Portal “Točno tako, suradnička platforma za provjeru točnosti informacija” u najnovijoj se analizi pozabavila Institutom IFIMES, iz Ljubljane, u čijim upravnim tijelima sjedi i Stjepan Mesić, ustvrdivši kako se ta organizacija, koja isključivo zagovara trendove velikobošnjačke unitarističke politike, s pravom može okarakterizirati kao dio napadnih djelovanja na korpus javnog znanja o Hrvatskoj, koji se svrstava u spektar hibridnih prijetnji.

Zaključak objavljen na stranici „Suradničke platforma za provjeru točnosti informacija” prenosimo u cijelosti:

“Analize IFIMES-a u većini slučajeva sastoje se od niza dezinformacija, logičkih i činjeničnih pogrešaka. Stoga je legitimno dvojiti o stvarnim namjerama autora i institucija koja stoji iza ovakvih uradaka. Često izostaje objektivnost, preciznost, i pokazuju se kao nepouzdanima kada je riječ o izvorima podataka, u nekim dijelovima i nestrukturirani. Autori ne uvažavaju povijesne činjenice o krvavom raspadu Jugoslavije i srpskih agresija na Sloveniju, Hrvatsku, BiH te kasnije na Kosovo i Crnu Goru. Stavovi koje zastupaju, način kako ih opravdavaju, narativ kojim inzistiraju na prihvaćanju jedino njihovih zahtjeva, prijetnje koje upućuju podsjećaju na sve ono što smo već vidjeli u bivšoj Jugoslaviji od 80ih godina: od pisanja memoranduma SANU, inzistiranja na politici „jedan čovjek-jedan glas“, negiranja postojanja (a time i njihovih prava) drugih i drugačijih, prijetnji sukobima i ratovima. To je retorika koja je, između ostaloga, dovela do krvavog raspada Jugoslavije. To nije retorika koja je bila nazočna, primjerice u tadašnjoj Čehoslovačkoj, također socijalističkoj federaciji. 

    Dijelovi analize u svojoj intonaciji nerijetko ostavljaju dojam zazivanja društvenih i političkih podjela u RH, ili pak navijačko zagovaranje političkih promjena pokušavajući tako mobilizirati hrvatsko i međunarodno javno mnijenje. Čak nije toliko presudno govori li se o vladi HDZ-ove većine ili SDP-ove. Bitna je namjera unošenja podjela na temelju dezinformacija te lažnog informiranja međunarodne javnosti. Stoga ga se s pravom može okarakterizirati kao dio napadnih djelovanja na korpus javnog znanja o Hrvatskoj koji se svrstava u spektar hibridnih prijetnji. Stoga je više nego upitno mogu li ovakve interesne organizacije biti dio međunarodnih foruma čije su pozicije stabilnost, istina, preciznost i cjelovitost. 

 

    Brojne nedosljednosti mogu se pokazati na primjeru nehajnog prelaženja preko trendova manifestiranja velikobošnjačke unitarističke politike. Znanstvena korektnost morala uzimati u obzir da u središtu integrativnih procesa u BiH uvijek mora biti naglasak na interesu BiH i svih njenih stanovnika (pripadnike tri konstitutivna naroda i manjina), a ne samo Bošnjaka kao središta oko kojih je moguće izgraditi nekakvu bosansku naciju. Trebalo bi biti vidljivo razumijevanje da u BiH žive, djeluju i rade tri jednakopravna konstitutivna naroda, manjinama kojih je tek nešto više od 3%, zajedno trebaju graditi budućnost BiH. Građansko društvo koje velikobošnjački unitaristi zagovaraju nije građansko društvo koje se kao takvo podrazumijeva u Europi (koje je nastalo na temelju nacionalnih država). Njihovo viđenje građanskog društva je sve samo ne građansko. Ono je etnocentrično, predstavlja spoj velikobošnjačkog nacionalizma, socijalističkog etatizma, jugoslavenskog unitarizma i panislamizma, zanemarujući i ignorirajući postojanje drugih i drugačijih. Upravo ono društvo kakvo je zagovarala velikosrpska politika u bivšoj SFRJ Jugoslaviji u namjeri da integrira Srpski svijet. Takvom politikom bošnjački politički predstavnici koji se protive demokratizaciji društva, pokazuju da ne žele prihvatiti onaj sustav načela i vrijednosti na kojima počiva EU, gdje je različitost svojstava i osobina koja spaja, a ne razdvaja, da se budućnost gradi zajedničkim djelovanjima, da se izazovi rješavaju razgovor te iskrenom i otvorenom komunikacijom a ne prijetnjama nasiljem, sukobima, ubojstvima, ratovima. Iz konstitutivnosti triju naroda nužno proistječe i njihova međusobna ustavnopravna i institucionalna jednakopravnost i legitimnost. Bez legitimnosti nema demokracije. Nema suradnje na pozitivnim osnovama. Osnovna svrha izbornog zakona je osigurati legitimitet (ustavnost) i legalitet (zakonitost) izabranih političkih predstavnika. Bez dogovora tri konstitutivna naroda u BiH nema bolje budućnosti za BiH. Svako drugačije, posebno nasilno, nametanje jedne istine vodi kao ozbiljnim sukobima i izazovima. 

    Hipotezu o Bosni i Hercegovini kao nedovršenoj državi i podijeljenom društvu, bez naznaka kako bi se uskoro mogao postići temeljni konsenzus predstavnika tri naroda o zajedničkim vrijednostima kao legitimacijskoj osnovi demokratskog političkog poretka, nije moguće opovrgavati ukazivanjem na etnonacionalističke politike najznačajnijih političkih stranaka, a prevladavanje takvog stanja zazivati poštivanjem načela građanstva, što je ključni bošnjački argument u suprotstavljanju razgovorima o ustavnoj reformi. Također, nemoguće je doći do prihvatljivog rješenja ni srpskom čvrstom obranom entitetske paradržavnosti. Bosanskohercegovački Hrvati pokazuju se kao najveći post dejtonski gubitnici, budući da u entitetskom parlamentu teško mogu utjecati na donošenje političkih odluka i preostaje im samo načelo veta na odluke od vitalnog nacionalnog interesa. U takvom neravnopravnom položaju i interpretacija vitalnog nacionalnog interesa u pravilu se odvija u uvjetima stalne napetosti. Nacionalne i konfesionalne podjele u BiH povijesno su ukorijenjene i ne treba im pridavati normativni karakter, već ga je prihvatiti kao činjenicu i tek se u međusobnom dijalogu može vidjeti je li presudna kada je riječ o nemogućnosti uspostave političke zajednice kao ključnog uvjeta funkcioniranja političkog sustava. 

    Dakle, posve je razvidno kako u BiH trenutno egzistiraju tri zasebne političke zajednice kao i tri različita viđenja razvoja demokracije koja se ne može uspješno razvijati bez državnog uređenja koje će biti prihvatljivo svim konstitutivnim narodima. Nadalje, uvažavajući potencijalnu opasnost od daljnje dezintegracije, nema znanstvenih argumenata kako bi koncept federalizacije udaljio višeetničku BiH od uspostave političke zajednice, već se uglavnom u javnom prostoru „ratuje“ uvriježenim metaforama i dezinformacijama. Štoviše, mišljenja smo, ukoliko postoji mogućnost konstitucije legitimne političke zajednice, onda je federalizacija uz jačanje državnih institucija, jedini put prema integraciji. Grupni identiteti ne mogu se potisnuti ili izbrisati građanskim individualističkim određenjima, oko čega se danas slažu i suvremeni liberalni teoretičari. Pitanja povijesnog nasljeđa i njihova tumačenja imaju iznimnu važnost za jednu etničku skupinu, a ključno je pitanje mogu li u skoroj budućnosti svi konstitutivni narodi u BiH postići suglasnost o onim zajedničkim vrijednostima potrebnim za uspostavu političke zajednice. 

Demokracija sigurno nije upitna vrijednost, ali svakako je nedostatna i svoju je važnu simboličku ulogu odigrala 90-ih godina kada se urušavao autokratski jednostranački režim. Ne držimo mogućim ni konsenzus oko načela ZAVNOBIH-a kao integracijske vrijednosti, isto kao što se na obzoru ne nazire neki novi „ujedinjeni politički mit“, kaže se u zaključku.    

Kompletnu analizu možete pogledati OVDJE…

 

R.H.

Share
0