im se pridružili i domaći Srbi, već opijeni velikosrpskom idejom i ratnim bubnjevima iz dalekog, ali njima ipak bliskog Beograda. Svi općinski vijećnici srpske nacionalnosti mahom su izabrani s lista SKH, kasnije SDP-a, ali su vrlo brzo, uvidjevši priliku za secesiju, komunistički (danas bi neki rekli antifašistički) habitus zamijenili s onim ravnogorskim (četničkim).

I za hrvatske komuniste, na čelu s Račanom, i za bradama obraslu Martićevu bandu, na čelu s Raškovićem, HDZ je bio i ostao stranka opasnih namjera. Ali te opasne namjere spomenuti su prvaci doživljavali samo kroz prizmu HDZ-ove i Tuđmanove vizije rušenja Jugoslavije i stavljanje Hrvatske na kartu slobodnih europskih država. Da je bilo po Račanovim kriptokomunistima (koji su izlazak iz mraka titoizma dočekali 2000.) i Raškovićevim balvanašima (koji su u potpuni mrak otišli Olujom i tamo ostali zauvijek) Hrvatska bi danas bila vođena i viđena samo sa sljemenskog tornja, i vrlo vjerojatno bi bila tek neka tamo provincija u granicama Velike Srbije. Srećom, Tuđmanove opasne namjere konačnog oslobođenja Hrvatske i slamanja velikosrpstva u Hrvatskoj postale su zalog za budućnost.

Međutim, aveti prošlosti, iako poražene, još uvijek nisu uklonjene iz hrvatskog javnog i političkog života. Treba biti iskren, i priznati, da je HDZ bio doista stranka opasnih namjera u periodu dok su ga vodili Sanader i Kosor, odnosno kad je na štetu hrvatskog naroda i Hrvatske u cjelini sklapao urnebesno bolesne koalicije sa SDSS-om, strankom u čijem članstvu obitavaju osumnjičeni ratni zločinci, pripadnici i suradnici okupatorske vojske i ljudi koji još uvijek sanjaju poznate granice na poznatim linijama. U to vrijeme, HDZ se, voljom velikog vođe, prometnuo i u simbol političke korupcije i kleptomanije. U to vrijeme, iako će neki danas zabijati glavu u pijesak, sva vrla novinarska pera EPH grupacije i lijevih novina, Sanadera su obasipali ružama. Čim je započela detuđmanizacija i u samom HDZ-u, stranka je odjednom prestala biti strankom opasnih namjera jer, eto, Sanader je HDZ pretvorio u umivenu i neprepoznatljivu centrističku stranku europskog predznaka. Drugim riječima, čim je HDZ postao ono što u Tuđmanovo vrijeme nije bio, lijevi prvaci počeli su likovati, jer se činilo da je HDZ napustio svoju temeljnu odrednicu, borbu za jaku nacionalnu državu hrvatskog naroda.

Kad je konačno postalo jasno da to nije izvorni HDZ i kad je stranka doživjela teški poraz na izborima, preuzelo ju je vodstvo koje je očito znalo što želi od stranke. Vrlo brzo, HDZ je u očima kreatora javnog mnijenja opet postala stranka opasnih namjera, koja navodno koketira sa ustaštvom, klerofašizmom i fašizmom (omiljena mantra onih koji su u nekom drugom totalitarizmu vedrili i oblačili), stranka koja je navodno nazadna i primitivna (u Saboru sjedi više žena iz redova HDZ-a nego što ih imaju sve ostale stranke zajedno), stranka koja će Hrvatsku vratiti u mrak devedesetih.

No, ta ista stranka, s ovako opasnim namjerama pobijedila je u četiri izborna ciklusa zaredom, nakon dugih 15 godina dala stanarku na Pantovčaku i krupnim koracima grabi prema Banskim dvorima. Dok je HDZ opet stranka opasnih namjera za komunističku vrhušku, za hrvatski narod i poštene građane Hrvatske radi se očito o stranci koja jedina ima snagu i kredibilitet vratiti Hrvatsku tamo gdje pripada. Zabrinjava činjenica (ponajprije bi to trebalo zabrinuti Milanovića i njegove jatake) kako je crvena vlast uvijek u sukobu mišljenja s narodom kojim vlada. Dok se oni svim silama, PR-ovskim centrifugama i razbacivanjem javnog novca trude narod uvjeriti kako HDZ nije dobar izbor, HDZ za taj isti narod postaje naprosto jedini izbor koji može dokinuti amaterizam i neradništvo.

Kukuriku koalicija puca po šavovima, u Saboru već dvije godine nema stabilnu većinu (ovisi tobože o lijevim oporbenjacima koji su svjesni da im je ovo posljednji boravak u parlamentu pa zašto da si krate mandat), frizira podatke o takozvanom rastu, bori se kokošarskim metodama za vlastiti opstanak. S njima više nitko neće, koliko god Milanović glavinjao po Hrvatskoj poput Boba graditelja i pozivao navodne antifašističke snage na okrupnjavanje i možebitni ustanak. I na kraju, ostaje poveznica s gornjim dijelom teksta. Milanović priprema koaliciju sa SDSS-om, ponajprije u devetoj izbornoj jedinici koja obuhvaća nekoliko desetaka tisuća birača srpske nacionalnosti. Tako se već po Lici preostalim Srbima ispire mozak kako nipošto ne smiju ostati doma na dan izbora, a počele su i rezervacije Lastinih autobusa koji bi dovozeći nekadašnje krajišnike, trebali spasiti Milančeta od teškog poraza.

Pozivajući Karamarka da izađe iz rupe, Milanović nesvjesno klizi prema golemoj crnoj rupi u kojoj bi se mogao probuditi dan poslije izbora. Iz kojega ga više neće izvući ni vlastita stranka. Možemo stoga zaključiti da je SDP-u veći problem Milanović nego HDZ. Jer, nije sramota izgubiti izbore od boljeg protivnika. Sramota je na čelu stranke imati osobu koja svojim opasnim namjerama uništava ne samo državu, već i stranku kojom predsjeda. U tom kontekstu, pobjeda HDZ-a na parlamentarnim izborima mogla bi najviše koristi donijeti upravo SDP-u. Da se riješi ostataka jugoslavenskih nacionalista i komunista i napokon postane prava, hrvatska, socijal-demokratska stranka. Ali na taj put katarze morali bi krenuti iz oporbe.

 

Tomislav Stipić