Ivo Pilar, Svjetski rat i Hrvati – Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Družba Braća hrvatskog zmaja, Zagreb, 2014.

Hrvatska javnost Ivu Pilara zna uglavnom kao auktora monografije „Južnoslavensko pitanje“. Zato je hvalevrijedan pokušaj nakladnika da u dogledno vrijeme objave izabrana djela ovoga iznimno vrijedna, zanimljiva, plodna i još uvijek aktualna auktora različitih političkih studija, koje su vrlo često u hrvatskoj kulturnoj povijesti bile začetnice znanstvenih disciplina o kojima je Pilar pisao. Osim toga, Pilar na politiku ne gleda samo kao na skup želja, koje će se ostvariti samo zato što ih skupina ili njezini iznimni  pojedinci žele.

Riječ o auktoru koji studiozno motri vanjske i unutarnje silnice te na temelju njih mjeri nacionalna politička postignuća. Nu on se ne zadržava na općoj dijagnozi stanja, nego dinamično, kao što politika i jest takvo umijeće, na temelju pojedinih prijelomnih događaja nudi moguću viziju hrvatskoga nacionalnog razvoja. Da je kojim slučajem hrvatska politika više poznavala Pilara, mogla je prištedjeti mnoge nepotrebne ljudske i tvarne žrtve, a i povijest, koju smo, kad obično opravdavamo svoje nedostatke, spremni optužiti za nesklonost, možda je mogla krenuti drugim smjerom. Danas nema više potrebe za okretanjem povijesti, nu za dijagnozu hrvatske političke patologije, koju je Pilar uspostavio još u prvom izdanju svoje knjige 1915. godine, Hrvati kao da još nisu pronašli lijek, premda su, u međuvremenu, prošli gorka i tragična iskustva u rasponu od nepostojećega naroda pa sve do samostalne, slobodne i suverene hrvatske države.

Ključ za rješenje opstojnosti hrvatskoga naroda nalazi se u njegovim rukama, odnosno rukama njegove kulturne, gospodarske i političke elite. U razdoblju od 1903., odnosno 1905. te su elite političku sudbinu vlastitoga naroda vezale uz t. zv. hrvatsko-srpsku koaliciju, koja je, bar što se tiče srpske strane, bila rezultat Karađorđevića velikosrpske politike, nakon njihova zaposjedanja vlasti u Srbiji. Ta ovisnost hrvatskih elita o Srbima nije prestala ni nakon krvave velikosrpske agresije i razaranja hrvatskih gradova i sela 90-ih godina. Stoga je i temeljna poruka Pilarove studije da Hrvatska, ako želi dobrobit  vlastitom narodu i državi, mora likvidirati tu nastranu ovisnost, koja je uvijek bila samo sastavni dio različitih planova za uspostavu velike Srbije, u kojoj za Hrvate nije moglo biti nikakva mjesta. Zato je Pilar, bez obzira na nepovoljan položaj u Austro-Ugarskoj, ispravno ocjenjivao kako je Hrvatskoj mjesto upravo u Monarhiji za razliku od jugoslavenskih zajednica, iza kojih je temeljito prepoznavao velikosrpsku strategiju, a veliki rat, u kojem su Hrvati pokazali iznimno junaštvo, trebalo je iskoristiti za pozicioniranje vlastite države u toj Monarhiji, koja je, unatoč protimbi hrvatskih elita, radi sebe, štitila ujedno i hrvatske nacionalne interese, a ponajprije prostornim utjelovljenjem u jedinstvenu cjelinu svih hrvatskih zemalja. Taj su cilj jedino prepoznali, smatrao je Pilar, hercegbosanski Hrvati, pa se na njih zbog tog sručila sva lavina mržnje hrvatsko-srpskih koalicionista.

Vjerojatno se iz te odbojnosti, uglavnom kod kasnijih koalicionaških političkih sljedbenika profilirala rafinirana mržnja prema hercegbosanskim Hrvatima i tijekom zadnjega hrvatsko-srpskog rata. Osim spomenute dijagnoze i lijeka za izlazak iz patološkoga stanja Pilar je svojim hrvatskim sunarodnjacima ponudio metodologiju političkih raščlamba na kojoj bi mu mogli pozavidjeti i današnji analitičari. Naime, prateći politiku i strategiju velikih sila, nije mu bilo teško predvidjeti događaje iz kojih se razvio veliki svjetski sukob. Iste su velike sile i danas na europskoj političkoj pozornici, jednako se bore za svoje probitke, samo što se na pozornici vodi mnogo rafiniranija igra. Onodobno ujedinjenje Njemačke i strahoviti gospodarski, demografski i politički razvoj doveo je u pitanje svjetski primat Francuske i Velike Britanije, a ruski poraz na istoku u ratu s Japanom okrenuo je strategiju Rusije prema Balkanu i Europi.

Naime, Rusija, zbog svoga položaja u širenju interesa kad ne nastupa na istoku, usredotočuje se u smjeru Indijskoga oceana ili Perzijskoga zaljeva, a nakon toga i prema Europi te toplom Sredozemlju. San o zauzeću Carigrada u drugom je Balkanskom ratu potaknuo Rusiju da uništi ojačanu Bugarsku, koja je već bila pred carigradskim vratima. Zato su Rusi stvorili savez Rumunjske, Grčke i Srbije koje su iz 2. balkanskog rata izašle ojačane na račun Bugarske. Zbog priprema za uništenje Austro-Ugarske Rusiji je trebala ojačana Srbija, koja se godinama, nakon dolaska Karađorđevića, usredotočila na osvajanje BiH, što su nažalost podupirali i mnogi hrvatski političari.

Pilar je uočio i tradicionalno britansko nastupanje u Europi, koje se uvijek sastojalo od izgradnje niza saveza protiv najsnažnije države na kopnu pa je cilj britanske politike bio uništiti Njemačku. Poraženi pak Francuzi u Francusko-pruskom ratu 1871. težili su za osvetom pa je njihov savez s Rusijom sad bio ojačan ulaskom Velike Britanije u Antantu, koja je stajala nasuprot Centralnim silama (Njemačkoj, A-U i Italiji). Ubojstvo austrijskoga prijestolonasljednika u Sarajevu 1914., koje su organizirali srpski teroristi, bio je uvod koji je ubrzao početak velike svjetske klaonice naroda. Pilar je prepoznao i talijansku strategiju, koja zbog geopolitičkoga diktata, ali i kao moćna apeninska država uvijek nastupa prema istočnoj obali Jadrana. Zbog toga se interesa 1915. i priključila Antanti.

Za razliku od većine hrvatskoga naroda, koji se junački borio na Soči i svim drugim bojištima, štiteći Monarhiju, ali i svoje zemlje, po Pilarovu sudu, ali i sudu povijesti hrvatske su elite podupirale Srbe, što je na kraju rata rezultiralo gubitkom državnosti i slobode, ali i gubitkom jadranskoga teritorija, koji je zaposjela Italija. Pilareva studija u mnogočem bi i danas, zbog položaja Hrvatske u EU, mogla podučiti gotovo sve hrvatske elite. Osim toga, ona otvara i niz neugodnih pitanja o postupcima mnogih hrvatskih uglednika, koji su u ime podložništva Srbima i Srbiji žrtvovali budućnost hrvatskoga naroda, njegove države i vlastite slobode. Otkrivanje tih elemenata ne bi trebalo služiti blaćenju pojedinaca, nego je ponajprije potrebno za raskrinkavanje mitova preko kojih Beograd i danas utječe na događaje u Hrvatskoj.

Mate Kovačević