Konfliktna povijest hrvatsko-srpskih odnosa, odnosno nagovještaj onoga što čeka Hrvate u budućoj državnoj zajednici u koju su je „odabrani“ političari vodili kao na janje na klanje, započinje 1902. Ova godina može se smatrati godinom u kojoj je službena srbijanska politika otkrila svoje pravo lice u Srpskom književnom glasniku. U ovim novinama objavljen je 1902. članak, koji će poslije prenijeti Srbobran koji je izlazio u Zagrebu, a čija je osnovna poruka „do istrage naše ili vaše“, odnosno, do istrebljenja našeg ili vašeg. Autor članka Nikola Stojanović u tekstu je Hrvatima negirao pravo na jezik, kulturu, povijest, ime i općenito pravo na postojanje kao narod.

Je li bilo boljeg nagovještaja svih patnji Hrvata u budućoj državnoj zajednici od teksta Nikole Stojanovića? Unatoč otvorenom pozivu na zatiranje nacionalne posebnosti Hrvata od strane srbijanske intelektualne elite predvodnici južnoslavenskog jedinstva, na strani Hrvata, nisu odustajali od „viših ciljeva integracije ovih prostora“.

Retorika srbijanskih intelektualnih i političkih elita nije se mnogo promijenila od 1902. I danas se srbijanski predsjednik postavlja iznad hrvatskih političkih čelnika držeći im, mimo svih diplomatskih uzusa, političke lekcije koje oni skrušeno slušaju. Servilnost hrvatske politike prema agresivnim srbijanskim pretenzijama uglavnom je kroz povijest plaćao hrvatski narod. Može li itko razumnim argumentima objasniti stav Vesne Pusić o povlačenju tužbe protiv Srbije zbog genocida počinjenog u Domovinskom ratu? Nema tog argumenta koji može opravdati njen politički stav, a ni ona se pretjerano ne trudi ponuditi objašnjenje.

Istina, Pusićka iza sebe ima određeno biračko tijelo, ali ono je u odnosu na ukupno stanovništvo zanemarivo. Slijedom svega dolazimo do zaključka kako Vesna Pusić, ali i ostatak vladajuće elite, provodi neku svoju politiku, utemeljenu na osobnim i obiteljskim preferencijama, politiku koja nema uporište u narodu. Stjecajem određenih okolnosti Pusićka se našla na položaju s kojeg može ispunjavati vlastite političke želje i ambicije, ne obazirući se puno na želje i interese naroda koji predstavlja.

Ignoriranje želje naroda od strane političkih predvodnika u Hrvatskoj rezultiralo je tragičnim povijesnim događajima kroz cijelo dvadeseto stoljeće. Kao što se danas Vesna Pusić ne obazire na želje naroda koji bi trebala predstavljati tako se ni Svetozar Pribičević, koji je predvodio ujedinjenje Države SHS sa Kraljevinom Srbijom, nije puno obazirao na to mišljenje naroda u državi koju je navodno predstavljao. Ponašanje današnjih hrvatskih političkih elita neodoljivo podsjeća na ponašanje političkih elita prilikom stvaranja jugoslavenske tamnice naroda. Politička inicijativa podređena je nekom višem cilju, koji, prema shvaćanju elita, priprosti narod ne može shvatiti.

Pritom zabrinjava šutnja naroda, medija i općenito političke javnosti na sve agresivnije nametanje političke volje od strane Pupovca, Pusićke, Josipovića te općenito aktualne vladajuće koalicije. Prilagođena vremenu, povijesnim i političkim okolnostima politika ponovnog poticanja integracija na ovim prostorima, zastupana od službene politike i tzv. nevladinih organizacija i udruga, svoju priliku „brisanja granica“ vidi u integraciji čitavog prostora bivše države u EU. Prema „vizionarima“ novih integracija prostor bivše države u EU bi funkcionirao po principu južnoslavenske komponente. Kao što su nekada Hrvatski, Srpski i Slovenski zastupnici nastupali u Bečkom parlamentu.

Ne treba posebno napominjati kako bi Hrvatska u tom planu ponovno zauzela marginalnu poziciju ne samo u odnosu na Bruxelles nego i u odnosu na Beograd. Intenziviranje regionalne suradnje pod svaku cijenu, što upravo provodi aktualna vladajuća garnitura u Hrvatskoj, priprema je za mnogo širu suradnju nakon integriranja „regiona“ u EU. Što o tome misli narod? Koga zanima, kao da narod može shvatiti politiku. Narod je prije, a i sada, služio i služi za krvavo potkusurivanje osobnih i obiteljskih ambicija južnoslavenskih unionista.

Željko Primorac