Osvrt na knjigu: Stjepan Radić, Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu (Pretisak), Consilium, Ogranak Matice hrvatske Sisak, Ogranak Matice hrvatske Ljubuški, Zagreb, Sisak, Ljubuški, 1993.

Nevelika knjižica još mladoga Stjepana Radića tiskana je 1908. godine, a donosi svu raskoš Radićeva političkoga talenta. Premda je u vrijeme njezina nastanka još uvijek veliki slavenofil, on u svojim idejama polazi od realnih činjenica i postojanja Austro-Ugarske Monarhije te međunarodnoga mandata kojeg su Habsburgovci dobili za upravu nad Bosnom i Hercegovinom.

Obrazloživši pitanje živoga prava, Radić opravdava odluke Berlinskoga kongresa da se zbog nemira u BiH i nemogućnosti Osmanskoga carstva da uvede red u svojim europskim pokrajinama, protektorat nad BiH dodijeli Habsburgovcu Franji Josipu. Nu u toj odluci, bez obzira kolika bila veličina moralnoga značaja da se ispod azijatske uprave izvuku te dvije zemlje i na svojevrstan način vrate ponovno u tokove europske povijesti i kulture, ipak je, kako Radić uočava, presudnu ulogu u donošenju takve odluke odigrala britanska politika uspostave ravnoteže sila. Naime, kako su već ranije u Bugarsku ušle ruske snage britanska je politika prosudila, kako bi zbog jačanja ruske uloge na Balkanu mogli biti vrlo lako ugroženi i britanski interesi u Sredozemlju pa se London odlučio bez kolebanja u korist austro-ugarskoga mandata nad BiH.

Vodeći računa o unutarnjem odnošaju snaga između dvaju dijelova Monarhije te posebna državnopravnoga statusa Hrvatske s Ugarskom, Radić se pramgatično priklanja kraljevskoj kući te potanko obrazlaže geopolitičke i prirodne prednosti povezivanja BiH s Hrvatskom te zaključuje kao što je prirodno da je mandat nad BiH dobila Habsburška kuća s obzirom na položaj i njezinu ulogu u Europi, tako bi bilo prirodno da se s obzirom na položaj Hrvatske koja teritorijalno obgrljuje cijelu BiH taj prostor prirodno uklopi u njezin državnopravni sastav, što je svakako na širem političkom polju, unutar same Austro-Ugarske vodilo, onomu što se potkraj Prvoga svjetskog rata nazivalo trijalističkim uređenjem Monarhije. Povijest je na kraju srušila Habsburgovce, ali je do današnjega dana ostavila neriješeno pitanje BiH, koja je još uvijek pod međunarodnim protektoratom.

Današnjem čitatelju možda su najzanimljivija Radićeva zapažanja o srpskoj politici prema BiH, koja posebno dolazi do izražaja nakon dolaska Karađorđevića na vlas u Beogradu. Srbija je u međunarodnoj javnosti vodila kampanju protiv austrougarskoga mandata te na temelju brojčano najzastupljenijega naroda u BiH tražila dio svoga kolača u tim zemljama. Vrlo često je poticala i pitanje austrougarske uloge te se zalagala za povratak BiH ponovno pod osmansko vrhovništvo.

Ovakvim političkim potezima često je na svoju stranu pridobivala muslimanski dio stanovništva, koji je vlastiti politički identitet, kako to dobro uviđa Radić, gradio isključivo na povezanosti s Carigradom. U takvoj kampanji najgore su prolazili Hrvati, kojima se prijetilo protjerivanjem, što se stotinjak godina kasnije i dogodilo, kad je područje Republike Srpske u današnjoj BiH potpuno etnički očišćeno od hrvatskoga naroda, a središnja Bosna, koja je bila pod nadzorom muslimanskih snaga također je znatnim dijelom sa svoga područja protjerala pripadnike hrvatskoga naroda.

Radić je uočio i etničku bliskost te zajedničko podrijetlo muslimana i katoličkih Hrvata, nu to je u razvoju muslimanske posebnosti, koja se potkraj 20. stoljeća iskristalizirala u posebnu bošnjačko-muslimansku naciju, imalo samo sekundarno značenje, koje danas na temelju zamjene teza unitaristički bošnjački ideolozi koriste za nijekanje postojanja hrvatskoga naroda u BiH. Kao dobar poznavatelj povijesti Radić je argumentirano upozoravao hrvatskoga kralja kako su područja današnje zapadne Bosne sve do rijeke Vrbasa bile sastavina Kraljevine Hrvatske pa su se ti krajevi i zemljopisno nazivali Turskom Hrvatskom.

Kao jedan od temeljnih argumenata za živo hrvatsko pravo na BiH poslužila mu je hrvatska kulturna i gospodarska vitalnost u tim zemljama, a kao jedini starosjedilački narod bili su i nositelji sjećanja na srednjovjekovno bosansko kraljevstvo, jer su Srbi kao i muslimani, kako piše Radić, u BiH došli tek s osmanskom turskom okupacijom zemlje i rušenjem srednjovjekovne bosanske kraljevine.

Nu današnja vrijednost Radićeve studije, osim što trajno govori o geopolitičkoj, prometnoj i gospodarskoj povezanosti Hrvatske i BiH, svoju vrijednost nosi tek u poticaju da se nakon osmanske okupacije, austrougarskoga zaposjednuća i jugoslavenskih okupacija napokon riješi i hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini.

Sam pak Stjepan Radić svoje zalaganje i borbu za slobodu hrvatskoga naroda platio je vlastitim životom u beogradskoj Skupštini, nakon što je na njega i skupinu hrvatskih zastupnika izveden atentat 1928. godine. To je bila prijelomna godina, nakon čega se jugoslavenska ideja postupno počela gasiti i u zamućenim glavama hrvatskih intelektualaca, koji su zbog teškoga političkog položaja i razdijeljenosti hrvatskih zemalja još u 19. stoljeću svoje hrvatstvo pokušali utapati u jugoslavenskoj ideji, što je rezultiralo neviđenim zločinima i masovnim progonima te genocidom nad hrvatskim narodom.

Mate Kovačević