Prikaz knjige: Nikola Buconjić, Povijest ustanka u Hercegovini i boj kod Stoca (pretisak), Humska zemlja, Stolac, 2000.

Stoljetni oružani otpor hercegbosanskih Hrvata osmanskoj sili na različite je načine trajao gotovo tijekom cijele osmanske okupacije. Glasovita uskočka epopeja trajala osamdesetak godina – od pada Klisa 1537. do 1624. kada su uskoci bili raseljeni iz grada Senja i raspoređeni na bojišta u kopnenom dijelu Hrvatske.

Hrvatski otpor

Ovi su hercegovački gorštaci „uskočili“ u posade hrvatskih graničnih utvrda te s njima nastavili borbu protiv Osmanlija. Iz svoga uporišta u Klisu sve do njegova pada organizirano ratovali, a potom su se premjestili u Senj i njegovu okolicu, odakle su, osim Osmanlijama nanosili goleme gubitke i Mlečanima.

Kao hrabri, odvažni i neustrašivi borci svojim su malim i brzim lađama ugrožavali mletačku vlast na hrvatskom Jadranu. Unatoč oskudici bijahu izdržljivi i uvijek spremni za borbu u kojoj nikad nisu pokleknuli.

Zbog njihove hrabrosti kralj Matija Korvin prozvao ih je „predziđem Dalmacije“, Rudolf II.“ jedinstvenom tvrđavom u državi“, a papa Grgur XIII. „uskrslim Makabejcima“.

Oružani otpor Osmanlijama nastavio se i u XVII. stoljeću, nu ne samo sa slobodnoga hrvatskog područja, nego i u zaposjednutim krajevima, a pružale su ga skupine gerilaca, među kojima se posebno isticala ona pod vodstvom harambaše Mijata Tomića, o kojoj pjeva i narodna pjesma: /A zavika Tomiću Mijate:/"Stan'te kosci, ne koste livade!/Jabuka je moja didovina,/Dokle mene u životu ima,/Da vidimo tko je smi kositi!/Tko je junak, neka za mnom iđe,/Evo njima haran harambaše!"/Ode Mijo u Vran u planinu,/Lipo društvo sebi sakupio,/ Sve po izbor Duvnjake junake/Kojim nije žao poginuti,/U koga je kuća kabanica,/Mala puška bratac i sestrica,/Duga šara i otac i majka,/I koji se i ne boje Turaka./

Upravo je potkraj XVII. i počtkom XVIII. stoljeća od osmanske vlasti oslobođen znatan dio hrvatskih zemalja, kao što su Lika, Slavonija, Srijem i područja južne Hrvatske koja je mletačka vlast nazvala svojom Dalmacijom.

Unatoč silnoj želji hrvatskih prvaka da potisnu Osmanlije s cijeloga hrvatskog područja, dijelovi t. zv. Turske Hrvatske, Hercegovina i Bosna ostale su pod turskom upravom, a nedovoljno strategijski osmišljen pokušaj princa Eugena Savojskoga 1697. da oslobodi Bosnu završio je iseljavanjem znatnoga broja Hrvata s osmanskoga područja.

Zato je razdoblje prve polovice XVIII. stoljeća vrijeme krvavih progona i osmanskoga iživljavanja nad onim dijelom hrvatskoga naroda što je ostao pod osmanskom vlašću.

Turci, Rišćani i Kršćani

U „Memoarima sa Balkana 1858.-1878.“ /pretisak/, Stolac, 2000. Martin Đurđević spominje na jednom mjestu kako se u doba ustanka 1876. nije znalo za Srbe i Hrvate, što sadašnji muslimanski ideolozi pokušavaju izvući iz vremenskoga konteksta događaja tvrdnjom kako su se eto do dolaska Austro-Ugarske u BiH svi narode, bez obzira na vjeru, zvali Bošnjacima, odnosno imenom što ga oni sebi prisvojili tek potkraj XX. stoljeća.

Naime, turska je vlada 1868. godine donijela odluku da su Osmanlije službena nacionalnost svih stanovnika Carstva pa se nitko, bez obzira na etničku pripadnost i osjećaje, nije javno usudio drukčije deklarirati.

Osim pogrdnih naziva, u svakodnevnoj komunikaciji međusobno su narodi u BiH jedni druge zvali Turcima, Kršćanima i Rišćanima, a kako je u stolačkom i trebinjskom kraju jedan dio pravoslavnih imao još uvijek živo sjećanje na svoje katoličko, odnosno hrvatsko podrijetlo, sami su se priključili Musićevim hrvatskim ustašama, što je i Đurđević očito zabilježio upravo spomenutom rečenicom kako se nije znalo za Srbe i Hrvate. Da se to dobro znalo svjedoči sam Đurđević na početku svojih memoara kad bilježi gdje je i sam rođen te gdje se školovao je: „moj me dobri otac dade na nauke u Dubrovnik, hrvatsku Atenu“.

Naziv pak Bošnjak tada je imao samo zemljopisnu odrednicu, a bio je rezerviran isključivo za katoličke Hrvate. Naime, muslimane koji su se osjećali nacionalno Turcima, službeno pak Osmanlijama, naziv Bošnjak je i podsvjesno podsjećao na njihovo nasilno prevjeravanje i katoličko podrijetlo te dovodio u pitanje njihovu islamsku pravovjernost i političku lojalnost sultanu.

Hrvatska nacionalna svijest

Buconjićeva pak knjiga „Povijest ustanka u Hercegovini i boj kod Stoca“ temelji se na povijesnim izvorima, ali i na vlastitim sjećanjima jer je i sam bio živi svjedok ustanka, a školu je pohađao u predustaničkoga doba.

Pišući pak o školstvu Buconjić podsjeća kako su prije ustanka postojale samo vjerske škole – za Turke mektebi i medresa u Mostaru te škole u Carigradu.

Rišćani su imali škole uz svoje, a kršćani uza svoje župe. Kako su crkve u to doba morale biti izvan turskoga domašaja, dakle na periferijama naseljenih mjesta tako su ih slabo i nezaintersirano nadzirale i osmanske vlasti.

U kršćanskim školama podučavani su, kao i po ostaloj Europi, svi glavni predmeti – pisanje, čitanje, računanje, vjeronauk te potiho pjevanje. Osim hrvatske pučke himne „Kraljevke“ koja se pjevala u svim školama evo dijelova dviju pjesama koje su, unatoč zabrani nacionalnoga očitovanja, učila hrvatska djeca u svojim vjerskim školama: /Hej veselo, mili druzi/Uzgodno je naše žiće…/Bubanj silni budi/Nas u boj krvavi,/Oj Hrvati, ustanimo svi…)

Osjećaj nacionalnoga ponosa budila je i pjesma o Nikoli Zrinskom koja govori o opsjedi Sigeta: /Mala četa stajala vojnika/ Kod Gojita prot neprijatelja, Mala četa, al srca velika,/Sve junaci iz primorskih strana,/Na čelu im Knežić kapetane, Zelen listak sa hrvatske grane./

Gdje god je tko znao čitati po gradskim i seoskim kućama po Hercegovini, svjedoči Buconjić, imao je Kačićev „Razgovor ugodni“. Tu bi se mještani okupljali i nizom čitali junačke pjesme o Juri Kastriotiću, Zrinoviću, hrvatskim junacima iz Ravnih kotara, o opsadi Beča i padu Carigrada.

Više je uzroka Hercegovačkoga ustanka, od zaista ponižavajućega položaja kršćanskoga naroda u Europi, koji je bio tretiran gore od plemenitih životinja do progona, mučenja i nepodnošljiva socijalnoga statusa.

Mučenja i grozne smrti

Još u prvoj polovici XIX. stoljeća, dakle samo par desetljeća prije ustanka postojale su nevjerojatne kazne protiv kršćana, zorne primjere navodi u svojim memoarima Đurđević. Riječ je nabijanju na kolac, smrti na čenglu i jednoj vrsti sadističke obredne dekapitacije.

Kolac bijaše dobro uglađen, namazan lojem, debeo 15 cm, dug 2 i po metra i na vrhu dobro zaoštren. Ko bi bio osuđen, da ga nabiju na kolac, i tu nađe groznu mučeničku smrt, u tog bi vješto, piše, uturili takav kolac na donji otvor, pa bi ga protisli između crijeva i rebara, te bi kolac izbio kroz meso za vratom tako, da se ne bi (oštetio) ozlijedio drob i džigerica. Potom bi, navodi, zabili kolac u zemlju i čovjek bi po tri dana morao visjeti i živjeti na mukama. U to bi vrijeme gavranovi i druge ptice dolazili na živu lješinu, trgale meso s kostiju i kljuvale u oči nesretnom čovjeku. Za tih bi muka bijednik, ističe Đurđević, osjećao silnu žegu, no ne bi mu htjeli dati vode, samo da dulje pati, jer da bi se napio, prije bi se rastavio s ovim svijetom i lišio muka, koje je izmislila demonska duša.

Smrt na čenglu, oštroj željeznoj kuki privezanoj za konopac. Nesretniku bi, kako navodi, zataknuli čengl u rebro pa bi ga objesili na stup ili o granu, a visio je tako dugo sve dok ne bi izdahnuo.

Hadži Derviš beg Rizvanbegović osmislio je posebno mučilo kojim je bi nesretnicima dekapitirao glave. Skučio bi, piše Đurđević, mladi hrast jakim konopcem sve do zemlje. „Onda bi dao privezati čovjeka za vrh hrasta uzicom oko vrata. Potom bi Hadži-begove sluge odsjekle konopac naglo, hrast bi se svom silom povratio u svoje prvobitno stanje povukavši nesretnika tako jako u zrak da bi glava odletjela na jednu, a truplo na drugi stranu. Čovjek bi, podsjeća, iz zraka pao na kamenje i tu se sav zdrobio. Dok bi još bio u zraku padala je kiša mučeničke krvi“.

Car i kralj u Dalmaciji

Kao što je putovanje bana Josipa Jelačića u Dalmaciju tridesetih godina izazvalo stanovita politička gibanja u prekograničnim hrvatskim krajevima na području Herceg-Bosne, a u pograničnim krajevima Zagore u sjećanju naroda ostao je upamćen Vinički ustanak protiv Turaka, tako je i putovanje austrijskoga cara i hrvatskoga kralja Franje Josipa po Dalmaciji 1875. omogućilo hercegbosanskim Hrvatima da svom kralju u više navrata i u svim pograničnim mjestima gdje je odsjedao iznesu poteškoće s kojima se susreću pod osmanskom vlašću.

Taj je pohod pobudio nadu u oslobođenje što je, uz nepodnošljive životne uvjete i potaknule Hrvate te godine na oružani otpor poznat pod nazivom Hercegovački ustanak.

Izaslanstva su s druge pak strane izazvala bijes turskih vlasti. Svi oni za koje se znalo da su pohodili Franju Josipa pali su u nemilost, a vlasti su počele i s represijom prema običnom puku. Od tada se, kako bilježe novine, umnožiše progonstva, muke, zulumi, nasilja i svakojake okrutnosti, a Turci utrostručiše zulume i okrutnosti.

Rusija i Srbi

Kako se u sklopu rješenja t. zv. Istočnog pitanja Rusija pokušala domoći Bospora, u svakom je svom novom pohodu proti Turcima poticala ustanke među pravoslavnim narodima na Balkanu, što joj je koristilo za rastezanje osmanskih snaga duž širokoga bojišta.

Tako su poticani, financirani i vođeni ustanci u Srbiji, a prije Berlinskoga kongresa i crnogorski vojni upadi u tadašnju tursku Hercegovinu. Crna Gora je računala kako će uz pomoć Moskve zaposjesti Hercegovinu, što joj je djelomično i uspjelo, dok je Srbija u više navrata neuspješno upadala u Bosnu.

Zato se, neposredno nakon hrvatskoga ustanka u Donjoj Hercegovini, pobunila i gornja Hercegovina u kojoj su Rišćani bili većina. Lokalni uspjesi hercegovačkih Rišćana nisu urodili ostvarenjem političkih ciljeva pa je znatan dio pobunjenika, nakon ulaska austro-ugarske vojske u BiH, poticao muslimanske fanatike na zajednički otpor Filipovićevoj i Jovanovićevoj vojsci. U pozadini otpora bosanskih Turaka stajala osmanska politika iz Carigrada dok Rišćani svoja uporišta imali u Srbiji iza koje je stajala Moskva.

Hrvati su prepoznavali te političke ciljeve, a iz životnoga iskustva su znali da se nikad ne mogu potpuno osloniti na Rišćane. Buconjić tvrdi kako se ne zna prema kome su hrišćani seljaci u kotarima do Crne Gore bili nesnošljiviji, naspram muslimanima ili naspram latinima. Nevjerojatno, ali je istina, piše, da bi po gornjim krajevima seljaci hrišćani kadili i slamom opalili mjesto, na kome je latinin ležao, ako bi im koji odakle kakvim slučajem u kuću dolazio i obnoćio... Kršćani su, tvrdi, ovo dobro znali, pa i nijesu mogli s njima u zajednici raditi i promicati težnje Crne Gore, nego su vješto izrabljivali njezine namjere i radili o sebi i svom vlastitom interesu.

Još su u austro-ugarskom razdoblju publicistički, kako to i danas rade u Zagrebu, Srbi uspjeli sebi pripisati Hercegovački ustanak, što je onda u razdoblju dviju Jugoslavija postalo neupitnom znanstvenom i školskom istinom.

Hrvatski ustanici

Nu kako to obrazlaže u svojim memoarima i sam sudionik ustanka Martin Đurđević, nije prva puška pukla u Nevesinju, kao što to neki hoće, nego u Dračevu na Krupi stolačkoga kotara. U mjesecu svibnju 1875. diže se, piše taj član crnogorskoga stožera, katolička raja na pušku svih sela od Krupe do Kleka, a to su: Neum, Hrasno, Dubravica, Svitava, Sjekose, Bajovci, Dračevo i Doljani. Tada se sakupi do 2000 ustaša, urediše svoju vojsku na četiri tabora te izabraše za vrhovnoga vojvodu župnika iz Graca don Ivana Musića.

Nu hrvatski ustanak nije bi vezan samo za područje donje Hercegovine, na zapadu, u Posušju na čelu ustanika bio je fra Filip Čutura.

U Duvnu je ustanak protiv Turaka podignuo fra Ivan Bagarić, koji je bio u izaslanstvu kod Franje Josipa u Imotskom. Bio je blisko povezan s fra Bonom Šarićem i njegovim ustanicima na Kamešnici s livanjske strane. Tako je hrvatski Hercegovački ustanak od ravnoga i Stoca preko Neuma, Posušja, Duvna i Livna pokrio područje današnje Herceg-Bosne u kojoj većinom živi hrvatski narod.

Hercegovački ustaša, zapazio je Buconjić, mogao se je lasno boriti: on je mogao trpjeti ustrajno glad, žeđu, golotinju, studen, vrućinu i svaku nezgodu, a da se ne bi nigda potužio. Uz to je bio hitar preskakati jame i pećine kao divokoza… Oni su znali zametnuti bitku na jednome mjestu, pa se stvoriti za 24 sata daleko iste noći. Tako bi oni varkali, te bi isjekli omanje odjele turske vojske.

U sjeverozapadnoj Bosni karakter ustanka bio je drukčiji nego u Hercegovini. Tamo su na jednoj strani bili Rišćani, a na drugoj zajedno Turci i Kršćani.

Buconjić pak ističe kako su se po bojištima u hrvatskim postrojbama vijale hrvatske zastave.

Diplomatski posrednici i pregovori

Sukobe i nemire Turska je pokušavala riješiti kombinacijom ratovanja i diplomacije, a pitanje ustanka pregovorima obećavajući reforme sustava, čemu su se snažno protivili bosanski i hercegovački Turci. U nekoliko navrata strani su konzuli pokušavali prisiliti ustanike na pregovore. Na jednom od njih, piše Đurđević, oni upitaše ustaše: Zašto ste tu vojsku doveli u vijećanje?

-           Zato jer mi ne vjerujemo nikomu. Van s Turčinom!

-           Vaš ustanak i postupak nije opravdan, rekoše konzuli.

-           Dugovječne mukotrpnje opravdavaju naš ustanak. Van s Turčinom! odgovoriše ustaše.

-           Ali je u sultana silna snaga i vojska pa će vas sviju smrviti. nastaviše konzuli.

-           Mrvi nas i tare već 500 godina, pa evo nas još živih da krv do zadnje kapi prolijemo za slobodu, opet će ustaše.

Tad rekoše konzuli: Kad to malo hljeba što imate u torbi pojedete, čim ćete se hraniti? Ta pomrijet ćete od gladi. Ustaša Mijo Ljuban iz Sjekoša pograbi šaku zemlje ispred sebe, turi zemlju u usta, prožvaka je i proždrije na očigled sviju, te reče: Evo ove Božje hrane ne će nam nikad nestati. Kažu da je engleski konzul Holmes zaplakao, kad je vidio taj prizor, piše Đurđević

Sutorinski memorandum

Za hrvatske ustanike posebno su važni pregovori s Alipašom i dalmatinskim namjesnikom barunom Rodićem kako bi se utanačio mir u Hercegovini. Nakon neuspješnih pregovora zato što ustanici nisu mogli prihvatiti turske uvjete i odbaciti oružje, oni su iz Sutorine 7. travnja 1876. uputili memorandum austro-ugarskom ministru vanjskih poslova grofu Andrassyju.

U tom memorandumu, između ostaloga, traže da kršćanski narod dobije u potpuno vlasništvo bar trećinu zemlje, da turska zauvijek povuče svoju vojsku iz Hercegovine, da kršćanima obnovi razrušene kuće i imanja te da kršćani ne polože oružje dok na snagu ne stupe reforme i t.d.

Važnost je Sutorinskoga memoranduma u tome jer su na temelju njega hercegovački ustaše od svih velevlasti priznati kao ratujuća strana, što je u političko-diplomatskom smislu bilo međunarodno priznanje, koje će ubrzo dovesti do povlačenja Osmanlija iz BiH te nakon četiri stoljeća omogućiti povratak tih zemalja pod vrhovništvo hrvatskoga kralja.

Odluka Berlinskog kongresa

Obzirom na povijesno pravo Austro-Ugarske odnosno Hrvatske, obrazložio je Buconjić, uvaži Berlinski kongres prosvjed hercegovačkih i bosanskih Hrvata katolika, te dade Austro-Ugarskoj mandat, da zaposjedne obje pokrajine, da sredi u njima poremećeno stanje i da upravlja njima.

Glas da će Austro-Ugarska okupirati Hercegovinu i Bosnu, obradova Hrvate, iznenadi i porazi hrišćane Srbe, a uzbuni muslimanske zanesenjake.

Nezadovoljni tim činom mostarski Turci zatražiše od svoga muftije neka im izda fetvu da u Mostaru pokolju sve što se krsti.

Brzina nastupanja Jovanovićeve vojske onemogućila je muslimanskim fanaticima da počine masovni zločin. S druge strane ulazak postrojba baruna Stjepana Jovanovića u Mostar pozdravljala su različita izaslanstva. Đurđević spominje kako su Hrvati istaknuli svoje hrvatske zastave, pravoslavni srpske i ćirilicu, a kad to vidješe Turci, izvjesiše i oni svoje turske stjegove. Kod Buconjića je življa slika jer navodi imena dječaka koji su nosili hrvatske stjegove te uz glazbu svi zajednu pjevali hrvatsku pučku himnu „Kraljevku“.

Pobuna domaćih Turaka imala je najviše odjeka u Stocu, gdje se u potpunom okruženju i stupici držali vojsku generala Jovanovića.

No uz pomoć pristiglih austro-ugarskih postrojba iz Mostara te ustaša vojvode don Ivana Musića ubrzo je oslobođen i Stolac.

 

Mate Kovačević

Share
0