Malo tko je u ovih godinu dana zadovoljan članstvom Hrvatske u Europskoj uniji. Međutim, razlozi za nezadovoljstvo u zemlji su različiti. Neki su razočarani jer nismo napravili iskorak na gospodarskom planu, drugima je pak žao što smo u EU obitelj ušli bez exYU prtljage, a trećima je žao što smo jednu federaciju zamijenili drugom, olako se odrekavši teško izborene slobode i samostalnosti. Svatko ima neki svoj razlog zašto je nezadovoljan sa EU, a zajednički nazivnik svima je-nezadovoljstvo.

Moramo biti pošteni i kazati kako je otrežnjenje bilo očekivano. Godinu dana nakon ulaska u EU konačno smo shvatili kako nas u EU neće na stablima dočekati milijarde nezarađenih eura koje samo moramo ubrati. U EU smo ušli sa mentalitetom Jugoslavije i Balkana, čekajući da se netko drugi pobrine za nas i naše potrebe. Cijela priča političkih elita svodila se na europske fondove i silne milijarde koje ćemo dobiti od EU kada postanemo punopravna članica. Jasno je kako se kod običnih građana pobudila nada u bolji život bez puno truda.

Međutim, otriježnjenje bilo i više nego brutalno. Recesija je još više ubrzala galop, nezaposlenost je probila sve psihološke granice, a pitanje je može li BDP biti na nižim stopama. Netko je narodu, građanima kako to voli kazati predsjednik Josipović, trebao objasniti kako bez truda i dodatnog rada nema niti sretnije niti europske Hrvatske. Problem je u tome što su oni koji su to trebali objasniti građanima i dalje mentalno na Balkanu u okvirima bivše Jugoslavije. I predsjednik i premijer školski su primjerci jugoslavenskih aparatčika koji bi bez puno truda i rada obavljali sve moguće funkcije. Njihov mentalni sklop, radne navike i pogledi jednostavno nisu suvremene europske perspektive već retrogradne balkanske. Ako čelni ljudi države, odgojeni na povlaštenim jaslama socijalističkog sustava, nemaju snage i znanja trasirati europski put zemlje kako će obični građanin?

Ni Josipoviću ni Milanoviću prirodno okruženje nije Europa već Balkan. Pokazuje to i intenzitet susreta sa „regionalnim“ u odnosu na europske čelnike. S europskim čelnicima potrebno je razgovarati o europskim problemima i rješenjima, Milanović, kao i Josipović, mnogo više zna o regionalnim problemima i zato na tom projektu troše najviše državničkog vremena. Treba li se onda čuditi što nemamo pripremljenih projekata za europske fondove, što nam propada poljoprivreda, građevinarstvo, industrija, brodogradnja, zdravstvo, školstvo i umirovljenički sustav. Na čelu države nalaze se ljudi sa mentalnim konceptom 70-ih godina 20. stoljeća. Tada bi iz Beograda stigla direktiva što treba napraviti i ljudi u CKSKH to bi napravili bez greške, nije trebalo puno razmišljati.

Danas ekipa u Banskim dvorima te na Pantovačaku, budući je zarobljena u tim vremenima, očekuje isto. Iz EU do duše stižu direktive što napraviti na nekim zajedničkim interesnim područjima, ali ne dolaze naputci za svaki segment života u Hrvatskoj. Upravo u takvim okvirima, kada je potrebno pokazati minimum inovativnosti i vizije, političke elite na čelu države, s jugoslavenskim mentalnim sklopom, nikako se ne snalaze. I to bi bio ključni problem i prepreka na europskom putu Hrvatske. Sve dok aktualne političke elite, s regionalnim jugoslavenskim mentalnim sklopom, ne siđu s vlasti europska Hrvatska neće dobiti priliku za realizaciju u odnosu na regionalnu Hrvatsku!

Željko Primorac