Ne čitam Jutarnji list. Zapravo, tu i tamo ga ofrlje prolistam ili letimično prođem po portalu. Odavno mi je jasno kako je taj Vladin bilten zapravo režimsko glasilo i radno mjesto samozvanih novinarskih „doajena“.

Ipak, čak i od takvog lista, kao porezni obveznik i pripadnik hrvatskog naroda, očekujem da jedna od najvećih medijskih kuća, ako već ne može objektivno, onda barem bez pljuvačine, poštuje vrijednosti i smisao postojanja ove napaćene države Hrvatske.

Znam da sam idealist. Niti će Jutarnji prestati biti hračkaonica svega što ima veze s Domovinskim ratom (osim kad ga treba proglasiti građanskim), niti će hrvatski branitelji s time nešto izgubiti.

No, Jelena Lovrić jučerašnjim člankom prešla je sve granice, ne samo dobrog ukusa, već granice ljudske patnje, dostojanstva i općih moralnih načela. Je li se Lovrićka, dok je pisala ovaj prvorazredni govor mržnje (o kojoj često docira), sjetila da u šatoru pored hrvatskih dragovoljaca i stopostotnih invalida svoja prava traže i udruge žena silovanih u ratu? Je li se Lovrićka možda smilovala nad spoznajom da su te žene u gorem stanju nego oni što su izgubili svoje udove? Jer, budimo iskreni, bez ruke i noge čovjek nekako može, postoje kolica, proteze… Iako im nitko više neće nadomjestiti njihov izgubljen dio tijela. Ali silovanim ženama, naoko neokrhnutim izvana, ne može pomoći niti jedna proteza, niti jedna medicinska sanacija, jer njihove duše zarezane su toliko duboko da još uvijek stenju i bore se protiv monstruma koji su im oduzeli dostojanstvo i poštovanje.

Može li se Lovrićka staviti u poziciju tih žena, biti barem u mislima pod smrdljivim i pijanim krvolocima koji su svoje naume da zatru sve što je hrvatsko, sprovodili nad nevinim hrvatskim ženama? Ne može, jer ako je u stanju ovako pisati o hrvatskim braniteljima, u stanju je pljunuti na svaku žrtvu.

Što to Glogoški nema, a Lovrićka ima? Kad Lovrićka priča o primanjima Đure Glogoškog, zaboravlja spomenuti zašto je Glogoški dobio tolika (upitna) primanja. Glogoški je teško ranjen, dok je, kao hrvatski domoljub pokušavao svim silama obraniti zemlju i svoju djecu pred naletima agresije. Glogoški danas nema sposobnost hodanja, o njemu se treba brinuti 24 sata dnevno. A što to Lovrićka ima?

Prema navodima kontroverznog Denisa Latina, Lovrićka ima plaću od čak 62 tisuće kuna. Ako se radi o bruto iznosu, neto iznos je 34 tisuće kuna, što je opet više od inkriminiranih Đurinih primanja. Dakle, hrvatski branitelj, stopostotni invalid domovinskog rata ima znatno niža primanja od novinarke koja ne prestaje pljuvati po braniteljima i stopostotnim invalidima koji su obranili zemlju u kojoj ta ista novinarka prima astronomski veliku plaću. Zemljo, otvori se!

Drugim riječima, što to Glogoški ima, a Lovrićka nema niti će ikada imati? Đuro Glogoški ima srce, koje je tuklo i 91., a tuče i danas. Srce koje je bio spreman ostaviti na zemlji koju je branio, srce koje danas ostavlja u borbi za dostojanstvo svojih suboraca. Jelena Lovrić, nažalost, nema ni ljubavi ni srama. Kao posljednja članica CK Hrvatske, u jednom razgovoru (kolega Raspudić ne laže) retorički se upitala: A šta čeka naša Jugoslovenska narodna armija?! Takva osoba usudi se danas moralizirati o pravima hrvatskih branitelja i o njihovim visokim primanjima? Nebo, sruši se!

Jelena Lovrić ovim se jeftinim tekstom proklamirala kao saveznica onih koji su već otišli, ili im slijedi odlazak s vlasti. Nadamo se i priželjkujemo da će tako, radi novinarske higijene u Hrvatskoj i u duhu slobodnog, a ne naručenog novinarstva, putevima revolucije otići i ona sama.

 

Tomislav Stipić

Share
0