„Budući je taj postupak pridobivanja vrijedan da se upozna i drugi se za njim povedu, ne ću ga prešutjeti. Kad je Vojvoda (Cesare Borgia, op. a.) osvojio Romanju, vidio je da njome vladaju nesposobni gospodari za koje bi se prije moglo reći da pljačkaju podanike i daju im povoda da se razjedinjuju, negoli da nad njima vladaju.

Ta je pokrajina bila tako puna otimačina, razbojstava, i nasilja svake druge vrste, te Vojvoda prosudi da je nužno, ako je želi primiriti i učiniti pokornom prema vladaru, da uvede u nju dobru upravu. Stoga joj na čelu postavi messer Remira de Orcu, čovjeka okrutna i bezobzirna, ostavivši mu neograničenu vlast. Ramiro zemlju u malo vremena primiri i ujedini, stekavši golem ugled. Nakon toga prosudi Vojvoda da nije više nužna toliko pretjerana vlast, jer se bojao da će narodu omrznuti, pa usred te pokrajine uspostavi građanski sud na čelu s izvrsnim predsjednikom, a svaki je grad u tom sudu imao zastupnika.

Kako je Vojvoda znao da je dotadašnja strogost urodila i mržnjom prema njemu, odluči iščupati mržnju iz srca tog naroda i posve ga uza se pridobiti; htio je dokazati ovo: ako je i došlo do takve okrutnosti, to ona nije potekla od njega, nego od opake naravi upravnikove. Kad je ugrabio priliku da ostvari svoju nakanu, izloži Ramira jednog jutra na trgu u Céseni rasječena na dvoje (!), a pored njega komad drveta i krvav nož. Okrutnost toga prizora u isto vrijeme i ispuni zadovoljstvom i zabezeknu narod.“ (N. Machiavelli, Izabrano djelo, str. 111.)

Ovo je primjer kojeg Machiavelli iznosi na početku svojeg znamenitog djela „De principatibus“, u kojem je sažeta, nešto pojednostavljena, ali točna maksima njegove filozofije politike – cilj opravdava sredstvo. Dakle, Borgia je stekao pokrajinu Romanju, htio je u njoj zadržati vlast te je za upravitelja postavio sociopata kojega je, nakon što se ovaj iskalio na narodu, javno smaknuo i tako zadobio ljubav pokorenog naroda.

Mnogi će to krstiti nemoralnim, nehumanim, izopačenim…, ali, nakon svih tih primjedbi i prigovora ćudoredne naravi, svatko će se složiti da je postupak Cesarea Borgie polučio uspjeha, odnosno, pokazao se učinkovitim, a Romanja je prosperirala.

Jednakoj učinkovitosti, ali istodobno jednakoj beskrupuloznosti ili čak brutalnosti svjedočimo na nešto drukčijoj razini, danas, na hrvatskoj političkoj pozornici. Vlada na čelu s Plenkovićem postiže i nemoguće ne bi li ostala na vlasti, služeći se metodologijom kojoj bi zavidio i sam Cesare Borgia.

Isprva je zapravo bio užitak gledati kako je Plenković istjerao MOST iz vlade, kako se Božo Petrov držao fotelje predsjednika Sabora čak i pod cijenu vlastita mjehura, kako je rasturio SDP (doduše, i Bernardić, uz Milana Bandića, u toj priči ima nemalu ulogu) ili kako se održao na vlasti uz pomoć ucijenjenoga Tomislava Sauche.

Treba podsjetiti, Milijan Brkić je bio u pravu kad je kazao da HDZ ne će dvaput zaredom rušiti vlastitu vladu; tek se sada vidi opsežnost posljedica proizašlih iz Karamarkovog rušenja vlastite vlade. Istinabog, cilj opravdava sredstvo, ako je cilj očuvanje hrvatskih nacionalnih interesa i djelovanje u narodnom interesu.

Ali vlast vlasti radi ili nekakva malograđanska ambicija za činovničkim mjestom u bezveznoj nadrieuropskoj nadrivladi, ustrajavanje na izrazito opasnoj Istanbulskoj konvenciji (ne zbog „rodne ideologije“, već zbog odredbi o migrantima), održavanje kulturnog i društvenog status quo-a u kojem nekolicina nelustriranih Jugoslavena kroji državu prema svojim vlastitim (mahom financijskim) potrebama, nedjelovanje po pitanju demografske katastrofe, upropaštavanje Hrvata u BiH, kontoverzni potezi oko Agrokora i Uljanika i opstruiranje demokratizacije izbornog sustava – treba Plenkoviću i njegovim mentorima, Božinoviću i Šeksu, čestitati na učinkovitosti, ali pobogu, griješiti se treba samo kad se radi u korist drugoga, a ne za vlastiti probitak. Boljitak većine bi trebao biti cilj pa neka se pritom sredstva ne biraju, a ovako svjedočimo samo podmuklom sitnodušju i gramzivoj, u biti nesvrsishodnoj beskrupuloznosti.

Čovjek je, uz to što je društveno biće, prije svega i svrhovito biće, a svrha mu je dobrobit njegove zajednice krenuvši od obitelji pa do naroda, odnosno puka. Zastupnik Stevo Culej nije ni napustio HDZ, već je samo rekao da će razmisliti, a Mario Habek je sutradan napustio SDP i djelovat će kao „nezavisni“ saborski zastupnik. S druge strane, Bandićeva je stranka osvojila još jedan mandat u Saboru, a uskoro će imati više ruku u svojem klubu od SDP-a (no, Bandić vješto igra svoju, što je, je).

Čim HDZ napusti netko tko više nema obraza sudjelovati u ovoj abominaciji od vlasti, Plenković ga odmah nadomjesti nekim iz Partije. Pa to ne spada više u maksimu cilja koji opravdava sredstvo, nego je naprosto nakaradno, parlamentarno ruglo. Nastavi li se tako, izbore možemo naprosto ukinuti jer ne samo da ne može biti govora o nekakvom „nelegitimitetu“ trenutne vlasti, nego ne može biti riječi ni o politici usmjerenoj ka prosperitetu hrvatskoga naroda (izuzev Krstičevića i Medveda, koje plenkisti naprosto moraju tolerirati jer nemaju dovoljno snage za njihovo rušenje).

Stare će jugoslavenske udbaše lustrirati vrijeme, beskičmenjaci će se okrenuti u smjeru novih vjetrova, Plenković i briselska bojna će otići na imponirajuće im funkcije u briselskoj kuli babilonskoj, a od HDZ-a ne će ostati ni „Z“, a nekmoli „H“ ili „D“. I kako će onda Hrvatska dalje bez stranke koja ju je stvorila, a mora se uzeti u obzir da Hrvatska još nije dovoljno izgrađena kako bi krenula u budućnosti bez onoga čije su je ruke sagradile na dobrim i solidnim temeljima?

Upravo su izrežirali da nema dovoljno potpisa za referendumske inicijative te proglasili 40 000 ljudi potpuno nepismenima. Međutim, ovi oko Plenkovića ne biraju sredstva; i da su priznali valjanost i dostatnost potpisa, putem Ustavnog bi suda (Arlović, Leko, Mare mast trast as, Mlakar…) ta pitanja proglasili neustavnima.

Makijavelizmu da, beskrupuloznosti da, učinkovitosti da, apsolutno, ali to mora imati nekakvog smisla, neku svrhu i neki cilj. Da bi cilj opravdao sredstvo, mora biti hijerarhijski, što znači moralno, filozofski, odnosno politički vrjedniji od tog sredstva, inače nužno propada ne samo onaj nad kim se vlada, već i onaj tko vlada. U trenutku kad sve postane dopušteno, to uglavnom predstavlja ne samo moralni krah zajednice, društva ili civilizacije, nego je i znamen posvemašnjeg nihilizma, a davno su mudriji od nas zaključili da iz ničega može „nastati“ samo – ništa.

        

Mila Marušić

Share
0