Večernjak nas na svojim mrežnim stranicama (tko još čita tisak osim Zvonimira Hodaka?!) izvještava da fitness blogerica godinu dana nije depilirala dlake na tijelu s ciljem promicanja prirodnog ženskog izgleda (“natural look”). I zaista, ima krasne noge poput srne.

Pravi bi je novinar kontaktirao i pitao što misli o Istanbulskoj konvenciji. Vjerojatno je za ratifikaciju. Ta vijest nije trebala Hrvatskoj zbog našeg demografskog stanja jer je neobrijano žensko tijelo najbolje kontracepcijsko sredstvo (što će objasniti sve one feminističke aktivistice bez djece), a ne dopada se ni farmaceutskoj industriji. Jedan je duhoviti komentator ispod tog članka napisao: „Meni se više dopadaju depilirane“, sirota, ne shvaćajući da će nakon ratifikacije IK njegov komentar u najblažem slučaju biti kvalificiran kao prekršaj.

Općina Kostrena (kraj Rijeke) je zabranila nastup Marku Perkoviću Thompsonu, piše Novi list. “Nezavisni” načelnik Dražen Vranić je zabranu realizirao putem Komunalnog društva Kostrena čiji je direktor Tomislav Matić, predsjednik kostrenskog ogranka HDZ-a. Omiljeni hrvatski pjevač nikako ne uspijeva u Primorsko-goransku i Istarsku županiju, zanimljivo, jedine dvije županije koje nisu vidjele Domovinskog rata. Umjesto da žitelji tog područja budu zahvalni ostatku Hrvatske što ih rat nije pogodio, oni onemogućuju braniteljima i ostalima što hrvatski dišu običan koncert, te na vlasti održavaju bivše komuniste: crvene, plave i “nezavisne”, uz svesrdnu pomoć HDZ-a i HDZ-ove “progresivne” mladeži.

Na službenoj stranici NATO saveza, u informaciji o članicama najmoćnijeg vojnog saveza, hrvatski je predsjednik vlade još uvijek Zoran Milanović, javlja Maxportal. Formalno, to je propust hrvatske vlade, napose ministarstva vanjskih poslova, ali sadržajno, NATO ne treba kriviti jer neke razlike između Zokija i Plenkija naprosto – nema. Doduše, sa Zokijem smo „ab ovo“ znali na čemu smo, dok sa „suhim zlatom“ (M.P., nije Marko Perković!) nismo. Štoviše, to treba tumačiti kao dijalektičko dokidanje suprotnosti: „Mi ili oni!“, u kojem „Mi“ postaše „Oni“…

Što veže ove tri vijesti? Ništa, odnosno sve. Stara kineska glasi: „Dao ti Bog da živiš u zanimljivim vremenima.” Ovu se izrjeku sve češće shvaća kao kletvu. Svjedočimo sve bržem i bržem odvijanju društvenih, ali i tehnoloških procesa, kako jedan uvjetuje drugog i obratno. Posljedica toga jesu velika površnost i plitkost, a čovjek, napose prosječan čovjek, ne stigne sve raščlaniti i tako postaje podoban manipulaciji koju, ipak, instinktivno osjeća. I zato se predaje malodušnosti, postaje rezigniran; šutljiv i apatičan. Nesumnjivo većina puka, ne samo hrvatskoga, nego i svjetskoga, shvaća da svijet ide, živopisno kazano, u onu stvar, međutim, nitko nema snage, hrabrosti ili volje nešto poduzeti. Svijet i društvo u cjelini, život, postade banalan.

Izvrsno je prepoznao psihičko stanje hrvatskoga puka naš kardinal Josip Bozanić te u uskršnjoj čestitci, između ostaloga, kazao: „I onda kada nam je možda nelagodno učiniti prvi korak, kad nam je ponekad teško pokrenuti se u najbližoj sredini, u obitelji, u zajednici s kojom redovito živimo, upravo tada ne zaboravimo da je prvi korak već učinio netko drugi – Bog koji je nama oprostio.“

Marxova je „filozofija“ temeljena na tvrdnji da se radnička klasa otuđila (alijenirala) od sredstava za proizvodnju. Suvremeni nas neomarksizam, na sve ove načine, od fitness blogerice do bezveznjaka u MVEP-u i kostrenskom HDZ-u, Istanbulskom konvencijom, „liberalizmom“ i t.d., odnosno banalnošću, plitkošću, površnošću, pokušava alijenirati od nas samih, odstraniti iz nas našu prirodu – učiniti nas proturpirodnim. Heideggerijanski rečeno, čovjek je izgubio svoj zavičaj, nije više „svoj na svome“ i zato se osjeća beznadno.

No, dosta s ozbiljnošću. Počeli smo neozbiljno pa valja tako i završiti. Kad ne možemo, ne želimo ili smo naprosto nemoćni nešto napraviti, ipak nam jedna stvar preostaje, a to je naša radost. Kršćanstvo je religija radosti, a radost se očituje kroz smijeh. Dakle, svim se ovim bezveznjacima, marksistima, perverznjacima, „progresivcima“ i inim soroševsko-briselskim dvorskim ludama trebamo samo rugati i smijati, jer nam to ne mogu uzeti (i jer nam to jedino preostaje).

Ima nešto u onim „proročkim“ riječima:

„Uzdignite svoja srca, braćo moja, visoko, još više! I ne zaboravite mi ni noge! Uzdignite i noge svoje, vi dobri plesači, i bolje još: stojite i na glavi! Tom krunom nasmijanoga, tom krunom od ruža sam sebe okrunio, svoj sam smijeh proglasio svetim… Tu krunu nasmijanoga, tu krunu od ruža: vama, braćo moja, vama je dobacujem! Smijeh sam proglasio svetim; vi, viši ljudi, naučite mi se – smijati!“ (Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, O višem čovjeku)

 

Damir Nuić

Share
0