Vidjelo se jučer dosta ogorčenih komentara vezanih za proslavu takozvanog Dana antifa borbe. Razumijem ljutnju, ali zbilja ne vidim čemu baš toliko ljutitih reakcija.

Izvjesno je kako je rijetko koji gradonačelnik, župan ili načelnik općine bio na tim opskurnim obilježavanjima, od predstavnika klera nije bio nitko nigdje, praktički cijela hrvatska vlast, svi dužnosnici, ministri itd. nisu nigdje nazočili, premijer je u Kanadi, među hrvatskim iseljenistvom. Uglavnom, tamo gdje se moralo poslali su neke trećerazredne izaslanike, i to je bilo to. Od predstavnika visoke politike jedino je nazočan bio mentalni kriptokomunist Milanović, unuk upravo jednog od tih barbara i masovnih ubojica.

Posve izvjesno je kako je to u Hrvatskoj potpuno marginalna obljetnica, ljudi su datum više doživjeli kao produženi vikend, prilika za kupanje i odmor. Prema tome, nema ljutnje, nema uzbuđenja, a i njihovi skupovi su, obzirom na dob nazočnih, kako reče jedan splitski novinar 'više sličili gomili suhih smokava' nego nekakvom pristojnom skupu. Hrvatska ide dalje!

Nažalost, ostali smo praktički jedina zemlja koja je izišla iz komunizma a da nije ukinula te opskurne obljetnice. Kao što su to učinili civilizirani narodi, poput Poljaka, Čeha, Slovaka, Mađara, Rumunja. Mi smo ostali u društvu s Bošnjacima, Slovencima, Srbima, Crnogorcima i sl. Ostaje nam nadati se kako će neka normalna hrvatska vlast to ipak učiniti. Plaćamo ceh Tuđmanovoj kolebljivosti, nekakvom kompromisu, izvorno možda i s dobrim namjerama. Može biti kako je pokojni predsjednik na neki način htio naglasiti stanoviti kontinuitet hrvatske državnosti, što li, vjerojatno ni njemu, a ni bilo kome normalnom ne bi, nije palo na pamet da će se to pretvoriti u pokušaj afirmacije najgorih barbara i masovnih ubojica novije povijesti, u pokušaj afirmacije brutalnih ubojica, koji su pobili više Hrvata nego bilo koja druga vojska u novijoj povijesti.

 

Ivica Granić / Facebook

Share
0