Važnost se interpunkcijskih znakova često naglašava, napose u pravu, odnosno nomotehnici. Možda je najpoznatiji primjer za to Delfijsko proročanstvo koje na latinskom glasi: ibis, redibis (,) numquam (,) peribis in bello.

Mi to prevodimo: ići ćes, vratiti se (,) ne ćes(,) poginuti u ratu. Cijela je galama, nastala oko pozdrava za dom spremni, uključujući nedavnu peticiju, podsjetila na komunistički pozdrav: smrt fašizmu, sloboda narodu. Taj pozdrav koji bi trebao biti antifašistički, nije popraćen toliko mmedijskom bukom, a po sebi, dakle ne uzimajući u obzir zločine počinjene pod tim geslom, zvuči sasvim pristojno. Smrt fašizmu, dakle nešto s čim će se svi složiti i sloboda narodu, što je u biti poklik demokratičnosti. Unatoč tomu, nije opstao te danas ima prizvuk totalitarizma. Doduše, nitko neće biti kažnjen ukoliko to javno kaže, ali će izazvati nelagodu kod prisutnih.

Pitam se, zašto komunistička klatež nije iskoristila ove četiri godine vladavine kako bi „rehabilitirala“ svoj pozdrav? Ne bi nikoga začudilo; napadi na Crkvu su žešći no u najgore doba komunizma, Hrvatstvo se zatire na svakom koraku, u političkom smislu nikad nismo bi bili bliži Srbiji kojom vladaju djetići četničkog vojvode, drug Frlja u Rijeci s Miloradom blati Oluju, nameće se ćirilica u gradu kojemu je ratni zločin bio svakodnevnica, branitelje, invalide se naziva šatorašima. U usporedbi sa svim navedenim, reklamiranje i promoviranje komunističkog pozdrava uopće ne bi bilo nešto začudno ili radikalno.

Ovdje dolazim do važnosti interpunkcijskih znakova. Ukoliko stavimo zareze poslije smrt i prije narodu, dobivamo: smrt, fašizmu sloboda, narodu. Dakle smrt narodu i fašizmu sloboda. A što je drugo Jugoslavija nego to dvoje?

Vladao je fašizam, ne crni nego crveni, ali svejedno fašizam, a narod je ginuo; oni koji nisu htjeli biti udbini doušnici i cinkati svoje profesore, susjede i rođake, koji nisu htjeli ući u Partiju i nečistom savješću omogućiti sebi dobar život temeljen sudjelovanjem u zločinu. Narod je umirao najgorom smrću, ali ne samo u Hudi nim Jamama ili Golim Otocima, vec je bježao, spašavao živu glavu, iz vlastite domovine. Raspoređivan je diljem cijele Jugoslavije prema načelu bratstva i jedinstva, napose u obveznom služenju vojnog roka. Gotovo je više Hrvata izvan Hrvatske nego u njoj, što je tragedija kojoj nema ravne.

Možda se ipak radilo o komunističkoj interpunkcijskoj igri, jer inače nema razumnog objašnjenja gesla (smrt fašizmu, sloboda narodu), osim ako je netko stavio zareze na krivome mjestu kako bi obmanuo narod i nanio mu što teže ozljede.

Kakogod bilo, Hrvati su u vrijeme mira beskičmenjaci što potvrđuje i izbor ove jalove, nenarodne i neprijateljske vlade. No, kad se hrvatski način života ugrozi, napadne i uništava, oni su kroz cijelu povijest pokazivali da su upravo tada, kad je najprjekije i najpotrebnije znali odlučiti.

Upravo takav trenutak, u kome hrvatski narod može ispraviti vlastitu pogrješku, uskoro dolazi. Ukoliko iz posljednje četiri godine nije ništa naučio, onda mu ponavljanje iste pogrješke u narednom razdoblju zasigurno donosi: smrt, fašizmu sloboda, narodu!

 

Josip Gajski