Hrvatska povijest je jedna nesretna, mučna i krvava povijest. Od ubojstva kralja Dmitra Zvonimira, preko krvavog sabora Križevačkog, smaknuća Zrinskog i Frankopana, ubojstva Stjepana Radića sve do Bleiburga i preko tisuću jama popunjenih hrvatskim kostima – povijest nam obiluje smrću i izdajom.

Možda je zaista bilo tisućljetne kletve nad hrvatskim narodom, no njezino je djelovanje prestalo 1991. i 1995. godine kad je tragedija preokrenuta u veličanstvenu pobjedu. Poginuli ne će biti zaboravljeni, stradali nisu položili živote uzalud, no branitelji dižu ruke na sebe i unatoč sjajnoj pobjedi nad moćnim agresorom, velika je hrvatska nesreća; k tomu i mladi odlaze ne videći budućnost u domovini, velik dio naroda skuplja otpadke po ulici ili beznadno traži posao – tko bi u takvim okolnostima htio imati djece?

Ministar Vlaho Orepić je sve ove nabrojene društvene skupine i kategorije mogao nazvati nesretnima, jer se posljedice rata osjećaju, a bivša je jugoslavenska vlast agoniju produbila do nezamislivih razmjera. No, Orepić je okrstio nesretnicima agresore na Republiku Hrvatsku, domaće izdajnike koji su napali vlastite susjede i vlastitu domovinu, ubojice i silovatelje, zločince koji su palili, razarali i uništavali gdje su mogli, koji su otuđivali hrvatsko nacionalno blago i umjetnine, rušili crkve (a tobože pravoslavci) i činili sve kako bi obistinili svetosavsku utvaru velikosrpstva pod plaštom jugoslavenstva. Zar su to nesretnici?

Zar su nesretnici siledžije koji su pjevajući "o salati" ulazili u “vekovima” srpski Vukovar? Zar je nesretnik neobrijani “varvar” koji “peva pesme” vovodi Đujiću? Tko su ti nesretnici koji su napali Hrvatsku? Tko je taj nesretnik koji je protiv svoje volje pucao u zatiljak muškarcima, ženama, djeci, starcima, invalidima i dalje redom?

U samo se jednom, isključivom smislu, četnička bratija JNA i paravojnih snaga može nazvati nesretnicima – oni su, naime, izgubili rat – i samo su zbog toga nesretni, što je i razumno. Ministar unutarnjih poslova, za kojega riječi hvale ima Ranko Ostojić, ministar koji je, čuvši da će Milijan Brkić postati ministar branitelja, umah naredio ponavljanje postupka proglašenja diplomskog rada ništetnim, ministar, koji je, uostalom, u naponu mladosti, kad se najviše upija, služio Jugoslavenskoj narodnoj armiji – takav postaje ministar u Hrvatskoj? Kruna svega je izjava o nesretnicima, što znači da je i on, kao bivši dočasnik ili “podoficir” armije, nesretnik, jer je ta armija izgubila neizgubiv rat, potučena i posramljena.

Miju Crnoju su razapeli zbog ruševne daščare i taj je častan čovjek podnio ostavku, ali očito nema časnih ljudi u MOST-u, jer je Orepić izbor MOST-a, a ne smeta ni Ostojiću i Milanoviću. Možda nisu pretjerane priče o "ćuprijašima kao kukavičjem jajetu nove vlade" jer se protive lustraciji, Brkiću, reformama, istragama malverzacija, smjenama bivše jugoslavenske administracije, a čini se da se protive i Domovinskom ratu, jer upravo to znači izjava o “nesretnicima” Vlahe Orepića; nisu Hrvati nesretnici kao žrtva, nego velikosrpski agresor jer nije pobijedio.

Taj besramni ministar mora dati ostavku ili biti smijenjen, pa neka se gospodin premijer zamisli nad ljudima koje je odabrao iz redova Mosta. Takva ponižavajuća, vrijeđajuća, izdajnička izjava jednog ministra, pa da prođe nekažnjeno?! Čini se ima nešto istine u svim onim “predrasudama” o Vlajima…

 

Mila Marušić

Share
0