Hrvatska ignoracija omogućila Srbijancima jezično širenje prema zapadu

Slažem se sa nekim tezama hrvatskog folklorista i književnika Stjepan Banovića koje iznosi u nedavno objavljenoj knjigi, ali se ne slažem sa tezom da je čakavština omogućila širenje srbijanstva prema zapadu. Razlogi su povijesni i nastali su davno prije pojave etnika Srbijanac ili Srbin, pa mi se čini da Hrvati ne razumiju svoju povijest.

Čakavska ikavica je drugi suglasnički govor kojim su se služili Hrvati sa natruhama izvornog slogovnog haravčkog jezika. Čakavska ikavica se govorila južnije od rijeke Krke, a sjeverno od rijeke Krke se govorila čakavska ekavica koja je bila prvi suglasnički govor. Kajkavska ekavica je nastala od čakavske ekavice koja se govorila sjevernom dijelu Jadrana, alpske i panonske Hrvatske. Čakavska ikavica je došla na ove prostore sa drugom migracijom sa Levanta.

Ako smo upoznati sa sanskritskim jezikom, onda možemo odgonetati značenje imenice čakavica. Ta imenica je nastala spajanjem dvije sanskritske dvoslogovne riječi – čaka i vica. Na sanskritu riječ čaka znači promjena, a riječ vica znači govor. Sve ovo će nam potvrditi i novija značenja ove dvije riječi, ako razumijemo jezičnu simboliku. Kako su u čakavici sačuvane i izvorne dvoslogovne riječi, u kojima je poluslog bio samo a, možemo zaključiti da je taj hrvatski jezik nekada bio isti kao sanskrit jer mnoge od tih riječi su do danas sačuvale sanskritska značenja. Dakle, sanskrit je morao biti isti jezik kao haravača, a haravača je davni i iskonski naziv za hrvatski jezik. Na to nas upućuje i završetak krit u nazivu sans-krit. Završetak krit se ranije pisao kreta, a odatle i toponim Kreta.

Cakavska ekavica je na ove prostore došla sa Liburnima, a Liburni su bili Hrvati koji su u Europu došli iz Libie (Afrike) i Uranie (Mezapotamije). Hrvati su Liburne još zvali Etrurci. To su Hrvati koji su pobjegli sa levantskih prostora nakon što su tim prostorima zvladali Asuri (Asirci), preci svih Semita. Asiria je bila tiranija i progonila je sve one koji se nisu pokoravali tiraniji. Asirci su porobili Erbe i nazvali ih Ebre jer oni su nametnuli čitanje i pisanje riječi sa desna na lijevo. Riječ Erbe označuje Hrvate na tadašnjem suglasničkom pismu. Dakle, u nazivu Erbe ispušten je suglasnik h, odnosno č, a izvorni glas v je napisan slovom b. U Bibliji Erbe se preko semitskog čitanja pojavljuje kao Ebre, a odatle nazivi Ebrej ili Hebrej, a Evre je postao Jevrej u Europi. Preko liburnskog pisma naziv Hrvat odrazio kao Erve i Elve, dakle, Hervet i Helvet. Preko grčkog pisma Helveti su postali Kelti, a preko Romana Celti. Grci nisu imali slovo za glas v, a slova h i č su zamjenili slovima k i t. Naziv Kelt susrećemo u Herodotovoj Povijesti kao naziv za pučanstvo na prostoru današnje Hrvatske i Alpi.

Kad je u pitanju Dubrovačka republika, te cijela Dukla i istočna Hercegovina, štokavsku jekavicu na te prostore je nametnula katolička Crkva jer ovi prostori su nakon raspada bizantskog Imperija došli pod vlast Franaka. Tada je uspostavljena granica na Drini. Nakon toga su Bugari zavladali Raškom i sačuvali bizantsku religiju, a Dukla se naklonila Rimu. Zbog Raške je kralj Tomislav ratovao sa Bugarima. Međutim, povjesničari tvrde da je kralj Tomislav ratovao sa Bugarima pomažući Srbe. To nije istina jer Srbi kao etnik tada nisu postojali. Romani su Hrvate zvali Servi, a taj naziv je nastao od naziva Cerve. Kralj Tomislav je također ratovao i sa Mađarima zbog panonske Bele Hrvatske, dakle, Abelove Hrvatske. Očito, radilo se o starokršćanima koji su štovali stari Zavjet. Kako su Hrvati Mađare zvali Ugri ili Unagri, a Bugare Ugari, etimologija nam pokazuje da su i jedni i drugi ranije bili poznati kao Hrvati, ali im je kršćanstvo izmjenilo pravopis i dalo nova značenja riječima. To izmjene pravopisa i značenja riječi možemo također naći u hrvatskom jeziku.

Primjerice, Arseni u Bugarskoj su postali Aseni, a Aseni su dugo vladali kršćanskom Bugarskom. Slično su Mađari postali Ungari jer oni su navodno bili potomci Huna i Tatara. Huni su se izvorno zvali Uni, dakle, Veni ili Vuni. Kršćanstvo ih je nazvalo Hungari umjesto Vengari. Dakle, Mađari su bili poznati kao Veni, a naziv Veni je nastao od naziva Cerveni ispuštanjem prve riječi cer. Oni su prije toga bili poznati kao Madari, dakle, Mad i Ari ili Mad i Jari. Sve ovo nam pokazuje da je nekada postojalo veliko hrvatsko Carstvo, a ostatak tog Carstva su bile dvije Cervene Hrvatske jer riječ cervena je tada značila carevina. Dvije Bele Hrvatske je razdjelila Mađarska koja je bila pod vlašću Bizanta. Ovo nam pokazuje da je prije nastanka romanskog Imperija postojalo veliko hrvatsko Carstvo.

Kako su se Hrvati pod izravnom vlašću Bizanta koristili grčkim pismom, a Crvena Hrvatska kao vazal Bizanta je koristila svoje pismo koje je prilagodila bizantsko grčkim pismu sa slovima za hrvatske glasove koje grčki jezik nije imao. Hrvati u obe Crvene Hrvatske su haravaču prilagodili bizantskom pismu i nazvali je glagoljica, a to nam pokazuju nazivi za dva prva slova – az i buka. Međutim, slavenska ćirilica nema nazive za slova, pa je logično zaključiti da su bugarska i srbijanska ćirilica nastale od hrvatske cirilice u Bosni. Na temelju toga možemo zaključiti da je tvorac prve cirilice bio sveti Ciril, koji nije bio bizantinac, a ona se prvi put pojavila u Bosni. Ta cirilica je imala iste brojevne vrijednosti kao glagoljica pa je logično zaključiti da je glagoljica nastala od starijeg pisma koje je bilo slično astrologijskim simbolima i koje se zvalo haravača.

Ovdje se neću baviti kajkavicim, ali ću pokazati da je jekavicu nametnula rimska Crkva na ikavskim prostorima, a ijekavicu su Hrvatima nametnuli hrvatski vukovci na temelju srbijanske ekavice. Ijekavicom je bila napisana liturgija u pećkoj Patrijaršiji, ali to je bila bugarska liturgija. Dakle, kako je grčko slovo i zvalo iota i navodno stalo za glas j, rimska Crkva ga je pretvorila u slovo j koje je nazvano jat. No, ne smijemo zaboraviti da su kršćanstvo Hrvatima u Crvenoj Hrvatskoj nametnul Franci koji su bili Germani i koji su glas i pisali dvoslovom ie, pa je Crkva kasnije dvoslov ie pretvorila u je. To nam potvđuju crnogorski i dubrovački govori. Ijekavica je u Bosnu došla preko Bugara kad su bježali pred Osmanlijama, od koji su neki postali osmanlijski ratnici. Bježeći pred Osmanlijama mnogi ikavski Hrvati su naseli područja gdje se govorila čakavska ekavica, a to nam najbolje potvrđuju Istra, Lika, Slovenija i Slavonija.

Kako vidimo, ijekavcu su Hrvatima nametnuli hrvatski vukovci koji nisu razumjeli čakavicu ni štokavsku jekavicu. Dubrovčani i Bokelji nisu govorili ijekavicom nego jekavicom. Ta jekavica je nastala od čakavske ikavice, a nikako od srbijanske ekavice. Tako je srbiniziran hrvatski jezik, a zbog toga nerazumni Srbijanci tvrde da je današnji službeni hrvatski jezik nastao od srbijanskoga, što neupućeni puk može povjerovati jer hrvatski vokabular po vukovcim aj eisti kao i srbijanski. To se upravo dogodilo sa Hrvatima u Bosni nakon nastanka kraljevine Jugoslavije. Bizantski vjernici ili unijati koji su prihvatili Papu za svojeg poglavara, slavenska i srbijanska propaganda ih je uvjerila da su Srbi. Naziv pop su koristili hrvatski unijati koji su prihvatili Papu. Od riječi papa nastaje riječ pop.

Dakle, čakavšitina nije omogućila Srbijancima da se jezično šire prema zapadu. To je omogućila hrvatska ignorancija, posebice dolaskom komunista na vlast kad je vukovica prisilno nametnuta.

Srećko Radović, Dexter,MI