Nebojša Stefanović nije istaknuti djelatnik redakcije unutarnje politike HTV-a, iako bi sudeći prema tonu kojim govori o novoizabranoj hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović to lako mogao biti. Štoviše, izvrsno bi se uklopio i u vođenje predizbornog sučeljavanja kandidata te opskurne televizije koja, ako nešto zaslužuje, onda je to biti tuženom za lažno predstavljanje.

Kako bilo, Nebojša Stefanović nažalost HTV-ova vodstva ipak nije jedan od njih, on je ministar unutarnjih poslova susjedne Srbije.

A gospodina ministra smeta ono što novoizabrana hrvatska predsjednica priča, pa konsternirano kaže da jedva čeka da se "ta žena" počne baviti nečim drugim nego da svojim izjavama skandalizira "pošten svet". Pritom u Nebojšinoj pozadini, dizajniranoj u "bruketažinić" stilu, nervozno žmirka dobar tucet pari unezvijerenih srpskih očica, dok poneka glavica čije lišce krase potvrdno ali nasmrt ozbiljno klima. Iako čopor iza leđa čak i običnog strašljivca može učiniti hrabrim na riječima, u Nebojšinu slučaju nije isključeno kako je prije ovog nastupa za svaki slučaj odlučio potegnuti iz čuture zamjetne količine jače dunjevače. Kako bilo, jedno mu treba priznati, odvažio se skresati "toj ženi", ... dobro ne baš u lice ... ali baš onako "muški". E, "komšijo" Nebojša, budi pažljiv u svojim željama, jer, znaš ... to što si poželio moglo bi ti se i ostvariti. Naime, kad se "ta žena" zaista počne baviti nečim drugim, možda ti bude krivo što nije nastavila samo "skandalozno" pričati.

A kakvo li će tek raspoloženje zahvatiti prestravljenog Nebojšu i njegova nalogodavca kad im najkasnije početkom sljedeće godine poslije kurira Ive ode i drugi nižerangirani službenik ministarstva vanjskih poslova, o tome je bolje i ne razmišljati. Radije ostavimo te brige proizvođačima antidepresiva i sedativa. Ipak, ne treba se toga Nebojša previše bojati, jer ovog drugog, po svoj prilici, ne će odmijeniti žena. S druge strane jedna prilično energična mogla bi mu postati kolegicom u resoru tako da ne može ni baš sasvim mirno spavati.

A već neko vrijeme nemirno spava i jedna Aleksandra s druge strane Dunava. Ta, u izborno vrijeme hiperaktivna Hrvatica po državljanstvu za tad još samo kandidatkinju Grabar Kitarović reče: "Ta" si dvaput puca u nogu u istome danu ... Ma, neka je i triput, ne smeta! Bitno je tek da je u toj sveopćoj pucnjavi "upucala" i kapitalca zbog čega je "zabrinutoj" Aleksandri zacijelo pao kamen sa srca. Pa kad su već Nebojša i Aleksandra tako jednodušni u ocjeni da je Kolinda "ta", što drugo preostaje nama Hrvatima i po etničkoj pripadnosti i po državljanstvu, nego dati im za pravo.

I doista je ono "Hrvatice i Hrvati" u prvom obraćanju novoizabrane predsjednice narodu djelovalo kao melem na ranu nakon petnaestogodišnjeg zlostavljanja bezličnom i suhoparnom profesorskom kovanicom "građanima i građankama". Na takvo obraćanje prirodno su se nadovezale i druge hrvatskom uhu mile poruke poput "Ovo je Hrvatska a ne Regija" koje su također uznemirile mentalnu jugopoliciju - kako beogradsku centralu i domaće joj žbire, tako i iz istog se "Jajca" izlegle fosile iskopane sa margina nekog sarajevskog buvljaka.

U govoru je istaknuta i "prijateljska Njemačka", uz SAD jedina sila čiji su se interesi tu i tamo, a pogotovo u trenutcima najvećih ostvarenja novije hrvatske povijesti, poklapali s hrvatskima. Ipak, to se nikako nije svidjelo jednom drugom dežurnom policajcu koji često muti vodu "na ovim prostorima", budući da predstavlja očit znak da bi Hrvatska mogla prestati biti njegovom ekskluzivnom igračkom. I zato prilično zloslutno izgleda ovo žurno smucanje otočnog "crvenog mundira" kod svog istobojnog privjeska na odlasku. Nadajmo se kako se radi tek o zametanju tragova, a ne o pripremi za neku radikalniju akciju kakve je "srce tame" već više puta provelo u prošlom stoljeću – a moguće jednom i na početku ovog stoljeća - u susjednom političkom središtu. Sve kako bi ga odvojilo od približavanja Njemačkoj čijem dvorištu geopolitički i gravitacijski, makar ne i civilizacijski, prirodno pripada. No, danas ni Hrvatska više nije tako nevažan kotačić u geopolitičkoj arhitekturi ovog dijela Europe, pa višak opreza, te majke mudrosti, nikako ne može biti naodmet.

Lijepo je bilo čuti novoizabranu predsjednicu i kako o svojim časnim precima u partizanima govori kako su se borili za slobodu hrvatskog naroda, a ne za nekakvu Jugoslaviju i komunizam. Jasna je to naznaka da bi nakon što kukurikavci konačno utihnu moglo prestati maltretiranje subnorovsko - skojevskom "Jakovina – Markovina" poviješću po "Goldstein - otac i sin" licenci. Drugim riječima, moglo bi se dopustiti istraživanje tog razdoblja hrvatske povijesti omogućavanjem pristupa arhivskoj dokumentaciji i drugima, recimo onima neopterećenima borbom za bolju prošlost radi očuvanja vlastitih privilegija i ispunjavanja tuđih strategija.

Na svemu ovome novoizabranoj predsjednici treba čestitati, a od svih upućenih joj čestitki, mediji u Hrvatskoj su izdvojili baš onu odaslanu u ime Sjeverne Koreje. Pritom su u svom stilu - koji im uvijek omogućava da zloću mogu opravdati površnošću - propustili napomenuti kako se ta čestitka ima zahvaliti upravo njezinom prethodniku. Naime, Ivo Josipović je bio jedan od rijetkih predsjednika neke zemlje na Zapadu koji je čestitao na ustoličenju Kim Jong Un-u, toj sjevernokorejskoj inačici maršala Tita. Vjerojatno su u Pjongyangu i sami svjesni kako se nova predsjednica ne će okružiti ljudima koji simpatiziraju njihov režim i suznih se očiju prisjećaju veličanstvenog dočeka druga Tita krajem sedamdesetih. Ipak, i u toj zloglasnoj komunističkoj diktaturi, za razliku od nekih mentalnih baštinika sestre joj blizanke, posjeduju elementarnu političku kulturu pa, evo, čestitaju.

Već ovih par crtica koje su obilježile početak priče o novoj hrvatskoj predsjednici ulijevaju nadu hrvatskom narodu, ali i podižu očekivanja i vjeru u njihovo ostvarenje. Slično kao u vrijeme kad je moderna hrvatska država u porođajnim mukama jedva izbjegla smrtnu opasnost zahvaljujući očinskoj figuri koja ju je vodila kroz mukotrpno ali sretno djetinjstvo. Potom je u tinejdžerskoj dobi od tadašnjih bešćutnih i nehajnih skrbnika sustavno zanemarivana, da bi pothranjena i u krizi identiteta dočekala prag adolescencije. I sad joj treba majčinska ruka, ljubav i pozitivna energija kako bi izrasla u ljepoticu svjesnu svojih vrlina koja zna tko je i što je, kakva joj je, uostalom, i nova Predsjednica.

 

Grgur S.

Share
0