Pitali me: kako si zaokružio ? Točno, kažem ! Pa kako to misliš: točno ? Pa baš onako kako sam odgovorio pedagoginji kad me isto pitala da se uvjeri jesam li sposoban krenuti u prvi razred osnovne škole.

Pitam se što se to dogodilo u ovih trideset i kusur godina, a u međuvremenu i nekakve nauke svrših, da me sad opet isto pitaju i još hoće odgovor u zakon nad zakonima unijeti. Je l' dragi Bog možda objavio da se zabunio ? Da nije možda suvremena biologija otkrila nešto što bi dosad stečene spoznaje izvrnulo naglavce ? Ili je pak, negdje, možda u prašumi Amazone, otkriveno neko pleme koje opstanak ima zahvaliti nataloženom iskustvu različitom od svih ostalih, do danas, preživjelih civilizacija ? Nit' je prvo, niti drugo, treće još manje.

Na razvalinama dviju srodnica prethodnica, posvađana i s Bogom, i s razumom i sa životom, poput kazne za loše učenike koji ne uče na vlastitim greškama nikla je još jedna grozomorna kreatura ljudskog uma, nigdje joj prozora, nigdje vrata. A ona poput računalnog programa ne voli da se postavljaju nepredviđena pitanja. Ona je tu da ih sâma postavlja i odmah spremno na njih odgovara bez da ikog išta pita. I baš zato je trebalo zaokružiti točno, (kao što je to isto bilo točno čak i u onome prvom, ne baš do temelja izgorjelom, mraku) a potom i odgovor uklesati u zakon nad zakonima.

Čudna li (b)luda

Za početak, nova je vrla neman odlučila demokratizirati narod jer on takav kakav jest i kako uostalom demokraciji samo ime kaže, nije dovoljno demokratičan. Razmiljela se katodnim cijevima svih kalibara i vrsta pa prži nemilice sve sivo u glavama i ledi sve toplo u srcima. Na usluzi joj združeni odredi medijskog kartela koji hineći različitost bivaju podijeljeni: na one koji skroz onečovječuju drukčijeg (zli žbir) i one druge perfidnije („dobar“ žbir) koji podnose pojavu drukčijeg, doduše u malim bočicama, na teško dostupnom mjestu. Da se slučajno ne bi otrovali pretjeranom različitošću. Pluralizam kakvog se ne bi postidio ni socsavez. A upravo od njega vladajući mrak baštini kadrove, jednostavno tu ih zateklo, ostali od prethodnog mraka. Kadrovi mraku trebaju jer oni mogu sve.

Nađe se tu pismoznanaca raznih profila i o svemu istog mišljenja. Nanjušili kusati psi da je danas ispiranje mozga unosno kao nekad ispiranje zlata, pa jednako grozničavo prionuli poslu. Huškaju mnoge a oni koji se huškanju oduprijeti ne mogu svjesno ili nesvjesno prenose štafetu ludosti dalje. Pa upregli u kola i dvorske lude, kojima u rok službe i tako ide da kreveljeći se, razmaženo afektirajući, cičeći i poskakujući umjereno zaglupljuju narod. No, kad lude počinju davati ozbiljne izjave i izricati veleumne stavove, i to, gle čuda, baš one dvorske, e to već vuče na prekomjerno kreteniranje naroda. A budući je ostalo zabilježeno u dnevnicima, moglo bi se tu i za sud naći posla. Čovjeku jednostavno dođe da se zamisli i zapita kakva li je to sila koja i od lude može učiniti budalu.

Ovisnost, … o proračunu naravno (a o čemu bi drugom ?,… ma ne bi oni to …) nije uvjet ali dobro dođe. Spremnost i najrevnijih poreznika, petkunaša, da im zažmire nikako ne odmaže. A to da nitko ne dovodi u pitanje nerazmjer imovine i uplaćenog poreza (oni bi rekli: čega ?!!!), treba li uopće spominjati ? Kad već ne moraju davati, rado primaju. Pa su tako nečista duha prikopčani na subvencije i donacije kao bolesni tijelom na infuzije i aparate. Nađu se tu, zlu ne trebalo, i razne ine pogodnosti i „mali“ znakovi pozornosti. Ipak, s vremenom znaju u zahtjevima postati naporni pa ih onaj kome dosade može potjerati jednostavnom kletvom: dabogda pošteno živio od svoga rada! Ekološki skroz, bez štete po ozon.

Zbog čega su gospodari etera doklatili sve te horde janjičara i martologa ? Da bi poslovali s dobitkom ? Hmm, teško … jer svi su u crvenom već dulje vrijeme a neki duguju državi na ime poreza i više nego deseterostruko veći iznos od iznosa troška da se narod pita. Srećom po njih, isti su im vlasnici kao i Vladini pa to ne predstavlja baš nikakav problem. A tim vlasnicima filantropima, naizgled posve u suprotnosti s vladajućom ekonomskom doktrinom, dobitak nije prvi na pameti. Nego nešto sasvim drugo, nešto što se ne vidi u poslovnim knjigama, a što izađe na vidjelo tek kad narod progovori što misli. E baš to im je mjerilo uspješnosti. A narod, na svoju inicijativu i njihovu žalost, odgovorio točno i tako ih prokazao pred gazdama. Naslutili da je došlo vrijeme suočavanja s rezultatima svoje rabote i otud sav taj svrbež, režanje i unezvijereno češkanje.

Pobjednici

Kako red nalaže, pobjednicima treba čestitati. Prije svega na pobjedi, a ništa manje i na dostojanstvenom držanju, izvrsnoj organizaciji, koordinaciji, iskazanoj poniznosti i smirenosti. Dakle, svim onim vrlinama koje bi čovjek poželio da ih imaju oni koji upravljaju državom, pogotovo čovjek koji živi u državi u kojoj to nije slučaj. Ta mala, ne manjka ih koji bi rekli i opasna, skupina hrabrih i odvažnih ljudi uspjela je potaknuti mnoge da poklone svoje vrijeme, ulože rad i sredstva, usmjere molitve i bdiju cijele noći te tako doći do cilja koji se u početku činio teško dostižnim.

Posebno divljenje gospođi Markić koja je prošla kroz svoju Via Dolorosa stoički trpeći drvlje i kamenje, svo to bjesnilo i ludilo zapjenjene mahnite rulje koje se ciljano u skladu s taktikom vučjeg čopora sručilo na njenu osobu. U nadi i molitvi da će se uskoro naći još netko na takvo što pripravan (ako je uopće to i moguće biti), ekipo iz „U ime obitelji“ velika Vam hvala za ostvareno a i zato što se pobjednikom osjećam i sâm.

Sve u svemu, nikad bolje utrošenih, kažu 40 ili još bolje 50 mln kn koje (ekskluzivno za zabrinute graditelje vrtića i druge dežurne parebrižnike) ostaju u Hrvatskoj i to prilično pošteno podijeljene. Za razliku od utroška na vozne parkove, mobitele, razne krpice i druge modne dodatke…

Ipak, u pobjedi treba ostati velik. Pobjednik je taj koji mora prvi pružiti ruku pomirnicu onome drugome, gubitniku kojemu je makar bila sva sila iza njega, sigurno teže. U to ime, a uvažavajući činjenicu da je manjinski odgovor na pitanje zadobio povjerenje više od trećine građana možda bi vrijedilo razmisliti o tome da se na izjašnjavanju prihvaćena promjena u Ustavu iznimno navede i na ćirilici. Naravno, onoj hrvatskoj, znanoj još i ako bosančica čisto da gubitnici to lakše mogu progutati.

Izlazak

Točno 95 godina prije ovog izjašnjavanja naroda, dakle na isti nadnevak, naše su nas „elite“ uvukle u anticivilizacijsku mišolovku, svojevrsni eksperimentalni laboratorij projektiran u srcu tame iz kojeg još nismo uspjeli izaći. Ovjekovječenima u povijesti kao „guske u magli“ nije im na kraj pameti bilo pitati narod što i kako dalje. Valjda bi besmisleno i tužno bilo da ima netko tko to može znati bolje od njih, pogotovo netko tako priprost i nebitan, kao narod sâm. Danas, reinkarnacije tih gusaka u vidu neke druge vrste peradi, bauljaju i kukuriču u maglama istog proizvođača. I kad se malo razbistri, a to nije čest slučaj, silom u magluštinu hrle jer tu su oni k'o doma.

U proteklih se 95 godina dva put učinilo da bismo iz te zamke mogli izaći no pokazalo se to tek pustim tlapnjama. Ipak, nekom proceduralnom greškom, propustom sustava, u zadnji čas iskoristivši rupu koja će uskoro biti začepljena, narod je iznenađujuće i nepredviđeno iskoristio pravo da uzme sudbinu i sreću u svoje ruke. Nema nam druge nego vjerovati da je ova iskra početak trećeg pokušaja izlaska iz mišolovke no imajmo na umu da je pred nama dug i mukotrpan put, put s neizvjesnim ishodom (a što uopće može bit izvjesno na tom svijetu?). Kako bilo, uzdanje u treću sreću ne će nam pomoći.

Radije se utecimo Onome po kome jesmo to što jesmo a što bi neman da više nikako nismo. I zato sestro, zato brate, nema nam druge nego: ORA ET LABORA !

Grgur S.