U čemu je razlika između „normalnih“ ljudi i „ognjištara“, „klerofašista“, „desničara“ ili „ustaša“ poput mene? „Normalni“ ljudi koji pate od nesanice broje ovce kako bi zaspali, dok ja i meni slični brojimo krvna zrnca…

U jednoj je kolumni kolega Zvonimir Hodak napisao: „Ljevičari su kao golubovi, glasni su, ničem ne služe, a na kraju sve zaseru.“ Gadno se prevario; golubovi su, naime, besplatni, a ljevičari – nažalost – nisu! Budući da sam izliječio nesanicu, ne ću brojati krvna zrnca, ali ću se osvrnuti na sive stanice ljude koji sudjeluju u „multi-kulti-regijonskom“ projektu Rijeka 2020 Europska prijestolnica kulture, odnosno na ono što su sami o sebi naveli tako da i šira javnost ima prilike vidjeti tko sve sudjeluje na projektu teškom 30 milijuna eura.

Riba smrdi od glave pa valja od izvora smrada i krenuti. Frljića i Obersnela ne treba posebno spominjati jer se o njima sve zna (jedino t. zv. Sokratova škola u riječkom državnom odvjetništvu ne zna ništa, odnosno zna da ne zna ništa). Ne treba spominjati ni Vuka Ćosića, bivšeg „autora komunikacijske strategije“ (radno mjesto direktora za komunikacije i marketing) kojemu je od veljače 2016. do kolovoza 2017. Grad Rijeka uplatio više od gotovo 430.000 kuna (155 000 kuna autorskog honorara i ostatak njegovom poduzeću „Case Sensitive“ iz Ljubljane), koji je, nakon što su ove cifre izašle u javnost, maknut s tog mjesta. Prema vlastitim riječima, za njegovim angažmanom na tom mjestu nema potrebe jer „Jednostavno, brže nego smo očekivali uspjelo nam je formiranje odjela za komunikacije, pa ja više ne moram biti na tom radnom mjestu.“ S obzirom na to ga je naslijedila Alma Čakmazović, očito je bio u zabludi ili je naprosto zaboravio na onu staru „kapitalističku“: ako radno mjesto postoji, zašto ga ne popuniti?

Prije no nastavim, treba iskoristiti trenutak za malo pedagogije. Kad se govori i piše o pravnim osobama t.j. trgovačkim društvima, neupućeni (da ne posegnem za težom karakterizacijom) posežu za riječju „tvrtka“. Tvrtka je, sukladno čl. 11 st. 1 Zakona o trgovačkim društvima „ime pod kojim trgovačko društvo posluje i pod kojim sudjeluje u pravnom prometu“. Dakle, valja rabiti imenicu „poduzeće“ ili „trgovačko društvo“. Uh, al' smo mi krezubi, nazadni i nepismeni „ognjištari“ i „nacional-šovinisti“ picajzle i držimo se zakona „k'o pijan plota“.

Za potrebe je „taljenja“ 30 milijuna eura, ili kako oni kažu „realizacije projekta EPK“ osnovano TD Rijeka 2020 d.o.o. U nadzorni su odbor postavljeni ljudi koji će se praviti blesavi, kako to već biva kad politika vodi poslovanje TD-a, i novac, kao u slučaju Vuka Ćosića, može slobodno teći te su time formalno-pravno pokriveni. Tomu pridodati „sokratovce“ iz državnog odvjetništva i eto kulturno-kriminalne oaze.

„Vizionar“, „umjetnik i revolucionar“, „Wagner“, odnosno „Klimt“ naše Rijeke, umjetnički direktor EPK-a i osoba koja će ostati upamćena u povijesti čovječanstva kao najveći umjetniksvih vremena, Slaven Tolj, biva opisan ovako: „Zagovornik je jezgrovitosti, materijalne oskudnosti (!), zbijenog znaka; izbjegava svaku izražajnu raskoš.“ Zvuči bizarno s obzirom na to koliko mu se novaca slijeva u lisnicu, no ovaj opis ujedno i objašnjava zašto svaki projekt u sklopu EPK izgleda poput seoske fešte u Mozambiku. Zašto bi se Rijeka podičila HNK-om (u arhitektonskom smislu), ili interijerom kazališta kojeg je oslikao spomenuti Gustav Klimt, jedan od najcjenjenijih slikara ikada, a balkon se kazališta urušio u studenom 2017. godine?! Ne, ne; sve mora biti u duhu nekakve „performanse“, „imaginacije“, „fluktuacije“ „nove umjetničke prakse“  u koju se ubraja „postobjektna (?) umjetnost, akcija (?), happening (?), land art (?), ambijenti (?), instalacije (?) – ukratko – ništa. Dakle, zašto kazalište, kad imamo „Galeb“ na kojeg je ulupano 1,5 milijuna eura, a predviđeno je još trostruko toliko?!

Tolj je porijeklom iz Dubrovnika, no Dubrovčani su ga iz grada doslovno izbacili – jer je dovodio luđake i izvodio gluposti te sve to nazivao umjetnošću. Uspoređivati, u bilo kojem smislu, Dubrovnik i Rijeku jest ravno poredbi Versaillesa i Jakuševca. Kao u onom američkom sonetu, na ulazu u „primorski Jakuševac“ stoji: „Give me your tired, your poor, your huddled masses yearning to breathe free… send these, the homeless (!), tempest-tost“ (stariji engleski izraz, označava one koje je pogodila Oluja!) Pa, pogledajmo samo neke, koje je riječka gradska vrhuška primila i poklonila im povjerenje vrijedno 30 milijuna eura.

TD Rijeka 2020 d.o.o. ima 22 zaposlenih na dan 31. ožujka 2018. Glavni voditelj strateških komunikacija je novinar i sociolog Edi Jurković. On je uvjeren da će „Galeb“ postati atrakcija. Jurković je beznačajan novinar, sociolog, član Viskovićevog Društva jugoslavenskih pisaca, a kroz život ga gura uglavnom njegov prijatelj Goran Ogurlić, bivši glavni urednik Večernjaka, a trenutno Yutarnjeg lista. Međutim, Jurković je napisao prekrasan članak za potonji, skoro u maniri Zole, o tomu gdje su nestali kalendari s fotografijama nagih žena, a posebno treba istaknuti opis grudi: „grudi su blago obješene u skladu s gravitacijom", te „međunožja, neobrijanog u skladu s tadašnjim kanonima meke erotike“. Evo poveznice za ovaj vrhunski novinarsko-književni uradak.

Voditeljica „programskog pravca 27 susjedstava“ koji se bavi „transnacionalnim i lokalnim identitetima“ (sve samo da nisu nacionalni!), jest Branka Cvjetičanin, „multimedijalna/intermedijalna (?) umjetnica, educirana u području izvedbenih umjetnosti (?) i specijalizira site-specific kazališnu režiju (?), instalacije i produkciju in situ (MAPA - Moving Academy for Performing Arts Amsterdam, staž Oerol Festival Terschelling…). Stekla je doktorat na Bauhaus Kollege Dessau 2005/06 s temom „UN Urbanism“.

Zanimljiva je Lela Vujanić, voditeljica programskog pravca „Kuhinja“, pravac izrazito važan Vojku Obersnelu. Javnosti poznata jer je za vrijeme „ministrovanja“ Zlatar-Violić, kao članica Povjerenstva za medije, isplatila portalu H-alter 250 000 kuna, na čijem je impressumu. Isto tako je ranije, u svojstvu predsjednice udruge „Pressing“ i zaposlenice Ministarstva kulture bila istovremeno i izvršna direktorica festivala „Željezara“ u Sisku koji je dobio potporu Ministarstva kulture. Ako je suditi po tweet-u iz 2012. želi „novine bez Gotovine“, ali uvijek želi više gotovine.

U sklopu programskog pravca „Lungomare“, kojeg vodi Iva Kelentrić, riječku (?) kulturu predstavljaju „regionalni i nacionalni pisci“ nadahnuti raznim mjestima u Rijeci i okolici. Tu imamo Faruka Šehića koji se inspirira riječkom ribarnicom (?!), a slijede: Enver Krivac, Damir Karakaš, Edo Popović, Asja Bakić, Lejla Kalamujić, Olja Savičević Ivančević, Milena Benini, Vladimir Arsenijević, Bekim Sejranović, a trebala je tu biti i „naša“ Daša Drndić.

Među najdražim mi je zaposlenicima TD 2020 d.o.o. Mirna Gourdon opisana ovako: „Mirna Gurdon magistra je kulturologije i stručnjakinja za namaze od slanutka.“ Ako je netko dvojio ili imao sumnje u uspjeh projekta EPK, onda sad može biti na miru. Svi strahovi su otklonjeni kad imamo stručnjakinju za namaze od slanutka. Evo, ljudi moji, takvi barataju svotom od 30 milijuna eura i predstavljaju Europi i svijetu Rijeku, a nažalost i Hrvatsku. Sve što su sami o sebi napisali valjda smatraju za nešto sladunjavo ili simpatično, odnosno „subkulturno“ ili ne-mainstream. Pa radi se, gospodo, gospođe i gospođice o 30 000 000 eura, a ne o dječjoj predstavi u osnovnoj školi. Valja na poveznici vidjeti tko su i što su preostali zaposlenici i veleumnici kako bi slika bila potpuna. Također, većina se zaposlenika nalazi na onom famoznom popisu „Kulturnjaka 2016“ koji su rušili ministra kulture te se zalagali za „antifašizam“, čime je sve rečeno.

Svi smo mi zapravo glupani; glup sam jer sam četiri godine studirao pravo, pa se onda ubijao od učenja za pravosudni, u međuvremenu radeći 12 sati na dan. Glupi su i liječnici sa svojim šestogodišnjim studijem te mnogobrojnim specijalizacijama. Inženjeri, informatičari, strojari, fizičari, biolozi, kemičari – sve su to obični idioti. Mogli smo naprosto završiti nepostojeće studije kulturologije, kulturnog menadžmenta, novinarstva, „ženske studije“ ili ostale progresivne „nauke“. Onda psuješ, vrijeđaš, hodaš gol ulicom, koristiš Photoshop te na sve fotografije umeće slike Staljina ili druga Tita, nešto piskaraš, crtuckaš, fotografiraš, „instaliraš“ i sve to predstavljaš umjetnošću, a sebe nazivaš umjetnikom i eto para k'o pljeve – 30 milijuna eura za potpuni nerad, neobrazovanost, nepismenost, nesposobnost i ludilo predvođeno Slavenom Toljem, Vukom Ćosićem i Oliverom Frljićem, a uz to politički promičeš „regijon“ i "braću" Srbe te "braću" Jugoslavene.

Naposljetku, kako bi oni koji nemaju tu „čast“ i „sreću“ poslovno se zateći u Rijeci mogli shvatiti što je Rijeka u kulturnom, a podredno tomu i svakom inom smislu, evo jedne sličice. Prolazim neki dan riječkim Korzom i na Trgu Republike Hrvatske, ispred „Tiska“ na uglu, dva dosta mlada glazbenika (studenti ili svježe diplomirani glazbenici), violinist i violončelist, izvode Bachovu poznatu ariju, 2. stavak iz 3. orkestralne suite u D-duru (BWV 1068). Bacam oko u otvoren violinski kovčežić, a u njemu ni kune, a s obzirom da su bili pri završetku skladbe koja traje oko 5 minuta, ne može se reći da nisu ništa zaslužili jer su svirali izvrsno. Prolazim oko 100 metara dalje, i preko puta gradske uprave (!) opazim klošara, odnosno neobrijanog, prljavog, raščupanog čovjeka u prnjama (utjelovljenje partizana ili četnika, kako vam drago) koji na harmonici svira nekakav balkansko-istočnjačko-ciganski melos; proizvodeći užasne, neugodne, prljave i neslušljive zvukove. Njegova kapa bijaše puna kovanica.

Eto, to je Rijeka.

 

 L. C.

Share
0