Ako je još i bilo dvojbe hoće li se održati suradnja između Domoljubne koalicije i Mosta nezavisnih lista, svaka je dvojba otklonjena n konstituirajućoj sjednici Hrvatskog sabora na kojoj je premoćnom većinom izabran novi predsjednik Sabora, akademik Željko Reiner.

Neopsredno nakon izbora, Zoran Milanović je opet, po tko zna koji puta, puknuo i iz neiscrpnog arsenala nagorče žući obrušio se na saborsku većinu nazivajući ih kriminalcima, špijunima i proustašama.

Samo ovaj puta pijuni iz SDP-a i tzv. Hrvatske koja raste nisu nikom poniknuli, nego su počeli sve glasnije i sve u većem broju otkazivati poslušnost svom neokomunističkom vođi. Shvatili su naime, da Zoran Milanović više nije dobitna kombinacija i da će, budu li ga i dalje podupirali, zajedno s njime završiti na ropotarnici političkih zbivanja. Stoga se Milanovićev bijes ovaj puta doimao tako jadno, tako bespomoćno, tako groteskno, kao Smail aga Čengić u istoimenom epu Ivana Mažuranića, u onom zadnjem, petom spjevu pod nazivom "Kob", u kojemu se okrutni Smail aga, njiše poput lutke na koncu i razobličava sve tirane kao bespomoćne i smiješne slabiće - čim prođe vrijeme njihove moći i tiranije.

Nakon Komadine i Bernardića, poslušnost Milanoviću napokon je otkazao i Josip Leko. Leko vjerojatno još uvijek nosi traume nakon sramotnoga pokušaja parlamentanog puča prilikom prvog pokušaja konstituiranja Hrvatskoga sabora, 3. prosinca o.g., a na koji ga je očigledno natjerao Zoran Milanović. Leko je potom, navodno u dva navrata, odbio Milanovićev zahtjev da ponovno nastavi s prekinutom sjednicom Sabora, jer to pravo ima jedino hrvatska Predsjednica. Leko je, k tome odbio prihvatiti kandidaturu na mjesto predsjednika Sabora, jer je bilo očigledno da ne bi dobio potporu većine. Štoviše, jasno je dao do znanja da će poduprijeti izbor akademika Reinera, kojega je predložila parlamentarna većina.

Vrlo brzo Milanoviću su počeli otkazivati i drugi viđeniji SDP-ovci. Tako je splitski gradonačelnik Ivo Baldasar osudio Milanovćeve huškačke i uvrjedljive poruke, te pozvao vodstvo SDP-a na kolektivnu ostavku. Davorko Vidović, istina nešto blažim riječima, također traži odgovornost zbog neuspjeha na parlamentarnim izborima. Zanimljivo je da su vjernost Zoranu Milanoviću iskazali Milanka Opačić i Nenad Stazić, koji su svjesni da njihova politička budućnost ovisi isključivo o potpori svojemu vođi. Naravno, zbog istog razloga, velikog vođu podupiru i Goran Maras i Hajdaš Dončić i slični "velikani" hrvatske socijaldemokracije.

Nakon što je izgubio doslovce sve izbore od kada je Tomislav Karamarko preuzeo vodstvo HDZ-a, Milanoviću je jedni šansa za opstanak bila pobjeda na parlamentarnim izborima. Treba jasno reći: i na tim je izborima izgubio, unatoč izdašnim sredstvima koje je SDP izdvojio za američkog PR-ovca Alexa Browna. Milanović se nakon izbornoga poraza okrenuo drugoj metodi sastavljanja parlamentarne većine: vrbovanju zastupnika izvan kukuriku koalicije, ponajprije onih iz Mosta. Međutim nije postigao željeni cilj: tj. parlamentanu većinu. Štoviše bumerang se počeo vraćati svojemu bacaču. Zastupnici su se istinski uplašili nepredvidivoga Zorana Milanovića i njegovih diktatorskih manira. Epilog cijele priče je poznat. Nakon imenovanja novoga mandatara i novoga predsjednika Sabora, u tijeku je sastavljanje nove reformske vlade, čije imenovanje možemo očekivati sredinom siječnja 2016.

Kakva je sudbina SDP-a u novim okolnostima? Ako Milanović ostane na čelu Partije posve je sigurno da će SDP-a postati marginalna stranka koju je vrijeme potpuno pregazilo. Nije to nikakva socijaldemokratska stranka, nego stranka neojugoslavena i neokomunista. Njihove metode su totatalitarne, njihovi idoli su drug Tito, nesvrstana Jugoslavija i tzv. bratstvo i jedinstvo. Sve to nezamislivo je bez neprekidnog nametanja krivnje hrvatskome narodu, a što je Milanović najbolje izrazio u najnovijoj etiketi, kako je saborska većina sastavljena od "proustaša".

Dr. Franjo Tuđman, želeći stabilizirati demokratski poredak u samostalnoj Hrvatskoj, u više je navrata izrazio želju da se u Hrvatskoj osim središnje i stožerne stranke kakva je Hrvatska demokratska zajednica, uspostave i stabiliziraju stranke ljevice i desnice. U to je vrijeme SDP pao na najniže grane, prešavši jedva izborni prag. Polagalo se nade da bi se iz toga pepela ražariti nova socijaldemokratska stranka. Ivica Račan međutim nije mogao odoljeti sirenskom zovu jugoslavenstva i komunizma. Svi oni, poput Zdravka Tomca, koji su nastojali demokratizirati Partiju i učiniti je hrvatskom i socijaldemokratskom, nisu u tome uspjeli. Nakon Račanove smrti i dolaska Zorana Milanovića na čelo SDP-a, Partije se još više ukotvila u svojemu rigidnom jugoslavenskom i neokomunistočkom rovu. Mladi kadrovi pritom nisu bili nikakvo osvježenje, nego tek poslušni kolonovi, ispali iz Milanovićeva šinjela.

U takvim okolnostima vrlo teško će se iz SDP-a iznjedriti moderna hrvatska socijaldemokratska stranka, stranka koje voli Hrvatsku, koja prihvaća nove geostrateške odrednice, tj činjenicu da Hrvatska nije dio komunističke i prosrpske Jugoslavije, nego članica Europske unije i Sjeveroatlantskoga saveza.

Ako SDP ne pronađe odgovore na ova pitanja, ako ne odgovori izazovu vremena, nestat će s političke scene, barem kao ikakav ozbiljniji politički čimbenik. U tom slučaju možda će niknuti jedna posve nova socijaldemokratska opcije, koja može prerasti u ozbiljnu stranku. Za zdravu i uravnoteženu demokraciju u Hrvatskoj bilo bi poželjno upravo takvo rješenje. Što će na kraju biti reći će upravo vrijeme i događaji koji su pred nama. O tome možemo samo nagađati.

 

Mato Kros

Share
0