Bosna i Hercegovina (BiH) je gotovo trideset godina nakon Daytona i dalje ustavno, politički i emocionalno „nedovršena država“. Formalno, riječ je o jednoj međunarodno priznatoj državi, sastavljenoj od dva entiteta – Federacije BiH i Republike Srpske – te Brčko distrikta kao posebne jedinice, s tročlanim Predsjedništvom i nizom mehanizama etničkog balansa.

Ipak, politički život zemlje i dalje je obilježen dubokim nepovjerenjem između nacionalnih elita, sporovima oko nadležnosti i učestalim krizama koje dovo de u pitanje i sam opstanak poretka. U tom kontekstu, rasprave o „federalizaciji“ BiH – bilo kao stvaranju trećeg hrvatskog entiteta, bilo kao širem preustroju u Saveznu Republiku BiH – redovno izazivaju žestoke reakcije u političkom Sarajevu.

Iako stranke s hrvatskim predznakom federalizaciju vide kao nužan korak ka pravednijoj i funkcionalnijoj državi, veći dio političkih aktera iz Sarajeva takve ideje doživljava kao prijetnju: kao uvod u daljnje cijepanje zemlje, možda i nje nu konačnu disoluciju.

Temeljne dileme mogu se sažeti u tri pitanja:

1. Zašto su političari iz Sarajeva protiv daljnje federalizacije BiH?

2. Zašto stvaranje Hrvatske Republike / trećeg entiteta poistovjećuju s disolucijom države?

3. Zašto ne vide stvaranje Savezne Republike BiH kao vlastiti vitalni interes – pogotovo ako polazimo od premise da Hrvatska i Srbija ne žele niti smiju podržati disoluciju takve BiH?

Ovaj esej prvo rekonstruira klasičnu “sarajevsku” logiku otpora federalizaciji – polazeći od ratnog nasljeđa, strukture Daytona i aktualnih odnosa snaga – a zatim uvodi premisu kao ključnu eksternu varijablu: Hrvatska i Srbija, kao potpisnice i garantne države Daytonskog sporazuma, te kao zemlje vezane za europski sigurnosni poredak, ne bi podržale niti bi mogle učinkovito provesti disoluciju Savezne Republike BiH.

Cilj je pokazati kako realistična procjena rizika koju političko Sarajevo vezuje uz federalizaciju nema čvrstu osnovu. Time ne nestaju unutarnji politički motivi za otpor, ali se dio argumentacije – osobito strah od potpomognute disolucije izvana – koristi kao magla za posve druge i drugačije ciljeve tog istog političkog Sarajeva. U tom svjetlu, Savezna Republika BiH može se sagledati kao potencijalno racionalan kompromis, pa čak i kao model koji je u vitalnom interesu bošnjačko‑građanskih elita, pod uvjetom da bude dobro dizajniran.

2. Daytonski okvir: država koja je već „federalizirana“

2.1. Asimetrična konstrukcija

Daytonski sporazum i njegov Aneks IV – Ustav BiH – konstruiraju BiH kao državu sastavljenu od dva entiteta i jednog distrikta, pri čemu entiteti imaju široke nadležnosti, dok je državi povjeren relativno uzak katalog ovlasti, koje su kasnije djelomično proširene intervencijama visokog predstavnika i međunarodne zajednice (OSCE, 1995; Gaeta, 1996).

U Federaciji BiH, dodatno, postoji deset kantona s vlastitim ustavima i vladama, što Zdeb (2018) opisuje kao „federaciju unutar federacije“ – državnu konstrukciju koja formalno nije ni klasična federacija ni konfederacija, nego „federacija poput nijedne druge“ (Zdeb, 2016; 2018).

Keil (2012; 2016) BiH naziva primjerom „nametnutog federalizma“ – sistema u kojem su federalne institucije i ideja federalne države u velikoj mjeri dizajnirani od međunarodnih aktera, a ne endogeno iznutra. Posljedica je da sam koncept federalizma ostaje osporavan sa svih strana, dok je ustroj izrazito složen i podložan blokadama (Merdzanović, 2017).

2.2. Federalizam isprepleten s konsocijacijom

Pored „horizontalne“ podjele vlasti između države i entiteta, BiH je oblikovana i kao konsocijacijska demokracija – sistem u kojem predstavnici tri konstitutivna naroda dijele vlast kroz formalne kvote, veto‑mehanizme i posebne procedure. Bieber (1999) pokazuje da je postdejtonska BiH kombinacija teritorijalnog federalizma i etničkog power‑sharinga: tročlano Predsjedništvo, dvodomni parlament s Domom naroda, entitetsko glasanje i niz institucija u kojima je etnička pripadnost ključna (Cooley, 2020).

Ovaj hibrid, naglašava Merdzanović (2017), nije rezultat stabilnog domaćeg kompromisa, nego intenzivne međunarodne intervencije, što stvara trajnu tenziju između formalnog poretka i političke realnosti.

2.3. Percepcija Sarajeva: „federalizacija već pretjerana“

Iz perspektive političara u Sarajevu – bilo da su „građanski“ ili bošnjački nacionalni – BiH je već izrazito decentralizirana i federalizirana:

• Dva velika entiteta s jakim ovlastima,

• Brčko distrikt kao posebna jedinica,

• Deset kantona u Federaciji,

• Brojne općine i gradovi s vlastitim nadležnostima.

Umjesto da federalizam vide kao „rješenje“, mnogi ga doživljavaju kao dio problema – izvor administrativne rascjepkanosti, korupcije i blokada (Keil, 2016; 2021). U tom mentalnom okviru, svaki novi prijedlog federalizacije – posebno ako dolazi iz hrvatskog političkog korpusa – zvuči prije kao prijetnja dodatnim cijepanjem, nego kao racionalizacija poretka.

3. Hrvatski zahtjevi: treći entitet, federalizacija i „nešto svoje“

3.1. Politički položaj Hrvata u BiH

Prema popisu iz 2013., Hrvati čine manje od 15 % stanovništva BiH, teritorijalno koncentrirani u Hercegovini i dijelovima srednje Bosne. U Federaciji su formalno ravnopravan konstitutivan narod, ali demografski slabiji partner u odnosu na Bošnjake.

Zdeb (2016) pokazuje da je hrvatska politika u BiH snažno obilježena iskustvom gubitka Herceg‑Bosne i nemogućnošću formiranja „svog“ entiteta unutar poslijeratnog ustroja. Kao odgovor, Hrvati su dvaput stvarali paralelne institucije – 2000. i 2011. – kako bi, barem simbolički, replicirali strukturu „nečega svog“, od obrazovanja do medija.

Ključno političko pitanje je izbor hrvatskog člana Predsjedništva. Zbog sadašnjeg izbornog sistema, kandidata iz reda Hrvata u Predsjedništvo mogu odlučujuće izabrati Bošnjaci, što se dogodilo u više mandata Željka Komšića. Hrvatski narodni sabor (HNS) i HDZ BiH to interpretiraju kao „otuđenje hrvatskog legitimiteta“ (European Parliament, 2025; Zdeb, 2016).

3.2. Treći entitet kao „garant ravnopravnosti“

U takvim okolnostima, dio hrvatskih elita traži rješenje u teritorijalnoj reorganizaciji: stvaranje posebne hrvatske federalne jedinice (trećeg entiteta) koja bi bila analog RS ‑u i garantirala da Hrvati sami biraju svoje predstavnike, kontroliraju ključne institucije i imaju jasno definiran politički subjektivitet.

Drugi, umjereniji pristup, naglašava „federalizaciju“ u širem smislu – preustroj Federacije i države tako da se osigura „legitimno predstavljanje“ Hrvata, čak i bez formalne uspostave trećeg entiteta. U oba slučaja retorika je slična: Hrvati traže „nešto svoje“, kako bi smanjili ovisnost o bošnjačkoj većini i spriječili „majorizaciju“ (Zdeb, 2016).

4. Političko Sarajevo: akteri i narativi

4.1. Građanski i bošnjački nacionalni blok

Pod „političarima iz Sarajeva“ obično podrazumijevamo dva bloka:

• građanski / multietnički blok – SDP, Naša stranka, Narod i pravda i sl. – koji naglašavaju individualna prava i „građansku državu“;

• bošnjački nacionalni blok – SDA, DF, NES i drugi – koji polaze od centralne važnosti bošnjačkog identiteta, ali u retorici ističu obranu cjelovite BiH.

Iako se razilaze po pitanju sekularizma, odnosa prema religiji i dijela socijalnih politika, oko pitanja trećeg entiteta i daljnje etničke federalizacije nerijetko govore istim jezikom: to je „crvena linija“.

4.2. Ratno nasljeđe i mit „obrane Bosne“

Opsada Sarajeva i iskustvo rata duboko su oblikovali narativ o „obrani multietničke Bosne“ protiv projekata navodne podjele koje se vezuje uz tadašnje režime u Beogradu i Zagrebu. Republika Srpska se vidi kao ratom stvorena, a u Daytonu legalizirana tvorevina, dok se Herceg‑Bosna i ideja hrvatske republike dovode u vezu s pokušajima komadanja BiH i njenog djelomičnog pripajanja Hrvatskoj (Merdzanović, 2017).

Bieber (1999) i drugi autori ukazuju da je post dejtonska BiH u velikoj mjeri etnički homogenizirana, pa su etničke podjele „utisnute“ u teritorij. Svaki zahtjev za novim etničkim federalnim jedinicama u tom kontekstu djeluje kao nastavak logike ratnog teritorijalnog razgraničavanja.

4.3. Nepovjerenje prema susjedima i međunarodnim akterima

Sarajevski politički diskurs podrazumijeva visoku razinu nepovjerenja prema susjedima:

• prema Srbiji zbog njene historijske uloge u ratu i današnje političke podrške vlastima u RS (Government of the Republic of Serbia, 2025),

• prema Hrvatskoj zbog percepcije da dio njene politike i dalje preferira projekte „federalizacije“ koji idu u korist hrvatskog entiteta (Government of the Republic of Croatia, 2025).

Istovremeno, odnos prema međunarodnoj zajednici je ambivalentan: s jedne strane, EU, NATO i SAD se doživljavaju kao ključni garant teritorijalnog integriteta BiH; s druge, postoji osjećaj da isti ti akteri ponekad toleriraju, pa čak i nagrađuju destruktivno ponašanje lokalnih elita (U.S. –EU, 2021; European Parliament, 2025).

5. Zašto Sarajevo odbija federalizaciju i vidi Hrvatsku Republiku kao disoluciju

5.1. Semantika: „federalizacija“ kao kod za treći entitet

Teorijski, federalizacija bi mogla značiti racionalnije razgraničenje ovlasti, smanjenje broja razina vlasti i jačanje funkcionalne države. No u konkretnom političkom jeziku BiH, pojam „federalizacija“ se gotovo automatski veže za zahtjeve hrvatskih stranaka za trećim entitetom.

Za mnoge u Sarajevu, „federalizacija“ znači:

• dodatno etničko teritorijalno razgraničenje,

• institucionalizaciju „tri republike“ (srpska, hrvatska, bošnjačka),

• korak ka konfederalnom, labavom savezu koji se lako može raspasti.

Nije slučajno da diplomati ponekad otvoreno govore o „federalizaciji kao trojanskom konju za treći entitet“ – time zapravo artikuliraju dominantnu percepciju u Sarajevu.

5.2. Već postojeća fragmentacija

BiH već sada ima 13 ustava, desetine vlada i dugačak lanac institucija na različitim razinama. Keil (2016; 2021) i drugi autori naglašavaju da je upravo ta složenost jedan od glavnih izvora nefunkcionalnosti: nadležnosti se preklapaju, odgovornost se razvodnjava, a etničke elite koriste blokade kako bi izvlačile ustupke.

U takvoj situaciji, svaki prijedlog koji podrazumijeva još jednu federalnu jedinicu (Hrvatsku Republiku u BiH) spontano se tumači kao dodatni sloj kaosa. Umjesto da se govori o smanjenju broja razina vlasti i racionalizaciji, priča o trećem entitetu doživljava se kao „plus jedan problem“.

5.3. Sigurnosna logika: tri republike – pa raspad

Ključna racionalizacija sarajevskog otpora glasi:

1. stvaranje hrvatske republike proizvelo bi tri dominantno etničke jedinice;

2. tri etničke „republike“ imale bi jasne veze s tri nacionalne države – Srbijom i Hrvatskom – čime bi se pojačale centrifugalne sile;

3. u uvjetima regionalne krize ili promjene međunarodnog poretka, takav aranžman bi se lakše raspao na tri nezavisne države.

Ova logika dodatno je pojačana ponašanjem vlasti u RS, gdje Milorad Dodik godinama prijeti secesijom i usvaja zakone koji otvoreno osporavaju nadležnosti države, što je više puta izazvalo reakcije Vijeća sigurnosti UN‑a, EU i NATO ‑a (European Parliament, 2025; Hamilton, 2020).

Ako se RS već sada ponaša kao „država u pokušaju“, u sarajevskoj percepciji uvođenje hrvatskog entiteta moglo bi proizvesti lančanu reakciju: RS traži pravo na razdruživanje, hrvatski entitet traži posebne veze s Hrvatskom, a Bosna ostaje svedena na Sarajevo i užu bošnjačku teritoriju.

5.4. Demografija, teritorij i politička moć

Hrvata je relativno malo, ali bi treći entitet, prema većini prijedloga, zahvatio znatan dio teritorija, uključujući ekonomski značajne regije. Bošnjaci bi, pak, bili razlomljeni između „bošnjačke“ jedinice i dijelova mješovitih područja.

Istovremeno, hrvatski entitet bi smanjio mogućnost bošnjačkih stranaka da utječu na izbor hrvatskih predstavnika na državnoj razini, što je danas jedna od važnih poluga političke moći. U realnoj politici, otpor trećem entitetu tako nije samo ideološki, nego i vrlo materijalno vezan za pitanje kontrole resursa, institucija i izbornih ishoda.

6. Nova premisa: Hrvatska i Srbija kao garant opstanka Savezne Republike BiH

Do sada smo govorili prvenstveno iz unutarnje perspektive Sarajeva: kako lokalne elite vide rizike federalizacije. Sada uvodimo premisu koja naglašava vanjsku dimenziju:

-Republika Hrvatska i Republika Srbija neće, a niti mogu podržati disoluciju Savezne Republike BiH.

Ova premisa oslanja se na tri stuba:

1) njihov pravni status kao potpisnica i garantnih država Daytonskog sporazuma;

2) međunarodne obaveze u okviru europskog i sigurnosnog poretka;

3) realne političke i ekonomske troškove bilo kakve podrške disoluciji BiH.

6.1. Hrvatska i Srbija kao potpisnice i garantne države Daytona

Hrvatska i tadašnja Savezna Republika Jugoslavija (čija je pravna sljednica današnja Srbija) potpisnice su Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, a njihova uloga opisana je u literaturi kao „garantna“: one su se obavezale da će svojim utjecajem osigurati poštivanje sporazuma od strane entiteta i podržati stabilnost BiH kao jedinstvene države (OSCE, 1995; Gaeta, 1996).

Sam tekst Daytonskog sporazuma izričito potvrđuje suverenitet i teritorijalni integritet BiH, dok entitetima priznaje samo unutarnji status; entiteti nemaju pravo na secesiju, a sve oružane snage moraju djelovati u skladu s integritetom države. Drugim riječima, svaka podrška disoluciji BiH bila bi izravno kršenje međunarodnog ugovora čije su Hrvatska i Srbija potpisnice.

6.2. Službene pozicije Hrvatske i Srbije

Službene izjave obje države u posljednjim godinama idu upravo u smjeru potvrde teritorijalnog integriteta BiH:

• Vlada Republike Hrvatske u više navrata ističe da je „u potpunosti posvećena očuvanju Daytonskog okvira“ i da podržava suverenitet i teritorijalni integritet BiH, iako upozorava na potrebu ustavnih reformi radi pune ravnopravnosti tri naroda (Government of the Republic of Croatia, 2025).

• Vlada Republike Srbije u službenim priopćenjima naglašava da „u potpunosti podržava teritorijalni integritet BiH“, uz istovremeno insistiranje na poštivanju ustavnih ovlasti RS‑a u okviru Daytona (Government of the Republic of Serbia, 2025).

Iako se može raspravljati o iskrenosti i dosljednosti ovih pozicija u praksi, pravno‑politički okvir ih snažno ograničava: otvorena podrška disoluciji BiH, ili Savezne Republike BiH, bila bi frontalni udar na sporazum koji obje države formalno priznaju kao temelj mira u regiji.

6.3. Europski i sigurnosni okvir: zašto „ne mogu“ podržati disoluciju

Drugi dio premise – da Hrvatska i Srbija ne mogu podržati disoluciju – tiče se međunarodnog okvira:

• Hrvatska je članica EU i NATO ‑a. Kao takva, vezana je zajedni čkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU, koja eksplicitno naglašava podršku suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH i „neprihvatljivost bilo kakvih poku šaja njenog razbijanja“ (European Parliament, 2025).

• Srbija je kandidat за članstvo u EU, a napredak u pristupnim pregovorima uvjetovan je poštivanjem regionalne stabilnosti i dobrosusjedskih odnosa, uključujući i poštivanje BiH kao jedinstvene države (U.S.–EU, 2021).

EU, NATO, kao i SAD kroz NATO ‑partnerstvo i bilateralne sporazume, više puta su vrlo jasno poručili da je svaki pokušaj razbijanja BiH neprihvatljiv. Primjer su:

• izjava visoke predstavnice EU Kaje Kallas da је „svaki pokušaj razbijanja BiH neprihvatljiv“ i da EUFOR i drugi mehanizmi ostaju spremni da za štite Daytonski poredak;

• ponovljene izjave generalnog tajnika NATO‑a da је savez „nepokolebljivo opredijeljen za teritorijalni integritet BiH “ i da neće tolerirati kr šenje Daytona (Wilson Center, 2020; European Parliament, 2025).

U takvom okruženju, Hrvatska kao članica EU i NATO ‑a, i Srbija kao kandidat i država koja ovisi o europskom tržištu i investicijama, realno imaju vrlo ograničen manevarski prostor. Otvorena podrška disoluciji BiH dovеlа bi do ozbiljnih političkih i ekonomskih posljedica – od sankcija do izolacije – što bi imalo visoku cijenu za njihove vlade.

6.4. „Neće“ i „ne mogu“: normativni i praktični razlozi

Kada premisu prevedemo na jezik međunarodnih odnosa, dobijemo dvostruki zaključak:

1. neće – jer je službena politika i Zagreba i Beograda, uz sve nijanse, javno vezana za poštivanje teritorijalnog integriteta BiH; svako radikalno odstupanje od toga bilo bi teško objasniti domaćoj i međunarodnoj javnosti, posebno u EU kontekstu;

2. ne mogu – jer bi takav potez značio kršenje Daytona i europskih normi, što bi aktiviralo snažan odgovor EU, NATO ‑a i SAD ‑a, kao i mehanizme visokog predstavnika i Vije ća sigurnosti UN ‑a (OSCE, 1995; U.S. –EU, 2021).

Čak i ako pretpostavimo da u Zagrebu ili Beogradu postoje politički akteri koji bi, u idealnim okolnostima, voljeli vidjeti komadanje BiH, struktura međunarodnog poretka i obaveze iz Daytona čine takav scenarij izuzetno malo vjerojatnim u doglednoj budućnosti.

7. Šta nova premisa mijenja u sarajevskoj kalkulaciji?

7.1. Realni vs. percipirani rizici

Sarajevska logika „tri republike → konfederacija → raspad“ implicitno pretpostavlja da bi susjedne države barem prešutno prihvatile, ako ne i aktivno podržale, takav proces. U protivnom, entitetska ili republička secesija bila bi teško održiva.

Ako, međutim, prihvatimo premisu – Hrvatska i Srbija su garant opstanka Savezne Republike BiH – oslonjenu na gore opisane pravne i političke činjenice – ispada kako је eksterni faktor raspada znatno slabiji nego što se često prikazuje:

• Hrvatska i Srbija su formalno vezane za očuvanje BiH;

• EU, NATO i SAD imaju jasan interes da spriječe bilo kakvo prekrajanje granica;

• međunarodne misije (EUFOR, OHR) imaju i formalne i faktičke instrumente da zaustave jednostrane poteze ka secesiji (OSCE, 1995; Wilson Center, 2020).

To ne znači da prijetnja secesionizma iz RS ‑a ili destabilizacije iz hrvatskog korpusa ne postoji – naprotiv, brojni primjeri pokazuju da takva retorika i potezi realno potresaju BiH. Ali razlika je između unutarnjih pokušaja destabilizacije i punokrvne, međunarodno podržane disolucije države. Drugo je, pod navedenim uvjetima, vrlo teško zamislivo.

7.2. Savezna Republika BiH kao stabilniji okvir nego sadašnji Dayton

Ako zamislimo BiH transformiranu u Saveznu Republiku BiH, pod pretpostavkom da:

• suverenitet i teritorijalni integritet ostaju nedodirljivi;

• federalne jedinice (bilo 3, bilo 4–5) nemaju pravo na secesiju;

• Hrvatska i Srbija, kao i EU/NATO, garantiraju taj okvir;

onda se dobije paradoksalan rezultat – dobro dizajniran savez mogao bi biti otporniji na disoluciju od sadašnjeg labavog i nejasnog postdejtonskog poretka (Keil, 2016; 2021).

Keil (2012; 2016) pokazuje kako jasno definiran multinacionalni federalizam, uz jaku centralnu razinu u ključnim domenama (vanjska politika, obrana, fiskalna politika), u nizu slučajeva – od Belgije do Kanade – poslužio kao okvir za dugoročno upravljanje dubokim podjelama.

U BiH, sadašnji ustroj kombinira slabu državu, jake etničke entitete i snažnu međunarodnu upravu – što je recept za trajnu nestabilnost.

Savezna Republika, uz eksterno garantiran teritorijalni integritet, mogla bi:

• smanjiti prostor za jednostrane secesionističke poteze;

• učiniti entitete/federalne jedinice manje „mini ‑ državama“, a više administrativnim jedinicama unutar jasnog sistema;

• i, uz podršku Zagreba i Beograda, smanjiti sumnje da federalizacija znači korak ka komadanju (Hamilton, 2020).

7.3. Zašto otpor ipak ostaje?

Čak i uz ovakvu premisu, sarajevski otpor federalizaciji ne nestaje automatski iz nekoliko razloga:

1. povijesno nepovjerenje – iskustvo 1990‑ih i percepcija da su Hrvatska i Srbija u više navrata koristile „zaštitu svojih sunarodnjaka“ kao izgovor za intervenciju, teško se brišu jednim racionalnim argumentom;

2. dnevna politika – dio sarajevskih elita i dalje vidi političku korist u održavanju narativa o permanentnoj ugroženosti, jer on homogenizira biračko tijelo i opravdava status quo;

3. strah od „mekog potkopavanja“ – čak i ako Hrvatska i Srbija formalno ne podrže disoluciju, mogu podržavati pojedine aktere (Dodik, radikalniji dio HNS ‑a) u njihovim maksimalističkim zahtjevima, produžujući nestabilnost i blokade.

Zato je važno razlikovati premisu koja uvjerljivo sužava ekstremni scenarij potpune disolucije, ali ne uklanja realne rizike unutarnje destabilizacije. Upravo tu se otvara prostor za Saveznu Republiku BiH kao potencijalno bolje strukturiran okvir koji može amortizirati te rizike.

8. Savezna Republika BiH kao mogući vitalni interes Sarajeva

Ako se premjestimo iz logike straha u logiku racionalne cost–benefit analize, može se argumentirati da dobro dizajnirana Savezna Republika BiH, uz vanjske garancije da disolucije neće biti, zapravo u vitalnom interesu političkog Sarajeva.

8.1. Funkcionalnija država uz manje kaosa

Prvo, Savezna Republika omogućila bi:

• jasniju podjelu nadležnosti između savezne razine i federalnih jedinica, uz reduciranje preklapanja i konfuzije koje danas postoje između države, entiteta, kantona i općina;

• moguće smanjenje broja razina vlasti (npr. redefiniranje kantona ‑županija ili njihovo spajanje) čime bi se smanjili troškovi i povećala transparentnost;

• jačanje savezne razine u područjima koje su ključne za članstvo u EU: pravosuđe, borba protiv korupcije, fiskalni okvir, jedinstveno tržište (European Parliament, 2025; Keil, 2021).

Za Sarajevo, kao politički i ekonomski centar BiH, funkcionalnija država znači manje kriza, više predvidljivosti i bolje šanse za dugoročni razvoj.

8.2. Kanaliziranje hrvatskih zahtjeva u stabilne okvire

Drugo, Savezna Republika BiH može poslužiti da se hrvatski zahtjevi kanaliziraju u ustavno uređene, predvidljive okvire umjesto da se izražavaju kroz paralelne institucije ili permanentne blokade:

• Zdeb (2016) pokazuje da „potreba da imaju nešto svoje“ kod Hrvata u BiH proizlazi iz osjećaja nesigurnosti i iskustva majorizacije; ako Savezna Republika garantira jasan institucionalni prostor (bilo kroz federalnu jedinicu, bilo kroz snažan mehanizam zastupanja), taj pritisak se može smanjiti.

• U isto vrijeme, federalna razina – uz potporu EU i susjeda – može osigurati da takva jedinica nema secesijsko pravo i da је čvrsto uvezana u savezni sistem (Keil, 2016; Wilson Center, 2020).

Za Sarajevo, ovo znači: umjesto trajnog konflikta s hrvatskim strankama, dobivaju stabilnog partnera sa jasno definiranim ovlastima i obavezama.

8.3. Ograničavanje secesionističkih ambicija RS ‑a

Treće, Savezna Republika BiH može stvoriti novi ustavni balans koji ograničava secesionističke ambicije RS‑a:

• definiranjem savezne razine kao nositelja ključnih državnih funkcija;

• ugrađivanjem jasnih odredbi da su federalne jedinice neodvojivi dijelovi države;

• i potkrepljivanjem toga međunarodnim garancijama, uključujući i obaveze Hrvatske i Srbije da poštuju cjelovitost Savezne Republike BiH (OSCE, 1995; Government of the Republic of Serbia, 2025).

Iako se Dodikove secesionističke prijetnje time ne bi magično ugasile, pravni i politički okvir bio bi jasniji: svaki pokušaj izlaska iz Saveza bio bi otvoreno kršenje ustava i međunarodnih sporazuma, što olakšava i međunarodnu reakciju.

8.4. Usklađivanje s presudama ESLJP ‑a i „građanskom“ agendum

Četvrto, Savezna Republika BiH mogla bi biti prilika da se konačno implementiraju presude Europskog suda za ljudska prava (Sejdić–Finci, Zornić, Pilav itd.), koje zahtijevaju uklanjanje etničke diskriminacije pri kandidiranju za najviše funkcije. To je važno i za „građanski“ blok u Sarajevu, koji insistira na jednakosti pojedinaca.

Ako se u sklopu saveznog ustroja:

• uvedu mješoviti modeli predstavljanja (etničke i građanske kvote);

• otvore najviše funkcije i za „Ostale“;

• i smanji rigidnost etničkog ključa, onda Savezna Republika može istovremeno zadovoljiti i građansku i konsocijacijsku logiku, što је ključno za dugoročnu stabilnost (Cooley, 2020; Merdzanović, 2017).

8.5. Uz premisu, argument „disolucije“ slabi

Ako sve ovo stavimo u okvir premise – kako Hrvatska i Srbija neće i ne mogu podržati disoluciju Savezne Republike BiH – tada ključni sarajevski argument protiv federalizacije („tri republike vode ka raspadu države“) gubi dio svoje uvjerljivosti.

Naravno, i dalje ostaje prostor za:

• unutarnje blokade,

• pokušaje „mekog razgrađivanja“ države,

• političku instrumentalizaciju straha.

Ali scenarij u kojem Savezna Republika BiH sutra „mirno nestaje“ uz blagoslov Zagreba, Beograda, EU i NATO‑a postaje – u realističnom smislu – malo vjerojatan. Time se otvara prostor za racionalniju raspravu: ne da li federalizacija automatski vodi disoluciji, nego kako je dizajnirati da osigura stabilnost i funkcionalnost.

9. Dublja analiza Maxa Primorca: presuda Ljubić, ignoriranje Ustavnog suda i selektivna uporaba Bonskih ovlasti

Polazište za svaku ozbiljnu raspravu o položaju konstitutivnih naroda – pa i za ocjenu rada OHR ‑a i međunarodne zajednice – mora biti ono što je sam Ustavni sud BiH nazvao „natkrovljujućim principom Ustava “. U Preambuli Ustava Bosne i Hercegovine ustavotvorac izričito imenuje Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstitutivne narode, kao posebne kolektivitete sa jednakim pravima. U odluci U ‑5/98 (odluka o konstitutivnosti) Sud je ovo označavanje objasnio kao ključni, nadređeni princip kojem se, prema članku III/3(b) Ustava BiH, entiteti moraju u potpunosti povinovati.

U presudi Ljubić (U ‑23/14) Ustavni sud samo nastavlja tu logiku: priznaje posebnu ulogu Doma naroda FBiH kao tijela za zaštitu konstitutivnih naroda, ali istovremeno insistira da se u načinu popune tog Doma ne smije potpuno pogaziti na čelo proporcionalnosti i jednakosti birača unutar istog naroda. Sud je zato proglasio neustavnim rješenja Izbornog zakona koja su dovodila do ekstremne disproporcije i manipulacije u izboru hrvatskih delegata (tzv. pravilo „1‑1‑1“ u svakom kantonu).

Drugim riječima, Ustavni sud je jasno poručio:

• konstitutivni narodi imaju posebnu zaštitu;

• ali ni u njihovom „vitalnom domu“ ne smije biti brutalnog i svjesnog izbornog inženjeringa (Ustavni sud BiH, U ‑23/14).

9.1. Ignoriranje Ljubića: od ustavnog načela do „barbarizma“

Tu dolazimo do onoga što se pristojno označava kao barbarizam, a što u najmanju ruku jest ozbiljno rušenje ustavnog poretka: političko Sarajevo – u smislu većine u državnom parlamentu koja se pozicionira kao „probosanska“ – godinama nije dopustilo izmjenu Izbornog zakona u skladu s presudom Ljubić. Parlamentarna skupština BiH jednostavno nije donijela novi zakon kojim bi se neustavne odredbe zamijenile ustavno prihvatljivim rješenjima.

Sam Ustavni sud je u više navrata morao reagirati: 2017. je brisanjem ključnih članaka Izbornog zakona praktično ostavio pravni vakuum koji је potom privremeno popunila Centralna izborna komisija svojom instrukcijom. A u službenom Izvješću o izvršenju odluka za 2024. godinu Sud izričito navodi da se presuda U ‑23/14 i dalje smatra neizvršenom. U priopćenju predsjednice Suda iz svibnja 2025. stoji vrlo jasno: „Odluka u predmetu U ‑23/14 (tzv. ‘slučaj Ljubić’) i dalje se smatra neizvršenom. To nije stvar mišljenja nego dio službene evidencije Suda.“ (Ustavni sud BiH, 2024).

Dakle, nije riječ samo o hrvatskoj ili „trećoj“ interpretaciji – sam Ustavni sud službeno konstatira da politički akteri, prije svega na državnoj razini, nisu proveli njegovu odluku. Iz perspektive mnogih hrvatskih i dijela srpskih autora, takvo svjesno i dugotrajno ignoriranje sudske odluke koju je donijelo najviše ustavno tijelo zemlje uzima se kao ustavni vandalizam ili „barbarizam“, jer ruši minimum povjerenja u to da institucije vrijede jednako za sve.

Ovdje se otvara ključna pukotina:

• od RS‑a i njenih institucija stalno se traži da objave i provedu svaku odluku Ustavnog suda koja se tiče, primjerice, državne imovine, zakona o Sudu BiH ili kaznenog zakona, i to je sasvim opravdano;

• ali istovremeno, presuda koja se tiče ravnopravnosti Hrvata u Federaciji otvoreno se blokira godinama, bez suvislog plana kako je politički provesti.

Na toj dvostrukoj slici onda se nadograđuju i percepcije u RS ‑u: ako se može godinama ignorirati hrvatska presuda, zašto bi Banja Luka bez pogovora provodila one koje smatra nepravednim?

9.2. Percepcija Banje Luke: Hrvati kao „nacionalna manjina – sad smo mi na redu“

U takvom ambijentu nastaje i specifična percepcija političke Banje Luke: ako je, logikom političkog Sarajeva, već godinama moguće tretirati Hrvate u Federaciji kao faktičku manjinu koju je legitimno preglasavati, onda se u RS ‑u stvara narativ da su Srbi „sljedeći na redu“ za sistemsku majorizaciju – ovaj put uz aktivnu pomoć OHR ‑a.

To objektivno nije činjenica u pravnom smislu, ali jest politički narativ koji ima svoju logiku:

1. Bošnjaci u Federaciji, uz sadašnji sistem, mogu bitno utjecati na izbor hrvatskih predstavnika, uključujući člana Predsjedništva;

2. presuda Ljubić, koja bi bar djelomično zaustavila ekstremne oblike tog preglasavanja, ne provodi se u zakonodavnom obliku;

3. OHR, umjesto da na to krene kao na kršenje ustavnog poretka, glavninu Bonskih intervencija usmjerava ili na „funkcionalnost Federacije“ ili na blokadu zakona koje donosi RS, ali nikada na jasno i čisto provođenje presude Ljubić točno onako kako је Sud napisao (Hamilton, 2020).

U toj optici, Banja Luka lako sklapa sljedeći mentalni lanac:

• prvo je OHR „disciplinirao“ Srbe (poništavanje zakona RS, kaznene odredbe, prijetnje sankcijama);

• Hrvate u Federaciji političko Sarajevo tretira kao manjinu koju је dopušteno preglasavati;

• OHR ne koristi Bonnske ovlasti da presudu Ljubić provede do kraja, ali ih koristi da intervenira u FBiH i Izbornom zakonu na način koji ni Sud ni Venecijanska komisija ne smatraju čistim rješenjem;

• sutra, kad se iscrpe oblici pritiska na RS, isti obrazac „majorizacije“ mogao bi biti primijenjen i na Srbe, ovaj put formalno pod etiketom „funkcionalnosti“, a politički u savezničkom aranžmanu Sarajeva i međunarodnih aktera.

Opet – ovo je percepcija, ali ona vrlo dobro objašnjava zašto se danas u RS‑u dio političkih elita poziva na hrvatski slučaj kao dokaz da je država dizajnirana tako da „centralna većina“ ima pravo da preko OHR ‑a i selektivnog tumačenja Ustavnog suda radi što želi.

9.3. OHR i Ljubić: selektivna upotreba Bonskih ovlasti

Kad se u taj okvir smjesti OHR, postaje jasno zašto Max Primorac tako lako uspijeva nametnuti sliku Visokog predstavnika kao glavnog negativca.

Činjenice su nezgodne po OHR:

• u predmetu U‑23/14 OHR je 2016. Sudu dostavio opsežan pravni podnesak u kojem je, zapravo, branio tadašnji model izbora Doma naroda i tvrdio da je Izborni zakon u skladu s Ustavom FBiH – dakle, zauzeo je stav protiv Ljubićevih zahtjeva;

• kad je Sud ipak djelomično prihvatio Ljubićevu argumentaciju i kasnije obrisao sporne odredbe, parlament nije reagirao; pravni vakuum je privremeno popunjen od strane CIK‑a;

• tek 2022. godine Christian Schmidt koristi Bonske ovlasti i nameće tzv. functionality package: izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona na izbornu noć, uz obrazloženje da time „implementira Ljubića“ i poboljšava proporcionalnost u Domu naroda.

Problem je u tome što se tri kruga pravnika – domaći autori, međunarodni stručnjaci (npr. Woelk i Sahadžić na Verfassungsblogu) i sam Ustavni sud – ne slažu s tvrdnjom da je time presuda Ljubić zaista provedena (European Parliament, 2025).

Drugim riječima: OHR je Bonske ovlasti koristio za sve i svašta – od blokiranja zakona RS‑a, preko tehničkih i ne tako tehničkih izmjena Izbornog zakona, do preustroja Ustava FBiH na izbornu noć – ali nikada na jasan, čist i nedvosmislen način da jednostavno prisili parlamentarnu većinu da u roku provede presudu Ljubić onako kako ga je napisao Ustavni sud (Ustavni sud BiH, 2024).

Upravo to hrani percepciju da OHR:

• nije neutralni čuvar ustavnog poretka, nego politički arbitar koji bira koju će odluku Ustavnog suda gurati, a koju ignorirati;

• koristi Bonske ovlasti selektivno – tvrdo prema RS ‑u, parcijalno i kontradiktorno prema hrvatskom pitanju, dok bošnjačka blokada Ljubića prolazi bez ozbiljne cijene.

9.4. Šta Primorac vidi dobro, a gdje „presijeca“ previše

U tom svjetlu, Max Primorac nije tek propagandist bez dodira sa stvarnošću. Naprotiv, on vrlo precizno pogađa nekoliko nervnih točaka:

• da BiH živi u stanju hibridnog suvereniteta, gdje ključne odluke često ne donose domaće institucije, nego OHR i ad hoc „međunarodna zajednica“;

• da je ignoriranje odluka Ustavnog suda (uključujući slučaj Ljubić) uz istovremeno moraliziranje prema RS ‑u i njihovim kršenjima objektivno razorno za legitimitet cijelog poretka;

• da su Hrvati realno u poziciji političke manjine u Federaciji i da problem „legitimnog predstavljanja“ nije izmišljotina, nego posljedica kombinacije arhitekture Daytona i bošnjačkog razumijevanja građanskog principa kao prava većine da odlučuje i u etno‑parlamentarnim domovima (Zdeb, 2016; European Parliament, 2025).

Međutim, iz tih točnih opažanja on izvodi vrlo radikalne i jednostrane zaključke:

  1. 1.OHR kao glavni i gotovo jedini krivac

U njegovoj shemi, gotovo sve zlo proizlazi iz činjenice da „neizabrani strani birokrati“ vladaju BiH: oni „demoniziraju Srbe“, „dopuštaju muslimansku dominaciju“ i sprečavaju da tri naroda „slobodno dogovore tri federalne jedinice“. Pri tome se potiskuje činjenica da su i domaće elite – u Sarajevu, Mostaru i Banja Luci – koristile, zloupotrebljavale i blokirale sistem gdje god im je odgovaralo. Ignoriranje Ljubića nije djelo OHR ‑a, nego prije svega političkog Sarajeva; za blokadu institucija FBiH nakon 2018. odgovoran je prije svega HDZ; za secesionističku retoriku i antidržavne zakone odgovorni su lideri RS ‑a.

  1. 2.Preskakanje kompleksnosti presude Ljubić i hrvatskog pitanja

Primorac koristi hrvatsko nezadovoljstvo kao dokaz da je „građanska“ BiH samo maska za muslimansku dominaciju – što je djelomično točna kritika – ali prešućuje da je Ustavni sud u presudi Ljubiću isto tako odbio najradikalnije verzije „legitimnog predstavljanja“ koje bi stvarale „prvorazredne“ i „drugorazredne“ Hrvate.

On ne pravi razliku između minimalnog zahtjeva za ravnopravnošću (ne biti preglasavan kao narod) i maksimalističkog zahtjeva za etnički čistim, praktično zatvorenim biračkim tijelom gdje je unakrsno glasanje faktički zabranjeno.

  1. 3.Zaključak: ukinuti OHR, dati tri federalne jedinice i „riješen problem“

Na kraju, njegova politička preporuka glasi: ukinuti Bonnske ovlasti i OHR, priznati tri etničke federalne jedinice (uz treći entitet u hrvatskim područjima) i prepustiti sve domaćim elitama. Time on, paradoksalno, koristi realne devijacije međunarodne uprave (selektivnost, ignoriranje sudskih odluka, dvostruke standarde) da opravda skok u potpuno suprotnu krajnost: sistem u kojem bi iste te nacionalne elite, oslobođene i posljednjih vanjskih kočnica, dobile mnogo čistije instrumente za etničku kontrolu teritorija – bez garancija za manjine, „Ostale“ i građane kao pojedince.

9.5. Šta iz ovoga slijedi za argument o Saveznoj Republici BiH

Ukoliko se ozbiljno uzmu:

• natkrovljujući princip konstitutivnosti iz Preambule i U‑5/98;

• presuda Ljubić kao korektiv i bošnjačkom i hrvatskom ekstremizmu;

• činjenica da Sarajevo uporno odbija provesti presudu Ljubić;

• percepcija Banje Luke o selektivnoj primjeni ustavnih odluka i Bonskih ovlasti, onda se nameće zaključak da je Primorčeva dijagnoza većim dijelom točna, ali mu terapija promašuje metu.

Da, međunarodni „nation‑building“ je u BiH često bio kontradiktoran, selektivan i licemjeran. Da, ignoriranje presuda Ustavnog suda, posebno slučaj Ljubića, podriva legitimitet poretka i daje municiju i Banja Luci i Mostaru protiv Sarajeva. Da, OHR je Bonske ovlasti koristio na načine koji produbljuju dojam dvostrukih standarda – tvrdo prema RS‑u, parcijalno prema hrvatskom pitanju, a mekano prema bošnjačkom ignoriranju ustavnih obaveza.

Ali iz svega toga ne slijedi da rješenje leži u naglom ukidanju OHR ‑a i jednostavnom povratku na tri etničke republike. Naprotiv, ako se presuda Ljubić, U ‑5/98 i cijeli paket presuda Ustavnog suda i ESLJP ‑a shvate ozbiljno, jedina logična putanja vodi prema nekoj formi Savezne Republike BiH u kojoj:

• konstitutivni narodi imaju snažne, ali ograničene mehanizme zaštite;

• građani i „Ostali“ nisu getoizirani;

• entiteti/federalne jedinice ostaju podčinjeni jedinstvenom, trostruko konstitutivnom suverenitetu države;

• a međunarodne garancije se ne gase preko noći, nego se postepeno povlače nakon što se uspostavi nov, dosljedan ustavni aranžman koji ozbiljno provodi i Ljubić i Sejdić –Finci.

Primorac pogađa bolna mjesta, ali ih koristi da opravda rješenje koje ide korak dalje od onoga što i sam Ustavni sud dopušta. Ni Hrvatska ni Srbija ne mogu ni politički ni pravno podržati disoluciju Savezne Republike BiH – upravo je to protuteža simplificiranom „tri entiteta, bez stranaca“ pristupu.

10. Zaključak

Kad se sve složi – od Daytonske arhitekture, preko strahova političkog Sarajeva, presude Ljubić i selektivnog korištenja Bonskih ovlasti, do kritike Maxa Primorca – slika Bosne i Hercegovine izgleda manje kao „neuspjeli eksperiment“ i više kao sistem koji je zarobljen između vlastitog Ustava i prakse koja taj Ustav uporno potkopava.

Na papiru, Preambula i odluka U ‑5/98 jasno kažu da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi konstitutivni narodi, jednaki kao kolektivitete i kao takvi natkrovljuju čitav ustavni poredak. Presuda Ljubić tu logiku prevodi u konkretan zahtjev: Dom naroda mora štititi narode, ali ne smije to raditi kroz brutalni izborni inženjering. U praksi, međutim, političko Sarajevo godinama odbija uskladiti Izborni zakon s tom odlukom, čime šalje poruku da su neke presude „svete“, a neke „pregovaračke“ – što je u suštini negacija vlastitog ustavnog poretka.

Iz takve selektivnosti se logično rađa i percepcija Banje Luke da su Hrvati u Federaciji pretvoreni u faktičku manjinu koju je dopušteno preglasavati, te da će sutra isti obrazac – uz pomoć OHR ‑a – biti primijenjen i na Srbe. Formalno, to nije pravna činjenica, ali politički narativ koji po čiva na dvostrukim standardima djeluje snažnije od svih službenih deklaracija. OHR pri tome dodatno komplicira stvari: Bonske ovlasti koristi tvrdo prema RS ‑u, improvizirano prema Federaciji, a nikada nije jasno, jednostavno i na vrijeme nametnuo rješenje koje bi presudu Ljubić provelo onako kako je Ustavni sud napisao. Time je i sam doprinio dojmu da međunarodna uprava ne stoji na strani principa, nego na strani trenutnih političkih aranžmana.

U tom kontekstu, Max Primorac pogađa neke bolne točke – pokazuje da 30 godina „nation‑building‑a“ nije stvorilo funkcionalnu, samoodrživu BiH; razotkriva selektivnost međunarodne intervencije i realnost hrvatskog nezadovoljstva; vidi da je konstitutivnost naroda ozbiljna ustavna kategorija, a ne dekor. Ali njegov zaključak – ukinuti OHR, prepustiti sve trima etničkim republikama i vjerovati da će se iz toga roditi stabilan poredak – ignorira drugu polovicu iste ustavne priče: granice konstitutivnosti, obaveze prema „Ostalima“ i pojedincima, te činjenicu da bi tri slobodne nacionalne republike, bez jakog zajedničkog okvira i bez međunarodnih garancija, vrlo lako mogle postati tri polu-suverene proto‑države u trajnom sukobu.

Zbog toga se, ako uzmemo ozbiljno i U‑5/98, i Ljubić, i presude ESLJP ‑a, te premisu kako ni Hrvatska ni Srbija – vezane Daytonom, EU/NATO poretkom i vlastitim interesima – realno ne mogu podržati disoluciju jedne buduće Savezne Republike BiH, kao razumna alternativa ne nameće ni „čista građanska unitarna država“, ni „tri etničke republike“, ni „vječni OHR“.

Umjesto toga, nameće se vizija Savezne Republike BiH u kojoj:

• konstitutivni narodi imaju stvarne, ali jasno ograničene mehanizme zaštite (bez mogućnosti da prave unutarnje „građane drugog reda“);

• građani i „Ostali“ imaju punu političku subjektivnost u skladu s europskim standardima;

• federalne jedinice su funkcionalne, ali nedjeljive komponente jedne države čiji je suverenitet trostruko konstitutivan i međunarodno zaštićen;

• a međunarodno prisustvo se postupno transformira iz tutorstva u garant jednog dogovorenog, dosljednog ustavnog aranžmana.

Drugim riječima, i političko Sarajevo i Mostar i Banja Luka i međunarodni akteri imaju po jedan dio slagalice – ali nitko nema pravo cijelu sliku okrenuti samo prema sebi.

Primorčeva kritika međunarodne uprave korisna je onoliko koliko nas tjera da ozbiljn o pogledamo vlastita kršenja Ustava – počev od ignoriranja presude Ljubić – ali postaje opasna ako je shvatimo kao poziv da se preskoči teško, ali neminovno polje kompromisa i skoči u novu rundu etničkog preslagivanja.

Savezna Republika BiH, shvaćena kao u stavno utemeljen kompromis između naroda, građana i međunarodnog poretka, nije garancija sretnog kraja – ali je jedini smjer koji istovremeno poštuje ono što u Ustavu piše, ono što je u presudama već rečeno i realne granice moći svih aktera uključenih u bosanskohercegovačku priču.

 

Ivica Mandić

 

Literatura

1.Bieber, F. (1999) ‘Consociationalism – Prerequisite or Hurdle for Democratisation in Bosnia? The Case of Belgium as a Possible Example’, South ‑East Europe Review,

2(3), str. 79–94. 2. Cooley, L. (2020) ‘Consociationalism and the Politics of the Census in Bosnia and Herzegovina and Northern Ireland’, Political Geography, 82, 102248.

3. European Parliament (2025) Report on the 2023 and 2024 Commission Reports on Bosnia and Herzegovina (A10 ‑0108/2025). Brussels: European Parliament.

4. Gaeta, P. (1996) ‘The Dayton Agreements and International Law’, European Journal of International Law, 7(2), str. 147 –163.

5. Government of the Republic of Croatia (2025) Integrity of Dayton Agreement Rests on the Full Equality of Its Three Constituent Peoples, Not on Majoritarian Dominance. Zagreb: Government of the Republic of Croatia.

6. Government of the Republic of Serbia (2025) Serbia – a Reliable Partner in Preserving Peace. Belgrade: Government of the Republic of Serbia.

7. Hamilton, D. S. (2020) Fixing Dayton: A New Deal for Bosnia and Herzegovina. Washington, DC: Woodrow Wilson International Center for Scholars.

8. Keil, S. (2012) ‘Federalism as a Tool of Conflict ‑Resolution: The Case of Bosnia and Herzegovina’, L ’Europe en formation, 365–366, str. 205–218.

9. Keil, S. (2016) Multinational Federalism in Bosnia and Herzegovina. London: Routledge

10. Keil, S. (2021) ‘Equality and Inequality in Bosnia and Herzegovina’, u: Keil, S. et al. (ur.) Federalism and Equality. Leiden: Brill.

11. Merdzanović, A. (2017) ‘“Imposed Consociationalism”: External Intervention and Power‑sharing in Bosnia and Herzegovina ’, Global Discourse, 7(4), str. 483 –499.

12. OSCE (1995) General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina, uključujući Aneks I ‑A i Aneks IV (Ustav BiH). Vienna: Organization for Security and Co ‑operation in Europe.

13. U.S. –EU (2021) ‘Joint U.S. –EU Statement on the Western Balkans’. Washington, DC / Brussels: U.S. Government i European Union.

14. Wilson Center (2020) Fixing Dayton: A New Deal for Bosnia and Herzegovina (Next Europe No. 1). Washington, DC: Wilson Center.

15. Zdeb, A. (2016) ‘The Need to Have Something “Of Their Own”: Croat Parallel Institutions in Bosnia and Herzegovina’, Swiss Political Science Review, 22(4), str. 545–564.

16. Zdeb, A. (2018) ‘A Federation Like No Other: The Case of Bosnia and Herzegovina’, 50 Shades of Federalism (online case study).

Share
0