S razlogom se može konstatirati da je Vesna Pusić rodonačelnik onog smjera u hrvatskoj politici koji bi se mogao okarakterizirati kao nekritička namjera za što užim vezama Republike Hrvatske s drugim balkanskim državama, posebice Srbijom.

Nije, naravno, problematična namjera da Hrvatska uspostavi što bolje odnose sa Srbijom i drugim balkanskim državama: u tom smislu, moglo bi se reći kako Hrvatska predstavlja „najlogičniji“ mostobran između tih zemalja i Europske unije (UN). Problematičnim nam se čini što, s jedne strane, Pusić, navedeni cilj želi uspostaviti na način da se potpuno zanemare neriješena pitanja iz ratnih devedesetih, odnosno da se pritom važne energije usmjeravaju ipak na manje važno polje vanjske politike Hrvatske, odnosno, umjesto boljoj integraciji Hrvatske unutar euroatlantskih integracija, u smjeru uspostave što bližih odnosa sa balkanskim susjedstvom.

U jednoj izjavi Pusić će navesti: “Što se tiče i Hrvatske i Srbije, glavna dodirna vrijednost u međunarodnim odnosima je naša sposobnost da stabiliziramo regiju, a to i jednoj i drugoj zemlji koristi samo po sebi te je objema zemljama dobar temelj za utjecaj unutar Europe, a i općenito“.[1]. Naravno, kako smo naveli, dobri odnosi Hrvatske i Srbije su važni i u kontekstu stabilnosti čitave jugoistočne Europe. Ono što zabrinjava u ovakvim izjavama Pusić je činjenica da se relacija Zagreb-Beograd uzima kao ključni čimbenik stabilnosti, kako je navela, regije.

Navedeno implicite podrazumijeva kako, onda, nauštrb poželjnosti dobrih odnosa između Hrvatske i Srbije, svi ostali odnosi dolaze u drugi plan (Zagreb-Sarajevo, Zagreb-Cetinje, Zagreb-Tirana i sl.). Jednako tako, važno je upozoriti da Pusić uspostavu dobrih odnosa između Zagreba i Beograda, vidi samo u okolnostima potpunog zaborava nedavne prošlosti, u prvom redu oružane agresije Srbije.

Čini se kako Pusić pri tome previđa da su istinski odnosi između susjeda mogući samo u kontekstu potpunog raščišćavanja svih neriješenih problema, kako to sugerira, primjerice, današnje stanje odnosa između Francuske i Njemačke. Isticanje važnosti regije jugoistočne Europe jedno je od glavnih osobina politike Pusić. Jednako tako se čini da Pusić želi što je moguće prije, i bez ikakvih stvarnih reformskih poteza, vidjeti Srbiju u punopravnom članstvu EU-a. Tako će izjaviti: „Želim jasno reći da je moj službeni posjet Srbiji nedvojbena i direktna podrška za dobivanje datuma za početak pregovora o članstvu u Europskoj uniji. Srbija je napravila veliki korak i dobivanje datuma bit će priznaje uspješnosti politike koju je vodila u normaliziranju odnosa u regiji“.[2].

Isto tako i: „Pusić je rekla da je u Beograd došla zbog dogovora s vicepremijerom Aleksandrom Vučićem o povratu avio-snimki hrvatskog teritorija iz 1968. godine, koji su potrebni Hrvatskoj u velikom projektu legalizacije bespravno sagrađenih objekata, ali je iskoristila priliku i naglasiti da Srbija može računati na pomoć Hrvatske u procesu pridruživanja Europskoj uniji“.[3].

Ulazak Srbije u EU nedvojbeno bi značajno pridonio trajnoj stabilnosti jugoistočne Europe. Ipak, ostaje otvorenim pitanjem u kojoj mjeri je to moguće ukoliko Srbija definitivno ne raščisti s još uvijek prisutnim nacionalističko-imperijalističkim idejama iz svoje nedavne prošlosti. U odnosu na Hrvatsku to se posebno odnosi na pitanje nestalih žrtava koncentracijskih logora i isplate ratne odštete. Sve sugerira kako Pusić smatra da takva pitanja uopće nisu važna.

Također, Pusić pokazuje zabrinjavajuće stavove u svim slučajevima kada se u Srbiji pojavljuju tendencije koje opasno narušavaju javnu sliku, koju Pusić očito dijeli, o tome da je Srbija uspjela reformirati svoje društvo i politiku. Primjerice, izjavit će: „Rehabilitacija ratnog zločinca Dragoljuba Draže Mihajlovića loša je odluka za Srbiju, loša za odnose s Hrvatskom i imat će posljedice za odnose u regiji, ali Hrvatska zbog toga neće Srbiji slati diplomatsku notu“.[4].

Mora se priznati da je zabrinjavajuće što Pusić u ovoj prilici smatra kako nije potrebno slati diplomatsku notu. Jer, treba imati na umu da je četnički pokret Draže Mihailovića odgovoran za brojne zločine nad Hrvatima u II. svjetskom ratu i Domovinskom ratu, ali i kako su procesi u kojima se veličaju fašistički pokreti potpuno nespojivi s idejom slobodne i demokratske Europe, u kojoj Pusić želi vidjeti Srbiju. Jednako tako, valja upozoriti kako ovakve izjave nikako ne mogu predstavljati zadovoljavajući odgovor za hrvatsku manjinu u Srbiji, čiji se predstavnici s razlogom pribojavaju ovakvih procesa i mlake reakcije službene Srbije na njih.

Zabrinjavajući izostanak senzibiliteta prema temama koje su važne za veliki dio stanovnika Hrvatske

Kao posebno efikasan način napada na politički kredibilitet Vesne Pusić čini se njezino djelovanje u vezi s problematikom Haaškog suda i hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije. U jednoj prilici će izjaviti: „Generali su nevini, ali to ne znači da zločina nije bilo. Važnost suradnje s Haagom bila je i u tome da omogući lakši život u regiji, kaže Pusić. Stoga ne prihvaćamo da nam se to gura natrag kao sukob Hrvatske i Srbije“.[5].

U biti svih događaja devedesetih upravo je bila oružana agresija Beograda na Hrvatsku. Ono što se čini neprihvatljivim je uporno inzistiranje na: da, istina je, generali su nevini, ali bilo je zločina i s hrvatske strane... Najprije, potpuno je jasno da je u slučaju haških optužnica protiv hrvatskih generala u prvom planu bio pokušaj ujednačavanja krivnje za ratove devedesetih, čime se autaomatizmom pokušava umanjiti stupanj srbijanske odgovornosti. Kad su u pitanju individualni zločini hrvatske strane, onda Pusić, kao i srpska strana i nevladine udruge, sustavno pokušava zločin u ratu izjednačiti sa ratnim zločinom, što nije ista kategorija.

Dakle, politika Vesne Pusić u ovome se može nazvati neprincipijelnim pokušajem izvjesnog balansiranja na štetu Hrvatske. Pusić često poseže za potpuno neusporedivim pojavnostima kako bi derogirala značaj hrvatske oslobodilačke borbe i Domovinskog rata devedesetih.

Pusić tako konstantno uspoređuje braniteljsku populaciju (koju redovito etiketira opasnom) s LGTB populacijom, kao da je riječ o dvije jednake grupacije ljudi. Tako: „Ministrica objašnjava da je jasna stvar da je silovanje u vrijeme rata ratni zločin koji treba procesuirati pred sudovima i to je pitanje pravosuđa. 'Međutim, očekivala bih da one, kao žrtve nasilja, imaju solidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja te očekujem da budu u prvim redovima na Split Prideu“[6].

Potpuno je, naime, jasno kako se ni po kojoj osnovi ne mogu uspoređivati planski, organizirani i masovni ratni zločini silovanja s pojedinačnim napadima na pripadnike LGTB populacije. Pusić i inače je poznata kao redovit gost svih manifestacija LGTB populacije, no kada je riječ o bilo kakvim ostalim ugroženim skupinama (posebice ako imaju veze s Domovinskim ratom) njezina reakcija je rijetko vidljiva. Tako je Udruga žena iz Domovinskog rata, u nekoliko navrata pokušala doći do ministrice radi razgovora o zločinima nad ženama (u ratu), ali bez uspjeha.[7]

Pozornost privlači i Pusićkina izjava prema kojoj „za stvari i događaje koji su doveli do tužbi nisu odgovorni ljudi koji danas vode dvije zemlje, nego ljudi koji su ih vodili u to vrijeme"[8]. Ovdje se, naime, radi o izjavi u kojoj Pusić komentira stanje hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije te srbijanskog odgovora.Upada u oči kako Pusić uopće ne navodi stvarnog uzročnika ratnih događaja, kao da su dvije strane jednako postupale, i ni jedna nije bila agresor. Zabrinjava i Pusićkin stav prema kojem je hrvatska tužba za genocid prepreka za ulazak Srbije u EU i kako bi ju Hrvatska (zajedno sa Srbijom) trebala povući. Dobri odnosi između dviju država ne mogu se graditi na neraščišćenim problemima iz prošlosti, što Pusić očito smatra mogućim.

Nekritički stavovi prema procesu osamostaljenja i državnosti Republike Hrvatske, s posebnim naglaskom na ulogu i važnost nositelja tih procesa

Posljednjih godina Vesna Pusić dala je nekoliko izjava koje u ozbiljnu sumnju dovode njezinu objektivnost i namjeru, ali i razumijevanje povijesnih procesa devedesetih godina prošlog stoljeća. Moglo bi se reći kako Pusić uporno inzistira na neutemeljenom i pristranom tumačenju povijesnih činjenica za koje danas u hrvatskoj akademskoj zajednici postoji konsenzus.

Tako će Pusić izjaviti: „Iz povijesne perspektive Josip Broz Tito je zaslužniji za Hrvatsku od Franje Tuđmana ...“[9]. Potpuno je neprihvatljivo u istu ravan dovoditi ulogu i djelovanje prvog hrvatskog predsjednika, čovjeka koji je predvodio hrvatsku državnu politiku devedesetih i pri tome uspio ostvariti njezina dva temeljna cilja: realizirati hrvatsku državnost i pozicionirati Hrvatsku u krug zemalja zapadnog demokratskog svijeta, s djelovanjem vođe jugoslavenske komunističke revolucije i doživotnog jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita, odnosno čovjeka koji utjelovljuje nedemokratsku prirodu komunističkog režima u Jugoslaviji i njegovu masovnu represiju nad političkim neistomišljenicima i svim jugoslavenskim narodima, pa tako i Hrvatima.

Naravno, Pusić ima pravo i slobodu tako misliti, odnosno iznositi takve stavove, ali onda joj se to mora jasno i nedvojbeno prigovoriti. Primjerice, trebalo bi isticati da je nezabilježen slučaj da jedna visoka državna dužnosnica iznosi ovakve stavove o povijesti države u kojoj godinama ima istaknutu političku ulogu i koju nerijetko predstavlja u inozemstvu. Takvi stavovi se bez ikakvog pretjerivanja moraju ocijeniti skandaloznim.

Moglo bi se čak zaključiti da je Pusić na izvjestan način fiksirana osobom Franje Tuđmana, i to do te mjere da njezin odnos prema Tuđmanu prerasta u neku vrstu osobne vendette. Tako će u jednoj prigodi izjaviti: „Na pitanje tko joj je najgori političar od osamostaljenja, Pusić je rekla kako joj je među mnogima najgori upravo prvi predsjednik Franjo Tuđman.“[10]

Ipak, područje na kojem Pusićkini politikanski stavovi i osobna netrpeljivost prema hrvatskoj državnoj politici devedesetih posebno dolaze do izražaja su njezine ocjene odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine u vrijeme Domovinskog rata. Pusić se još u ranim devedesetima predstavljala kao osoba koja „hrabro“ proziva navodno agresivnu politiku Zagreba i Franje Tuđmana prema BiH. Nerijetko je takve stavove iznosila i kasnije. Primjerice, izjavit će: „(...) agresivna politika koju je u devedesetima Tuđmanova vlast vodila prema BiH, dok je trajao rat, urodila je mnogim, ne samo nesrećama onda i političkim poteškoćama koje smo i mi kao zemlja imali, a i po mom mišljenju i Hrvati u BiH ...“.

Nekoliko osobitosti ove izjave, inače toliko karakterističnih za Pusićkino djelovanje, treba izdvojiti. Najprije, vidljivo je da ona hrvatsku državnu politiku u potpunosti izjednačava s Franjom Tuđmanom, čime implicite Tuđmana naziva nedemokratskim tipom lidera. Dalje, i opet implicite, u ovoj izjavi se poistovjećuje odnos Hrvatske prema BiH (etiketira ju „agresivnom“), s onim Srbije i Slobodana Miloševića: prema Pusić, obojica su nastojali „raskomadati“ BiH i time stvoriti megalomanske državne projekte Velike Hrvatske i Velike Srbije. Gotovo kako nije potrebno navoditi da se radi o još jednoj skandaloznoj i neprihvatljivoj izjavi. Izjavi koja u potpunosti „previđa“ aktivan doprinos Republike Hrvatske u obrani i očuvanju teritorijalne cjelovitosti BiH, ali i njezin trud na zbrinjavanju više stotina tisuća bosansko-hercegovačkih izbjeglica.

Treba upozoriti kako Pusić ovakve izjave u pravilu daje bez navođenja ijednog konkretnog dokaza koji bi potkrijepio njezine tvrdnje (naravno, jer ih i nema!). Ali, to govori kako se takve izjave daju upravo u svrhu ostvarivanja konkretnih političkih ciljeva, odnosno da nisu utemeljene u konkretnim činjenicama. Posebno je zabrinjavajuće što Pusić ovakve izjave daje praktički od početka svoje političke karijere. U tom smislu, medijski vrlo efektan način napada na njezin politički kredibilitet bio bi upravo uporno isticanje skandalozne prirode ovakvih izjava.

 

Ivana Široki

 

[1] http://poskok.info/index.php?option=com_content&view=article&id=21089:vesna-pusi-umjesto-stranaca-srbija-i-rh-trebaju-inicirati-konferenciju-o-bih&catid=89:bh-lonac&Itemid=40125. ožujak 2010.

[2] http://www.index.hr/vijesti/clanak/je-li-srbija-uopce-ikada-vodila-rat-u-hrvatskoj-/685749.aspx28. lipnja 2013.

[3] http://www.index.hr/vijesti/clanak/pusic-unatoc-losoj-proslosti-srbija-i-hrvatska-trebaju-dati-sansu-buducnosti/730629.aspx 25. veljače 2014.

[4] http://www.vecernji.hr/hrvatska/pusic-zasto-bi-blokirali-srbiju-zbog-rehabilitacije-mihailovica-100572215. svibnja 2015.

[5] http://www.24sata.hr/politika/pusic-generali-su-nevini-ali-to-ne-znaci-da-zlocina-nije-bilo-292721 07. prosinca 2012.

[6] http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/197583/Ocekujem-zene-u-Domovinskom-ratu-na-celu-Pridea.html 04. travnja 2012.

[7] Udruga je tražila zauzimanje ministrice oko pravnog statusa žrtava, te optužila ministricu za ignoriranje njihovog pitanja (http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/197480/Brine-te-se-za-gay-populaciju-a-nas-ignorirate.html)

[8] http://www.24sata.hr/politika/je-li-pusic-izjednacila-agresora-i-onoga-tko-je-bio-napadnut-355711 28. veljače 2014.

[9] http://www.24sata.hr/politika/vesna-pusic-tuman-je-najgori-politicar-20956 16. lipnja 2007.

[10] https://www.youtube.com/watch?v=Kh3gDFg2I1M Al Jazeera, intervju s Vesnom Pusić, 6. travnja 2012.

Share
0