Laž i licemjerje imaju svoju cijenu; sjetimo se samo popuštanja nacizmu i fašizmu 30-ih godina prošlog stoljeća kad je Europa godinama samo slijegala ramenima, a neke su izrazito demokratske zemlje poput Velike Britanije čak salutirale u to vrijeme rastućem nacifšizmu vjerujući da je to napredak, nadajući se da zlo neće baš na njih udariti.

I još gore od toga: demokratska Europa je dozvolila da se dva zla spoje u jedno i 23. kolovoza 1939. godine, potpisan je sporazum Hitler/Staljin. A onda je uskoro došao kraj lažima i opaka je istina došla na vidjelo – zlo se ne da umilostiviti, na nijedan način odobrovoljiti. Naime početak Drugog svjetskog rata razotkrio je svu pogubnost ugađanja zlu; milijuni su poginuli za licemjerje malobrojnih, jer je demokratska Europa početkom 30-ih željela biti velikodušna i puna razumijevanja prema nacifašizmu, snishodljiva prema rastućem zlu.

Ponavljanje stare pogreške

Danas je Europa u sličnoj poziciji, na najboljem putu da ponovno plati puni iznos za svoju „velikodušnu“ i nepotrebno naivnu useljeničku politiku prema muslimanskim izbjeglicama, da bude kažnjena (svi njeni građani) za krivu procjenu svojih intelektualnih kapaciteta, kao i za društveno pomodarstvo svojih političkih elita. Ako kojim slučajem dođe do novog rata, taj će se rat voditi bez odora, kao šah samo do istrebljenja – samo s crnim i bijelim figurama, otkrivenim licem.

Europljani, a naročito europski političari, imaju dva lica: javno i privatno pa kad se, na primjer, Angela Merkel čudi mladim njemačkim obiteljima koje sa svojom dječicom marširaju uz njemačke neonaciste, ona je samo neiskrena. Odgojena je u jednoumlju DDR-a i dobro zna kako stoje stvari s ideologijom i nasiljem. Ali ni najmoćnija dama svijeta nije slobodna iznijeti svoje iskreno mišljenje, jer se plaši novinara: uskoro ide sljedeća izborna kampanja... i zato političari nisu vladari, nego samo sluge svojih ambicija. A kakvi su tek oni na početku, oni što se penju po karijernim stepenicama svojih ambicija?

ISIL je učenik totalitarnih režima i njemačka kancelarka zna očemu je riječ i kako to ide, ali to ne govori pred kamerama. Sve je to poznato i francuskom predsjedniku Fransoa Olandu; Marseille, na primjer, više ni po čemu nije europski kršćanski grad, izgleda zastrapujuće, apokaliptično, ali se i francuski predsjednik ponaša kao da se ništa strašno u njegovoj zemlji ne događa. Predsjednici i premijeri EU slično se ponašaju kao francuska i britanska vanjska politika prema Hitleru i Mussoliniju sve do pred Drugi svjetski rat – jednostavno ne žele vjerovati svojim očima i ono što im razum govori. Plaća se tako cijena demokraciji - uvijek postoji sljedeći mandat i birači.      

Put ka kolektivnom samoubojstvu

Nakon što se godinama pasivno, zapravo ponosno prepuštala kolonizaciji islamista te olako shvaćala opasnost od već ugrađenog islamskog militarizma, nakon što je decenijama, a posljednjih godina pogotovo prihvaćala biti sponzorom stranom tijelu koje nije nikad željelo sudjelovati u izgradnji zajedničkog europskog doma – muslimanima koji ne pripadaju judeokršćanskoj uljudbi, ali bi rado uživali u njenim plodovima, marljivosti i kreativnosti – Europa se našla na raskrižiju te mora odmah i bez odgađanja odlučiti, poduzeti radnje i mjere.

Nije riječ o islamizaciji Europe, nego o kontaminaciji oboljelim svjetonazorom, o terorizmu koji se svaki sat slijeva u Europu. Naravno, Europa može nastaviti s pomodnom velikodušnošću i sebi u toploj kupci "prerezati vene" te gledati kako život iz nje polako istječe, ili se konačno trgnuti i na svaki način obraniti svoj sustav vrijednosti, državljane i teritorij?

Ako nastavi sa starom usljeničkom politikom, Europa ide ka kolektivnom samoubojstvu, u tiho gašenje. I bez obzira na teror islamista, Europa je još krcata lažnog dostojanstva i licemjerno poštuje prava i pravila koja je sama izmislila i koja sada zloupotrebljavaju drugi, a sve u želji da se učini još boljom i velikodušnijom. Najstarija svjetska kultura je opasno načeta, ali ne islamistima, oni su samo osjetili slabost i čuli zov europskih intelektualista i lažnih čovjekoljubaca. Oni su ugrozili Europljanina, a Europi oduzeli dušu prepuštajući je imigrantima.

Dio trećeg svjetskog rata upravo se odvija na morskim i kopnenim granicama Europe, na Sredozemlju isto kao i na grčko-makedonskoj granici, u Calaisu i svim lukama bližim EU. Pod krinkom teških životnih uvjeta i građanskog rata, uz pomoć živog zida od tisuća djece, dan i noć teče rijeka imigranata (ne)jasnih ciljeva kroz cijelu Europu, kapilarno do svakog europskog kutka. Nema granica, pogranične policije, nema kontrole dokumenata i zdrastvenih certifikata, rampe su dignute i svi su zakoni o prelasku granica suspendirani; ne zna se tko useljava, ljudi bez identiteta hrpimice ulaze i Europa, a ta ista Europa o njima ne zna ništa. Ovo je agresija na europsku demokraciju.

Europljani moraju imati uredne osobne dokumente ako žele putovati Europom, o svakom se Europljanu sve zna i zato je Europa dosta sigurna. A sada tisuće potencijalnih Isilovaca korača u koloni prema EU i raspoređuje se prema već pripremljenim planovima; među njima su možda i oni koji su iščupali Tomislava Salopeka iz automobila, zavezali mu ruke, izgladnjivali i tukali, možda i ubojica koji je jadniku odrubio glavu? Gdje je sada empatična hrvatska javnost i novinarska sućutnost?

Smeta im znak križa

Na granicama nema nikakve kontrole, nemoguće im je saznati identitet. Islamskim militantima djeca ne znače ništa, ni svoja ni tuđa, nije li dovoljno prisjetiti se atentatora/atentatorica i njihovih ciljeva? Hamas iz dječijih vrtića ispaljuje rakete na Izrael i koristi djecu kao živi zid za svoje teroriste. Ali ima gore: činjenica da muslimanski imigranti odbijaju pomoć Crvenog križa dovoljno govori kakav otrov ulazi u Europu, njima se gadi sve što je križ, čak kad im križ spašava život, ili možda ne smiju primiti pomoć?!

Znači li to da će dolaskom u Europu zabraniti, križeve, zvonike, crkve, crkvena zvona?

Sad je valjda jasno zašto, na primjer, od 30 gumenjaka koji plove prema grčim otocima samo je jedan rasparan nožem? Da bi skrenuo pozornost i zabavljao grčku obalnu stražu i bio spašavan, kako bi ostali 29 mirno stigli na svoje odredište. I nije to spontani dogovor tko će namjerno probušiti svoj gumenjak, nego naređenje, vertikalna subordinacija, isto kao odbijanje iznemoglih i potrebitih da uzmu pomoć Crvenog križa. Uzeli bi, ali se plaše pravovjernih isilovaca među njima. Muslimanska invazija na Europu je vojna operacija koju vode isilovci i obavještajne službe Turske i Irana. Zato među imigrantima ima visok postotak mladića i muškaraca.

Europski su političari teško pogriješili u svojim procjenama i krivotvorenom dobročinstvu; ovako otvarajući granice posve su pokleknuli pred svojom pogreškom. Pristali su na sva zla što ih isilovci rade u svom „kalifatu“: na pljačke, silovanja i ubojstva. Europska politička i intelektualna elita pristala je hordama otvoriti gradska vrata i svojoj umišljenosti žrtvovati cjelokupno europsko stanovništvo, njegov svjetonazor i kulturu življenja.

Neukusne usporedbe s hrvatskim prognanicima

Nego zašto među sirijskim izbjeglicama nema Kurda? Oni ne bježe nego se bore za svoju zemlju, buduću državu, njima je jednako teško pod Asadovim režimom kao i pod Turskim, a da ne spominjemo borbe sa Isilom, ali za Kurde nema uzmaka i bježanja dok se država ne napravi.

Novinari su opet pokazali da su pravi agitatori tragedija koji žive od sablazni i nasilja. Vidjeli smo ih za vrijeme Domovinskog rata, osjetili njihovu želju da se Hrvatska udavi u vlastitoj krvi, uočili smo njihovo navijačko novinarstvo, doušnički zdrug oko HND, stožera jugonostalgične doušničke mreže. Dovoljno je znati tko im je predsjednik i dopredsjednik. I za imati malo mira, neće biti druge nego uskoro objaviti listu novinara doušnika, njihovo kodno ime i po kome/čemu su radili. Zbog njih ljudi ne govore ono što misle, zbog njih su mediji dno dna, a sada u izbjeglicama na hrvatskoj granici, zajedno sa svojim urednicima i šefovima u sjeni, vide mogućnost novog kaosa i novog načina da se naudi Hrvatskoj i sukladno tome djeluju. Nije mi poznato da je i jedan od novinara otišao u Srbiju ili Makedoniju i za sebe priskrbio i udomio makar i jednog migranta.

Zato je odvratna i neukusna njihova usporedba hrvatskih prognanika – onima koji su za vrijeme srpsko-četničke agresije na Hrvatsku bili prisiljeni napustiti svoje domove i otići u inozemstvo – s muslimanskim izbjeglicama iz Sredozemlja i Sirije. Hrvatski su građani odlazili u inozemstvo s urednim dokumentima, najčešće na poznate adrese svojih rođaka i prijatelja, a granice su prelazili regularno i uz uobičajenu graničnu kontrolu. Istina, Europa je imala razumijevanja za patnje hrvatskog naroda i pomogla je, ali je isto tako činjenica da Hrvati nisu po Europi počinili niti jedan teroristički čin. Nisu se po Europi šetali s vatrenim i hladnim oružjem i ubijali i terorizirali svoje domaćine! Hrvati koji su nakon Domovnskog rata nastavili živjeti u EU, dobro su se integrirali te svojim školovanjem, znanjem jezika i radom zahvalili domaćinima na pomoći i gostoprimstvu kad je bilo najteže.

Milanovićeva Vlada vodi veću brigu o migrantima nego o svojim građanima

Ova Vlada vodi veću brigu o muslimanskim migrantima nego o svojim građanima, Hrvatima koji svakodnevno napuštaju Hrvatsku trbuhom za kruhom? Hrvati ne napuštaju svoju domovinu u stampedu bez dokumenata, već s urednim dokumentima i ugovorima s inozemnim poslodavcima; sve redom školovani ljudi, mnogi i s radnim iskustvom. Za mandata ove Milanovićeve vlade Hrvatsku je napustilo 80 000 radno sposobnih, školovanih Hrvata u potrazi za boljim životom. Usprkos tome Hrvatska je država s 320 000 nezaposlenih i 330 000 građana s blokiranim računima; tko će njima pomoći? Nemaju li svi oni prioritet pred svakim strancem, pa bio on i na križ alergičan islamski militarist?

Što su islamisti dobroga donijeli Europi nije retoričko nego vrlo konkretno pitanje? Svakodnevni terorizam i pojačane policijske i vojne mjere, to svakako. Danas su veliki europski gradovi izgubili svoj europski identitet. Nije li dovoljno vidjeti sudbinu Palmyre i poruku koja se šalje Europi; stari grad spomenik srušen do temelja. Taj grad nema nikakve veze ni s kršćanstvom ni s islamom, njegovo rušenje je bez presedana u ljudskoj povijsti, što li su tek namijenili kršćanskim gradovima?

I tko će isilovce odgovoriti od raznih oblika devijantnog ponašanja? Kad će napokon licemjerni europski intelektualci i političari dati svoj pristanak da se Europa napokon počne braniti od ugroze kojoj je izložena?

 

L. C.

 

Vezani članci:

-Muslimanske izbjeglice bacili u more 12 izbjeglica katoličke vjere