Arheologija je u drugoj polovini 19. stoljeća nedvojbeno dobila status  priznate znanstvene discipline, no bila je još uvijek, ako ne više u povojima, daleko od etablirane znanosti s dugom tradicijom i jasnom  metodologijom rada. Iako mlada disciplina, u tim je desetljećima strelovito napredovala u svakom pogledu, a uživala je i veliku popularnost u široj javnosti.

Diljem Europe se otvaraju muzeji s arheološkim zbirkama koje se popunjavaju sustavno vođenim arheološkim istraživanjima, mnoga sveučilišta otvaraju studije arheologije, a istraživanja se provode kako u Europi, tako i na Bliskom Istoku, po sjevernoj Africi kao i u južnoj i sjevernoj Americi.

Dok su prvi arheološki istraživači mahom bili imućni entuzijasti – poput, primjerice, H. Schliemanna ili generala Pitt-Riversa – ili pak avanturisti željni slave, a nerijetko i unosne zarade – kao Giovanni Belzoni ili John Lloyd Stephens – u drugoj polovini 19. stoljeća se pojavljuju akademski obrazovani stručnjaci - često i osnivači studija arheologije na svojim sveučilištima - mahom s diplomama iz povijesti, povijesti umjetnosti ili klasičnih jezika ali i prirodnjaci koji postavljaju temelje arheologiji kao struci i znanstvenoj grani.

Ljudi kao što su primjerice Flinders Petrie, Arthur Evans, Rudolph Carl Virchow ili Alexander Conze utrli su put prvim formalno obrazovanim arheolozima, mahom školovanima tijekom zadnja dva desetljeća 19. stoljeća, koji su slavu i profesionalni ugled počeli stjecati na prijelazu u 20. stoljeće.

Ivan Radman