Danas predstavljamo knjigu Benjamina Tolića VESELE KARMINE koja je posvećena uspomeni na našed dragog Zvonka Bušića – Taika. A Tolić nije samo publicist. On je bio i diplomat. Zapravo, kada pogledamo današnje diplomate koji služe svačijim samo ne hrvatskim nacionalnim interesima moramo zažaliti za vremenima kada su diplomati bili Tolić i ljidi koliko toliko slični njemu. „Koliko toliko“ jer Tolić je samo jedan – neponovljiv. Neponovljiv je i kao publicist i kolumnist.

U svojoj knjizi Rasizam domaćih slugu dao sam i dva Tolićeva teksta. Njegov tekst Čekajući Čudo bio je dio mog 12. Pisma Milanoviću (u pismima sam ga pozivao da predloži generala Gotovinu za Nobelovu nagradu za mir). U toj knjizi sam ponovno dao i meni najdraži pravi spektakl koji je Tolić-diplomat svojevremeno priredio u Hamburgu. Opisao sam ga prvo u knjizi Priznajem, Hrvat sam!, Zagreb 2005. Ta priča je jedna od najljepših iz Domovinskog rata, ali ne ću je ponoviti samo zato. Naime, čini mi se da ona ponajbolje i opisuje stil pisanja Benjamina Tolića koji je inače filozof, ali i veoma duhovit pisac.

Još na početku velikosrpske agresije na BiH, dakle 1993. godine, organiziran je u Hamburgu okrugli stol o BiH. Sudjelovali su predstavnici tamošnjeg Instituta za mirovna istraživanja, veleposlanstva BiH, jedan Nijemac stožerni general ispred NATO-a, a ispred Hrvatskog veleposlanstva ministar savjetnik Benjamin Tolić. Bilo je oko 200 slušatelja. Na samom početku Tolić je rekao da on ne bi trebao sudjelovati na tome okruglom stolu jer on nije stručnjak za ratna pitanja pa će nazočni ismijati njegova gledišta. Obećali su da neće. Stožerni general je iznio stavove NATO-a. Srbi su po njima vojnički narod, a u BiH se može voditi partizanski način ratovanja, pa ako bi se uključio NATO rat bi trajao godinu dana, a bilo bi potrebno 500 tisuća NATO-vih vojnika. General je nabrojio golemo teško naoružanje koje bi im za to trebalo. Tada je riječ dobio g. Tolić i on je rekao da se ne slaže s procjenama iz NATO-a. Zatim je rekao kako on smatra da NATO-u treba najmanje milijun vojnika, a i sve brojke o potrebitom naoružanju je udvostručio. "Uz sve NATO-u bi trebalo najmanje četiri godine da bi pobijedio Srbe" – zaključio je Tolić. Dvoranom se razlijegao podrugljiv smijeh, na što je Tolić demonstrativno htio napustiti okrugli stol rekavši: "Pa zar nisam upozorio da će se smijati mojim tvrdnjama."Ispričali su se, a onda je on nastavio:

"Ima i drugo rješenje. Treba pola od oružja koje bi bilo potrebno NATO-vim vojnicima podijeliti Hrvatima i Muslimanima, ali će tada rezultati biti porazni jer poslije toga više neće biti Srba s ovu stranu Drine."

Po završetku tribine NATO-ov general je rekao Toliću da ga nije trebao onako ismijati, jer to su bili stavovi NATO-a, a ne njegovi.

"Pa mogli ste to i reći. Ja i jesam ismijao njihove stavove, a ne Vas!"

Sada znate što vas očekuje kad budete čitali i tekstove u knjizi Vesele Karmine. A tih tekstova je 97! Prvi tekst  Hrvatski ponos je objavljen 22. lipnja 2011., a posljednji Krštenje kolonije 17. srpnja 2013.

1.     Eurorealist

Knjiga zapravo prati sve bitno što se događalo u Hrvatskoj u tom razdoblju, a kako se radilo o vremenu ulaska u EU ona dominantno daje pogled jednog eurorealiste, režimskim medijima draži je naziv euroskeptik, na taj proces. Već u prvom tekstu Tolić konstatira:

Hrvati su se u hipu europeizirali. Čim je Papa otišao, dobili su potvrdu Europskoga povjerenstva da je bruxelleski preodgoj priveden kraju. Hrvatska se nacija ugovorno odriče svoje državne samostalnosti i suverenosti. Eurohrvati, premda nevoljko, ipak prihvaćaju haašku presudu generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču,  koji su ih „udruženim zločinačkim pothvatom“ pod vodstvom Franje Tuđmana istrgnuli iz Jugoslavije, a haaška je sudbina herceg-bosanskih Hrvata i dosad eurohrvate opterećivala koliko i lanjski snijeg na Istočnomu Timoru.

Cijeli niz tekstova odnosi se na pitanje ulaska Hrvatske u EU. Npr.: Vesele karmine; Zloduh slobode; Koliko znamo o EU; Što bliže EU, to dalje od sebe;Nova neovisnost; Eurofilska podvala; Tko je ukrao Hrvatsku; Oni su odlučili; Lažni referendum; Eurohrvatska bljuzga; Sve novo.

Sami naslovi sve kažu, zar ne? Spomenimo i tekst Ludo vjerovanje u kome Tolić kaže:

Britanac Marcus Tanner pozdravio je god. 1997. kraj našega Domovinskog rata knjigom Hrvatska – država skovana u ratu. Ako nas se opet sjeti, taj će Anglosas vjerojatno napisati novu priču o nama.  Naslov bi ovaj put mogao biti: Hrvatska – spiskala svoju državnost. To bi, misle eurohrvati, bio nastran engleski humor. Ali ne bi. Bio bi to objektivan zaključak izveden iz krilatica posttuđmanovske državne politike i državnopolitičke pragmatike.

Meni su posebno drage Tolićeve polemike s Gojkom Borićem Pogubno članstvo i

Trubač s Rajne, jer sam i sam polemizirao oko EU s Trubačem s Rajne.

2.Protunarodna vlast

Državotvorni Hrvati smatraju da najbolja definicija današnjih vlasti: PROTUNARODNA VLAST.  Ta definicija je široko postala poznata kada ju je iskoristio biskup Vlado Košić u pismu meni, a koje je objavio na svojim facebook stranicama 3. rujna 2013. Zapravo to je biskupova  Podrška Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara dana neposredno poslije najnovije agresije na naš junački Vukovar – simbol Domovinskog rata. A zapravo, tu definiciju današnjih vlasti dao je još 26. lipnja 2012. Benjamin Tolić. Tekst s tim naslovom dan je i u ovoj knjizi.

U tekstu Muha bez glave Tolić, kao i mnogi drugi državotvorni publicisti uključujući i sve današnje predstavljače,upozorava kako današnja vlast u Hrvatskoj provodu Velikosrpski Memorandum 2:

Srbija je pomirbom zvijezde i kokarde uspostavila moralnu ravnotežu nacije. Na toj osnovi preoblikovala je i svoju državnu politiku. Pod teretom oružanih poraza napustila je Memorandum SANU iz 1986., na osnovi kojega je Slobodan Milošević 1989. na Gazimestanu najavio da ni „oružane bitke“ za Jugoslaviju (ili Veliku Srbiju) „nisu isključene“. Odbacivši jedan, prigrlila je drugi dokument iste akademije – tzv. Memorandum II. U čemu je razlika? Samo u tomu što ovaj više ne vjeruje u mač, nego u riječ

Cijeli niz tekstova posvećeno je ovom sluganstvu hrvatskih vlasti i medija, kao npr.: Drame i lakrdije; Milanović i njegov srećko; Čačićev perčin; Nedostojni pobjede; Pružanje ruke; Nečiste strasti; Slučajni premijer; Politički parazitizam; Englezi dolaze; Kakistokracija.

Naravno, u ratu protiv hrvatskog naroda uvijek je važan i jezik bilo preko priče o Vukovaru i ćirilici (vidjeti tekst Jezične igre) ili posrbljavanju hrvatskog jezika (vidjeti tekstove: Šorom šajke i Pravopisne diverzije).

Naravno, bore se sacuvati jugo-komunisticku povijest. Vidjeti tekstove Kamo vode agitpropovske metode (naravno uvijek se bore sacuvati sve lazi o Jasenovcu) i Popravljanje povijesti

Jasno je da je Tolić pisao I o obrani aktualne vlasti njihove komunisticke ostavstine u zlocinima nad hrvatskim narodom (vidjeti tekst: Perkovićev zakon).

3.Rat protunarodne vlasti protiv Crkve u Hrvata

U tekstu Svjetski duh u Hrvatskoj, Tolić kaže:

Što je kršćaninu duh? Ponajprije treća božanska osoba  –  Duh Sveti, Gospodin i životvorac.

No, ima i drugih duhova. Drugih i drukčijih: čistih i nečistih, dobrih i zlih, plemenitih i podlih, duhova živih i duhova mrtvih ljudi, duhova stvari i duhova pojava... Svi su ovdašnji prokuristi Svjetskoga Duha – od Ive Josipovića preko Borisa Šprema do Zorana Milanovića i kukuriku-ministara – posvršavali studije na fakultetima; svi su uživali prvorazredan građanski odgoj; svi su izvrsno naučili engleski. A gle kako se ponašaju! Josipović u Izraelu žonglira s „ustaškom zmijom“; Šprem od sudca Turudića brani nenapadnuto dostojanstvo Hrvatskoga sabora; ministar športa Željko Jovanović savjetuje Vlatku Markoviću, Zdravku Mamiću i Borislavu Srebriću da pogledaju u zrcalo i pljunu na ono što vide, a Katoličku crkvu izaziva neostvarivim zahtjevom da se vjeronauk u školama održava samo kao prvi ili posljednji nastavni sat; Milanović se „antifašistički“ junači protiv „fašizma“,

Niz je Tolićevih tekstova posvećeno ovom ratu protunarodne vlasti protiv Crkve u Hrvata: Pod barjakom nevjer;Vjera i povjerenje; Božićne poruke; Na čiju sliku i priliku; Manjinski teror/

Svjedoci smo ovih dana kako im je narod odgovorio na referendumu o braku. Navest cu samo jucerasnje rijeci biskupa Kosica:

Jedna od takvih svetinja je nesumnjivo obitelj. Čovjek se rađa u obitelji, raste i izgrađuje se, napreduje i stječe sve životne spoznaje i prva najvažnija iskustva - u obitelji. Kako onda ne bi obitelj cijenio, poštovao i smatrao svetinjom? Pa ipak naši se tzv. prvaci, poduprti medijima-plaćenicima potrudiše da svima koji cijene obitelj, koja po svojoj naravi koju joj je takvu Bog dao, počiva na braku kao zajednici muškarca i žene, u lice kažu da su glupi, nazadni, ajatolasi, da su nacisti, fašisti, netolerantni, čak su nam neki govorili da je poštovanje obitelji– nekršćansko ponašanje! I  kad je narod na referendumu, usprkos tim strašnim i neviđenim pritiscima, ipak u velikoj većini rekao što misli – a to je da mu je obitelj svetinja, kao da se ništa nije nizbilo. Nitko ne odgovara od aktera te kampanje protiv obitelji, nitko! Zar ne postoji ni politička odgovornost, zar ne postoji moralna odgovornost, pa i pravosudna? Naš kardinal Bozanić rekao je, nakon susreta s Papom koji je izrazio zadovoljstvo što je ustavno zaštićen brak u Hrvatskoj, kako je bio iznenađen da je institucionalna vlast bila protiv toga – citiram: „kršeći tako neutralnost države“. I za to nitko ne odgovara! No ipak, narod je pobijedio i on sada ima tu svijest da može izvojevati pobjedu usprkos nemoralnim političarima, usprkos veleizdajicama i prodanim dušama.

Spomenimo i danasnji vijest: Australija zabranila istospolne brakove!

4.Sudac Meron

Spomenimo mozda i najveci zlocin koji su ucinili vlasti od 2000.godine: Sluganska politika prema Sudu u Haagu i svjesna krivotvorenja u cilju optuzivanja  hrvatske drzave, hrvatskog naroda a kroz sudjenje hrvatskim generalima. Ljude koji su spasili 160-180 tisuca ljudi u od UN-a zasticene zone Bihac, a poslije srpskog genocida u Srebrenici u prvostupanjskoj presude drasticno su osudili. Posebna sramota ide na dusu hrvatskih pravnika koji su za takav zlocin nagradjivani polozajima predsjednika RH i Vlade RH. I mnogih profesora s pravnih fakulteta kojima je bilo mnogo vaznije nazociti gay paradama nego se boriti za pravdu i njihovu znanost – za Pravo!

Sudac Meron je to oznacio kao NERAZUMNIM, ja sam radje koristio termin SULUDO. Ponavljam: i vlast i mediji, o kojima pise Tolić u ovoj knjizi, svjesno rade protiv hrvatskog naroda. Pogledajte posebno tekstove: Moralna kupka i Ideološki dragulj.

Zavrsit cu ovo svoje izlaganje posljednom recenicom Tolićeve knjige (iz teksta Krštenje kolonije):

Što sad? Ništa. Opet iz početka. U naravi je kolonije žudnja za slobodom, samostalnošću i suverenošću.

Hvala Benjaminu Toliću na svemu, pa i na ovoj knjizi.

Hvala i svima vama!

Josip Pečarić