Izvori bliski ministru obrane Damiru Krstičeviću pouzdano tvrde da je ministar i pobjednički general pobjedničke hrvatske vojske naprosto zgrožen postupkom srbijanskih vlasti prema kojima je proglašen “persona non grata”.

Njegovi najbliži suradnici su stubokom zabrinuti te smatraju kako će se ova odluka znatno utjecati na ministrovo zdravstveno stanje. Također, kažu da je u trenutku objave te odluke naš general počeo čupati kosu i umalo si prerezao žile jer, kako tvrde, jedino što je u životu htio ostvariti jest biti poželjan u Srbiji.

I sad se sve to izjalovilo. Hoće li Krstičević uopće moći obnašati svoju ministarsku dužnost znajući da ne će moći otputovati u susjednu Srbiju? Kad bolje razmislimo, ima li gore sudbine nego ne biti dobrodošao u Srbiji? Kristove muke izgledaju poput dječje igre u usporedbi s činjenicom da ne smiješ u Srbiju. Može li se uopće mirno spavati znajući da ne možeš do “braće” Srba, da ne možeš u Beograd, Niš, Novi Sad, Čačak, Surdulicu, Negotin i ostale mondene gradove “prekrasne” i “progresivne” Srbije.

Za vrijeme 90-ih godina, stalno smo slušali vijesti iz Srbije i o Srbiji. Logično, jer smo ratovali s njima. I nakon završetka Domovinskog rata nastavilo se sa vijestima iz Srbije, prije svega zbog napete političke situacije te reintegracije Slavonije i Baranje. No, nakon 2000. godine, svaki dnevnik koje god televizije, ne prođe bez vijesti iz Srbije. Srbija, Srbija, Srbija; samo o Srbiji slušamo, samo o Srbima slušamo, bombardiraju nas njihovim “celebritijima”, političarima i poduzetnicima. Kad je to ljudima dozlogrdilo, počeli su nas izvješćivati o susradnji Srba i Hrvata, kulturnoj, gospodarskoj, političkoj, ovakvoj i onakvoj.

Nedavno su se opet intenzivirale vijesti o Srbiji zbog četničkog vojvode Šešelja, pa je prva vijest na svakom televizijskom programu vezana uz “najrecentnije” događaje iz Srbije i srbijanske skupštine. Održava se komemoracija u Jasenovcu, u prvom planu su Vulin, Pupovac i patrijarh Irenej koji govore o Srbima i Srbiji, a nakon toga nas izvještavaju što je rekao Milorad Dodik. Obilježava se obljetnica Bljeska i Oluje, evo ti ga na, prenose se izjave srbijanskih političara da se “Oluja ne će nikada ponoviti”. Slavi se Božić, eto ti opet Srbije. Problemi s Agrokorom, naši nam novinari tumače kako će se to odraziti na gospodarstvo Srbije…

Pa dokle će trajati taj jugoslavenski trzaj? Dokle ćemo prije svakog poteza obazrivo pogledavati prema Beogradu? Koga briga za Srbiju? Zašto bi uopće itko u Hrvatskoj vodio računa o Srbiji? Što nas tako ne “informišu” o Azerbajdžanu, Gvineji Bisao ili Mikroneziji?

Srbij(ic)a je nevažna, malena zemlja bez perspektive, bez budućnosti i bez mora. Svijetu nisu ponudili ništa osim mitomanije i genocida. Sve što umiju jest svojatati tuđe; tako imamo “srpski” Dubrovnik, “srpskog” Teslu, “srpskog” Marulića, “srpskog” Boškovića, “srpskog” Starčevića, “srpsku” štokavicu”, “srpske” pravoslavce i dalje redom. To je nevažna, sve manja i manja državica, relevantna za Hrvatsku poput srednjoafričkih zemalja.

Zašto je hrvatsko saborsko izaslanstvo uopće išlo u Srbiju? Zašto hrvatski dužnosnici svako malo odlaze u Srbiju? Zašto se prenose vijesti iz Srbije? Jugoslavija je propala; nije promijenila oblik, nije promijenila ime, nije se preinačila, nego se raspala u krvi. Nema više potrebe za “odobrenjem” Beograda, za odlaskom po mišljenje u Beograd.

Kad će već jednom prestati ta opsesija Srbima? Šteta što svi hrvatski ministri i saborski zastupnici nisu proglašeni nepoželjnima. Možda bi onda bilo manje vijesti iz Srbije. Srbima treba jasno kazati: vratite kulturno blago, dajte popis nestalih, dajte nam arhivsku građu i platite ratnu odštetu. Dok to ne naprave, nemamo pravog razloga niti imati diplomatske odnose sa Srbijom.

            

Mila Marušić

Share
0