Osvrt na knjigu: Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina – XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti – Eseji, polemike, epigrami, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2004.

Obično je završetak vremenskoga razdoblja ili epohe zgodna prigoda za podvlačenja crte i svođenje nacionalnih računa kako bi se mogli vidjeti rezultati – uspjeha i neuspjeha, pobjeda i poraza, velikih pothvata i promašaja protekloga vremena. Tako jedinstveno analitičnu knjigu u povijesti hrvatske političke kulture, kao svojevrsni sažetak hrvatskoga 20. stoljeća, objavio je još prije desetak godina akademik Dubravko Jelčić, upozorivši već tada, kako je u Hrvatskoj, unatoč stvaranju državne neovisnosti i veličanstvenim vojnim pobjedama kojima je oslobođen zaposjednuti državni teritorij, moguće opetovanje istovjetnih pogrješaka prošlosti i u stoljeću u koje smo već duboko zagazili.

Premda je u razdobljima jugoslavenskih diktatura i komunističkoga totalitarizma bilo nezamislivo ulaziti u tamne strane nacionalne prošlosti i tada su iznimni pojedinci pokušavali razgrtanjem ideoloških naslaga proniknuti u istinu. Nu nitko još nije tako jasno, sažeto i jezgrovito ušao u naše političke zablude, koje su u sklopu velikosrpskih koncepcija, što svjesno, a što opet nesvjesno stvarali vodeći hrvatski ljudi, kako bi vlastiti narod i njegovu tisućljetnu državnost izručili u ruke balkanskom divljaštvu, koje je još 1902. u programatskom spisu Nikole Stojanovića „Srbi i Hrvati“ najavilo svoj genocidni i istrjebljivački pohod na hrvatski narod i njegove zemlje. Taj Stojanovićev programatski spis i nedugo potom osnivanje hrvatsko-srpske koalicije, kojom će upravljati Svetozar Pribićević, razvili su se u samo desetljeće i pol upravo u ono zašto su u Zagrebu 1909. na Veleizdajničkom procesu bila optužena, ali u procesu i oslobođena optužnice 53 Srbina iz Hrvatske. Naime, njih se teretilo za tajnu vezu i suradnju sa srpskom vladom, kojoj je bio cilj odcijepiti Hrvatsku i BiH iz Monarhije i priključiti ih Kraljevini Srbiji. Jelčić podsjeća kako su u tom srpskom projektu zapaženu ulogu s hrvatske strane odigrali mnogi uglednici, a posebno Fran Supilo, ali i gotovo cjelokupno tadašnje hrvatsko javno mnijenje, koje se, nasuprot, tada jedino razboritoj frankovačkoj politici, zauzimalo očito za srpske probitke.

Zanimljiva pojedinost u tom Veleizdajničkom procesu jest i to da je ugarska vlada štitila Pribićevića, iz čega nije teško zaključiti kako je i ona, samo zbog vlastitih probitaka na Balkanu, zaoštravala svoje odnošaje s Austrijom, što je uostalom bilo posebno vidljivo još iz ranoga razdoblja Kallayeve uprave u BiH. Srpski teroristički pucnji u austrijskoga prijestolonasljednika Franza Ferdinanda 1914. bili su uvod u početak Prvoga svjetskog rata, a tijekom cijeloga rata, u Hrvatskoj je na vlasti bila Pribićevićeva hrvatsko-srpska koalicija, dok Hrvati, politički protivnici Monarhije, istodobno u Jugoslavenskom odboru u Londonu sjede zajedno s auktorom protuhrvatskoga genocidnoga projekta – Nikolom Stojanovićem. Srbija je uništenjem Austro-Ugarske 1918. dobila ono na čem je radila s hrvatsko-srpskom koalicijo pa je već od prvoga dana krenula u krvavu provedbu Stojanovićeva projekta. Cijelo desetljeće organizator svih progona bio je upravo Svetozar Pribićiveć, a njegove naputke, uz srpske žandare, bezočno su provodili orjunaši Grge i Berislava Angjelinovića. Hrvatski pak prosvjedi pred Ligom naroda i u svjetskoj javnosti ostajali su neuspješni, jer su velike sile, a u prvom redu Velika Britanija i Francuska, prešutno odobravale srpske postupke. Zato je poslije ubojstva hrvatskih prvaka 1928. u beogradskoj Skupštini i razumljiva plebiscitarna volja hrvatskoga naroda za vlastitom državom.

Upravo u ta pitanja još nitko tako smjelo i argumentirano nije ulazio kao akademik Jelčić, koji s pravom upozorava na cijeli niz prijevara i obavještajnih smicalica, u kojima je Hrvatska, zbog ideje jugoslavenske države, morala umrijeti, a nakon masovnih smaknuća 1945. i kasnije, ostatci hrvatskoga naroda stigmatizirani kao zločinci, kako bi im u možebitnoj budućnosti bilo zapriječeno svako pravo na uspostavu nezavisne države. Jelčić navodi mnoge pojedinosti koje razbijaju uniformiranu i pojednostavljenu sliku Drugoga svjetskog rata, koji se vodio na hrvatskom državnom prostoru, a posebno aktualnu podjelu na t. zv. antifašiste i fašiste. Kad je pak riječ o komunistima, odnosno samoproglašenim antifašistima, koji su danas posebno grlati, valja podsjetiti kako su upravo oni pod zaštitom njemačkoga opunomoćenoga generala u Hrvatskoj Gleisea von Horstenaua, na čelu s Milovanom Đilasom, kao Titovim izaslanikom, 1943. pregovarali o zajedničkom otporu s nacističkom i okupatorskom njemačkom vojskom protiv Britanaca, dakle svojih aktualnih saveznika i prijatelja, ako se ovi eventualno iskrcaju bilo gdje na hrvatskoj obali. Istodobno su hrvatske oružane snage imale zapovijed da se ne suprotstavljaju eventualnoj invaziji zapadnih saveznika, odnosno Angloamerikanaca, na hrvatsku jadransku obalu.

Osim prokomunističke i antihrvatske obavještajne skupine oko generala von Horstenaua, koja je figurirala kao njemačka projugoslavenska struja u nacističkoj politici, Jelčić je podrobnije raščlanio i britansku politiku prema Hrvatskoj kroz gotovo cijelo 20. stoljeće. Načelna, ali temeljita raščlamba hrvatske politike, ali i hrvatske historiografije nije ostala beznadna i bez rješenja. Njezin auktor upravo na temelju naših vlastitih nacionalnih pogrješaka nudi izlaz iz stoljetne nacionalne krize, koja u svojim temeljima prvenstveno počiva na vlastitim zabludama, pa je kao takva podložna različitim utjecajima tuđih političkih strategija. Problem pak hrvatske historiografije, smatra Jelčić, ne leži toliko u još neistraženim činjenicama, premda je i njih nedovoljno, nego u njihovoj interpretaciji. Naime, naše su historiografije tijekom 20. stoljeća događaje uvijek interpretirala sa stajališta tuđih, a ne hrvatskih nacionalnih probitaka. Na žalost i danas smo svjedoci opetovanja svojevrsne hrvatsko-srpske političke koalicije, koja se očituje u sadašnjoj kukuriku-koalicijskoj vladi, a kojom preko boljševičke zaslijepljenosti ravna ovodobni srpski Pribićević. I njegov je politički smjer okrenut prema Beogradu.

Zato s mukom moram konstatirati kako hrvatska politička elita ništa još nije naučila iz tragičnih iskustava 20. stoljeća, na koje je cijelim nizom svojih izvanrednih eseja upozoravao akademik Jelčić. Sadašnjoj pak hrvatskoj oporbi, ova bi knjiga mogla biti priručnik za praktičnu uporabu, a posebno bi im trebali biti inspirativni eseji iz završnoga 8. poglavlja, koji su i danas svježe smjernice za izborno preuzimanje vlasti i izvlačenje Hrvatske iz krize, u koju su ju je gurnuli trećejanuarski koalicionaši.

Mate Kovačević