Leibnizovo učenje o monadama je možda najoriginalnije i najbriljantnije u cijeloj povijesti znanosti i filozofije. Sažeto, ono smatra da je svemir sastavljen od beskonačno monada, jednostavnih supstancija od kojih svaka zrcali cijeli svemir i svaka sama za sebe jest cijeli svemir.

Analogno tomu, Republika Hrvatska je jedna monada, a i grad Rijeka je monada; iz toga slijedi da Hrvatska zrcali Rijeku i Rijeka zrcali Hrvatsku – tako bi trebalo biti prema Leibnizovoj metafizici. Grada Rijeka opovrgava ovo učenje.

            Od završetka Drugog svjetskog rata, Rijeka, koja je bila bogati trgovački grad, veliko lučko središte, grad u ono doba daleko razvijeniji od Zagreba, Ljubljane ili Trsta, 45 godina propada, blijedi, odumire, gubi i na broju stanovnika te je bilo za očekivati da će s nekom novom nadom i radošću dočekati stvaranje Republike Hrvatske. Dogodilo se upravo suprotno te (opet) nije slijedila hrvatsku sudbinu, ovaj put nakon Domovinskog rata, ali ne kao Slobodna Država, već kao Pseudokomunističko Ništa.

            Vođena neustrašivim borcima protiv mršavljenja, Linićem i Obersnelom, odolijeva tekovinama 20. stoljeća čak i u 2015. godini, napose kapitalizmu i globalizaciji, pritom uspješno zadržavajući odlike socijalizma: korumpiranost, intelektualna trulež, strahovlada i jednoumlje Partije, posvemašnja zatvorenost prema svemu ne-riječkom.

            Čovjek bi pomislio da će Riječani zbog svoje raznolike povijesti, zbog različitih žitelja grada, dakle, Hrvata, Talijana, Mađara, Židova, Srba i t.d., biti, ako ništa, liberalniji, tolerantniji, slobodoumniji, jer bi takvi morali postati uslijed raznih povijesno-političkih previranja. Ipak, za svojeg petogodišnjeg boravka u Rijeci, moram s tugom priznati da nema gorih, zadrtijih, jednoumnijih, zatvorenijih i naprosto pokvarenijih ljudi. Riječani i Riječanke daleko zasjenjuju najzagriženijeg bodula i najzatuacanijeg seljaka iz okolice Čačka; s takvim biračkim tijelom ne čudi dominacija SDPartije. Ako se grad Rijeku želi sažeti u jednu riječ, onda je to licemjerje, a ako se želi pretočiti u sliku, onda je to fotografija riječkog kolodvora (za kojeg mnogi i dalje tvrdi da ne postoji, a ja se s njima u načelu slažem.)

            Tko god nije vezan, na ovaj ili onaj način, s Partijom, bio on obrtnik, poduzetnik, intelektualac ili što god mu drago, ne može uspjeti u Rijeci. Od afere s riječkim tržnicama, koja se po Riječane sretno završila intervencijom druga Bajića, preko suđenja Norcu, do unajmljivanja kluba Palach, dakle s pijace u kavanu, iz kavane na sud – sve je u rukama Partije, koja je svojom učinkovitošću i raširenošću odavno zasjenila Cosu Nostru. Rijeka je grad u kojemu opstaju ni kineski dućani (china shop).

            Samo u tom gradu, prema kojemu su Pjonjang i Havana ideološki amateri, može intendant kazališta postati Oliver Frljić, a takvu odluku podržati Vojko Obersnel i gradsko vijeće. Samo u tom gradu može nastaviti postojati patvorevina Jugoslavija, suluda ideja nastala i nestala u krvi.

            Sustav je onoliko jak koliko i njegova najslabija karika. Hrvatska najslabija karika je Rijeka – grad crvenog jednoumlja, mafijaškog poslovanja i odsutstva volje za promjenom, za napretkom. Tko god je bio u Hrvatskoj na vlasti zadnjih 25 godina, nije utjecao na Rijeku; ona nije grad koji teče, već grad koji stoji. Prikladnije bi bilo kad bi se zvala Močvara, a ne Rijeka.

            Sigurno se pitate kakve veze sa svim ovim ima Leibniz i njegovo učenje o monadama? Metafizika bi trebala važiti uvijek i svuda, što grad Rijeka lijepo opovrgava. No, tvrdim da je Rijeka sa svim pripadajućim obersnelima, frljićima, linićima, te ostalim mafijašićima i diletantićima i dalje monada. Kako? Pa vrlo jednostavno, monada nije samo filozofski pojam, već ima značenje u čakavskom narječju – pizdarija. Rijeka nije grad nego pizdarija i to pseudokomunističkih pizdarija.

 

Josip Gajski