Kad bi Vas najbolji prijatelj to zamolio, biste li mu posudili tisuću kuna tako da Vam ih vraća malo po malo slijedećih 30 godina? Ili još bolje, da ste u potrebi, biste li zamolili svog najboljeg prijatelja da vam posudi tisuću kuna pod navedenim uvjetima? Pretpostavljam da svatko tko drži do prijateljstva takvo što ne bi mogao ni pomisliti.

Prije svega, zapitao bi se koliko će vrijediti tih tisuću kuna s protekom vremena od 30 godina, tj. koliko će se robe moći za taj iznos tada kupiti. Svaki čovjek koji obraz nije zamijenio obrazinom zacijelo bi osjećao neugodnost i sram izložiti imovinu svog prijatelja takvoj neizvjesnosti. A što tek kad bi se radilo o nekoliko stotina tisuća kuna? Dobro, reći ćete malotko u potrebi za tolikim novcem ima prijatelja koji bi mu i teoretski mogao posuditi toliki novac. No, kad bi ga i imao, opet ne bi mogao izbjeći slična pitanja. Čak se ni osvjedočeni "prijatelji u nevolji" koji nas vabe velikodušnim ponudama u poštanskim sandučićima, pod brisačima automobila i na rasvjetnim stupovima, ipak ne usuđuju ponuditi nam toliki novac na tako dugo razdoblje. U tim ponudama veliku cifru obično susrećemo neposredno prije znaka koji čitamo kao "posto".

Jedine koje su se odvažile ponuditi ovakav kredit stanovništvu su poslovne banke. No, i one se susreću s pitanjem koje smo postavili u prethodnom odjeljku tj. kako zaštititi vrijednost vlastite imovine - a dani kredit je upravo to, dakle imovina banke - u razdoblju njegove otplate. Ta vrijednost ovisi o više čimbenika počevši od sposobnosti klijenta da vraća kredit do vrijednosti novčanog tijeka povrata kredita reguliranim pravilima u ugovoru. U zemlji s dugom tradicijom monetarne politike temeljene na manjoj ili većoj inflaciji s još uvijek živim sjećanjem na hiperinflaciju donekle je razumljivo da stanovništvo i nakon 20 godina stabilnosti valute svoje zemlje i dalje pretežno štedi u stranoj valuti (oko 80% svih oročenih iznosa), i to unatoč kroz svo to vrijeme manjim kamatnim stopama na deviznu štednju nego na štednju u kunama. Kad je stanovništvo tako oprezno po pitanju vlastitih oročenih depozita na najviše godinu-dvije, tko onda može zamjeriti bankama što na sličan način žele zaštititi svoje plasmane na 30 godina koristeći zakonsku mogućnost koja im to pruža. A da bi ih se zaštitilo, otplatu kredita treba vezati uz nešto čvrsto - nekad je to bila njemačka marka a danas njezin slijednik euro ali i švicarski franak - ukratko uz nešto čemu se vjeruje. I upravo tu leži razlog za potrebom zaštitne valutne klauzule koja štiti vjerovnika od gubitka vrijednosti njegove imovine što je ujedno i svrha zakonskog članka koji to u ugovornom odnosu omogućava.

Bitno je spomenuti kako valutna klauzula nipošto ne obvezuje banku da izvori financiranja kredita moraju biti u vezanoj valuti, već samo omogućava da novčani tijek određen ugovorom bude vezan uz deviznu protuvrijednost. Ukratko, isplata kredita koja se odigrava u jednome danu i njegova otplata koja se odvija postupno u duljem vremenskom razdoblju vežu se uz protuvrijednost u valuti na dan plaćanja. Ipak, da bi zamaglili istinu i dodatno užarili atmosferu uzrokovanu naglim porastom tečaja švicarskog franka, dežurni obmanjivači kao poseban apsurd i nedvojben dokaz "zločina" počinjenog od strane banaka skreću pozornost na nebitne činjenice. U tom smislu s rezignacijom se priča kako klijenti franak koji ih uništava nisu ni vidjeli. Međutim, širitelji ove teze sa zlobnim prizvukom propuštaju spomenuti kako klijenti koji namjenskim kreditom kupuju stan ni u kom slučaju, ma o kojoj valuti kredita se radilo, ne vide novac. Naime, kako bi se osiguralo namjensko trošenje kredita, novac vide samo prodavatelji nekretnine i to uvijek kunu jer je jedino ona važeća valuta plaćanja u Republici Hrvatskoj.

No, zanimljivo je primijetiti što bi se dogodilo da je ovaj "propust" banaka na koji ukazuju dežurni dušobrižnici koji liju krokodilske suze nad gorkom sudbinom dužnika u švicarskim francima, na vrijeme "osujećen". Dakle, što bi bilo da su banke doista pokazale klijentima te švicarske franke, evo samo da ih vide? U tom slučaju banke kod isplate ne bi mogle obračunati srednji tečaj za konverziju, nego bi zbog troška "pokazivanja" franaka morale to učiniti po nižem kupovnom tečaju, ili konkretno u kunama isplatiti 2% manje nego što su isplaćivale koristeći srednji tečaj. Također, da su pri otplati kredita bile dužne klijentima pri svakoj uplati pokazati franke koje im prodaju samo da ih vide, opet bi trošak pokazivanja morale nadoknaditi višim prodajnim tečajem, što bi klijente koštalo dodatnih 2%. Sve u svemu, gledanje franaka bi klijente koštalo za cijelih 4% više u usporedbi s valutnom klauzulom, tom "prokletom" vradžbinom koja franak od očiju klijenata skriva.

Ipak, malo se koja "istina" po popularnosti može mjeriti s onom da su banke zaradile na tečajnim razlikama uslijed rasta švicarskog franka, posebno milom onim opsjenarima koji inzistiraju da im se odgovori kad je franak ušao u bilance banaka. Pravo je pitanje: ako su do trenutka pojave franka u svojim bilancama banke zarađivale na tečajnim razlikama, zbog čega su ga uopće naknadno "stavile" u bilance, i to netom prije nego što je započeo strelovit uspon franka i tako propustile iskoristiti zlatno doba za zaradu? Tim više što su "znale" kako će franak rasti, kako nas uvjeravaju ti učeni sveznadari koji na banke gledaju kao na astrološke kuće.

Ovdje treba odmah reći kako dobro vođene banke zarađuju na tečajnim razlikama samo u već opisanom slučaju kad klijentu moraju "pokazati" novčanice. Također, dobro vođene banke štite se od rizika promjene tečajeva između valuta za što postoje različiti tržišni instrumenti, bilančni ali i izvanbilančni. S druge strane, one banke koje zarađuju špekulirajući o kretanju tečaja i nisu banke, nego kockarnice. Uvidom u poslovne knjige banaka dostupne HNB-u kao regulatoru lako je provjeriti jesu li se koristile i koriste li se još uvijek zaštitom svoje imovine od tečajnog rizika. No, ako nisu banke, tko je onda zaradio, budući je očito da su vlasnici kredita u švicarskim francima zbog njegova rasta otplaćivali sve veće iznose? Negdje je taj novac morao završiti. Odgovor je prilično jednostavan: zaradili su oni koji štede u švicarskim francima, kako oni u Zagvozdu, primatelji mirovina u francima koje smo neki dan mogli vidjeti na televiziji, tako i drugi širom svijeta.

Također, protivno uvriježenoj predodžbi, bankama je najmanje u interesu klijenta istjerati iz stana pa prodati nekretninu koja vrijedi skoro duplo manje nego što je vrijedila kad je banka, ne klijent, isplatila novac za njenu kupnju. Upravo suprotno, razumnoj banci jedino je u interesu da klijent sukladno ugovoru otplati kredit u cijelosti i na vrijeme pa da tako zaradi na kamati. Sve ostalo spada u područje upravljanja gubitkom, spašavanja onoga što se spasiti može.

Ipak u kataklizmi sa švicarskim frankom ni banke ne mogu izbjeći odgovornosti. Ne samo zato što su ponudile kredite u valuti za koju su znale da u njoj klijenti nisu zaštićeni jer ne ostvaruju prihode u njoj. Dodajmo ovdje kako su s druge strane, kad su krediti s valutnom klauzulom u eurima u pitanju, klijenti ipak donekle zaštićeni službenom tečajnom politikom HNB-a bez obzira što nemaju primanja u toj valuti. Olako pouzdanje banaka u umjerene oscilacije tečaja između franka i eura (odnosno prethodnika mu marke) u prethodnih više od 20 godina ubrzo se pokazalo računom bez krčmara (bilo bi zgodno kad bi ovo primijetili i oni koji temeljem dvadesetogodišnje povijesti stabilnosti kune u odnosu na euro zagovaraju, podržavaju, pa evo i uvode kreditiranje u kunama na 30 godina). Ipak, vrijedi napomenuti kako ni sve banke u posao s frankom nisu jurnule s jednakim oduševljenjem. One dvije najveće prilično nevoljko, među zadnjima, tek kad su suočene s gubitkom tržišnog udjela.

Najveći grijeh banaka protiv klijenata, ali i protiv sebe samih, predstavlja upravo ponuda stambenih kredita pod znatno povoljnijim uvjetima nego dotad. Pri tom ne mislim samo na cijenu tih kredita, već prije svega na njihovu dostupnost u smislu vrlo blagih uvjeta za zadovoljavanje kreditne sposobnosti klijenta. To je uzrokovalo nagli porast potražnje za stanovima, što je pak prirodno potaknulo porast njihovih cijena i u konačnici dovelo do često spominjanog "balona" nekretnina. Ključnu ulogu u obuzdavanju nagle kreditne ekspanzije prisebnom je i pravodobnom reakcijom u vidu mjera za ograničavanje rasta kredita odigrao HNB i time spriječio pogubnije posljedice za financijski sustav. Danas, s naknadnom pameću HNB-u se može zamjeriti što nije onemogućio izdavanje kredita s klauzulom u francima, no treba reći da su i one poduzete, kasnije se pokazalo spasonosne, mjere u to vrijeme nailazile na podsmijeh i sprdnju u kreditnom euforijom zahvaćenim poslovnim bankarskim krugovima.

Zanimljivo, oni koji govore o visokim kamatnim stopama na stambene kredite u Hrvatskoj u odnosu na europske, iz nekog razloga propuštaju spomenuti da bi "europske" kamatne stope potražnju, time i rast cijena nekretnina i iz njega proizašle poremećaje samo još više napuhale. Kako bilo, "pas je pušten s lanca" zato jer su novi uvjeti kreditiranja bili znatno povoljniji od dotad važećih, a ne zato što bi bili lošiji od onih europskih. A tko je doista zaradio od napuhavanja "balona", banke koje su isplaćivale novac pa ga sad u tridesetogodišnjoj neizvjesnosti nastoje povratiti ili prodavatelji nekretnina kojima je novac uplaćivan, svatko može procijeniti sam.

Inače, u sjeni priče o "švicarcima" slabo je primijećeno kako su i oni koji su uzeli kredit u eurima na vrhuncu "balona" nekretnina prošli bitno gore od onih koji su to učinili poslije ispuhivanja balona iako plaćaju istu kamatnu stopu na kredit. No, za stan iste veličine na približnoj lokaciji zbog veće cijene stana trebao im je znatno veći iznos kredita. Hoće li se netko sjetiti da bi i njima trebalo nadoknaditi štetu? Ili će nam polako početi ulaziti u glavu kako su tržišni uvjeti promjenjivi, kako potpisani ugovori obvezuju i kako svaki pojedinac donosi odluku na svoju odgovornost i sukladno tome snosi posljedice.

Sudioništvo u napuhavanju "balona" banke plaćaju i time što im s rapidnim padom cijena nekretnina imovina gubi na vrijednosti. Naime, vrijednost imovine na koju su ubilježile hipoteku pada brže nego preostala glavnica po pripadajućem kreditu što znači da u slučaju kad bi klijent prestao otplaćivati kredit, on postaje tek djelomično nadoknadiv. Ovo se odnosi na kredite dane u svim valutama, ne samo na one u švicarskim francima.

Po pitanju kredita u francima, banke ne samo što nisu zaradile na tečajnim razlikama, već su prisiljene izgubiti na kamatama što ujedno znači i natjerane taj gubitak nadoknaditi negdje drugdje. Naime, administrativnim fiksiranjem kamatne stope na kredite u francima na 3,23% provedenim u siječnju 2014. godine željelo se vlasnicima tih kredita osigurati da plaćaju približno jednake otplatne rate kao da su kredit izvorno uzeli u eurima. S moralne točke gledišta vrlo dvojbena odluka. Naime, prilikom uzimanja kredita klijenti su bili slobodni izabrati hoće li uzeti kredite s klauzulom u eurima ili francima. Zbog manje kamatne stope za franke, kreditom u francima se mogao kupiti veći stan nego u eurima npr. onaj od 75 kvadrata umjesto skromnijeg od 60-65 kvadrata. Dakle, oni koji su u to vrijeme bili dovoljno "ludi" i opredijelili se za euro (sama činjenica da se takvih našlo nemali broj pokazuje da su klijenti ipak bili obaviješteni rizicima vezanim uz franak) radije su odlučili uzeti manji stan kako bi smanjili valutni rizik za vrijeme otplate. Sad se odjednom jednom administrativnom mjerom koja suspendira zakon tržišta one pohlepne i nehajne izjednačava u uvjetima otplate s onima umjerenima i odgovornima.

Nakon najnovijeg šoka sa švicarskim frankom u siječnju ove godine ustraje se na perverznoj logici izjednačavanja svih klijenata zanemarujući njihov slobodan izbor u trenutku "dok se željezo kovalo". Ovaj put bankama se ne oduzima više samo pravo na zaradu, već im se denominacijom u novopečeni fiksirani "hrvatski franak" po tečaju od 6,39 kuna za franak silom slova zakona imovina obezvređuje. Drugim riječima, imovina im je pretvorena u izmišljeni "franak" vezan za kunu čime je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli de facto poništena, dok im obveze ostaju u onom "pravom" tržišnom franku. A zakon je zakon, iako ne baš u duhu temeljnih načela Ustava o zaštiti privatnog vlasništva, ali kakav drugi zakon očekivati od mentalnih i bioloških nasljednika tradicije koja nalaže kako se zakona, pa tako ni zakona nad zakonima, ne treba držati kao pijan plota.

Kako god se ponašali, bit će vam isto, poruka je tog zakona. U njemu se može prepoznati ista ona manijakalna želja za izjednačavanjem kakva postoji u Zakonu o predstečajnim nagodbama. U uzvišenoj "pravedničkoj" potrebi za sveopćim izjednačavanjem svima na kraju nek' dođe na isto, bili uspješni ili neuspješni, pohlepni ili skromni, savjesni ili nesavjesni, sposobni ili nesposobni, poštivali zakon ili ga ne poštivali. Dekretom se proglašava kako stara pravila, tako i na njima temeljeni ugovori, više ne vrijede i još se k tome njihovi dosadašnji učinci poništavaju. Ako je netko zaradio, mora da je to zato jer je zao i zato mu je pravedno zaradu i imovinu oduzeti, temeljni je nauk ove već viđene moralne izopačenosti - nauk što se kalio željeznom logikom u željeznim vremenima provedenim iza željezne zavjese, makar neki u njoj vidjeli i "ljudsko" lice.

No, kako pomoći ljudima koji su se našli u vrzinom kolu pomahnitalog "švicarca"? Prije svega, treba reći da svaka raspodjela duga, bila provedena na teret Vlade, bilo na teret HNB-a, bilo banaka u stranom privatnom vlasništvu, posredno ili neposredno pada na teret cijelog društva – među ostalima i onih najslabijeg imovnog stanja koji ni u najbolja vremena, sve da su to i htjeli, nisu mogli podići kredit, ali i vlasnika kredita s valutnom klauzulom u eurima koji kredit otplaćuju po tržišnom tečaju uz tržišnu kamatnu stopu. Stoga je najpoštenije primijeniti individualni pristup, upravo suprotno onome što se unazad jednu godinu već dvjema mjerama radi. Onima kojima je "divljanjem" franka doista ugrožena egzistencija treba omogućiti minimalan standard življenja kako bi zadržali elementarno ljudsko dostojanstvo. Trošak umanjenja duga koji će im takav život omogućiti morao bi ići na teret zajednice. Koji će u tome biti udjel poslovnih banaka, koji HNB-a, a koji Vlade RH stvar je dogovora. Ostale, pak, žrtve jačanja franka – nemali broj njih, pogotovo oni koji su digli veće iznose kredita sigurno se ne nalaze u situaciji egzistencijalne ugroze – trebale bi same u cijelosti platiti cijenu svoje odluke, jer dijeliti solidarnu pomoć zajednice s najpotrebitijima za njih bi bila nezaslužena povlastica.

A najmlađa svjetska valuta, "hrvatski" franak ima i svoj rok trajanja. Trajat će točno onoliko koliko i "državnikovanje" samozvanog "državnika" koji ga je iskovao. No, civilizacijska šteta nije jedina koju će ovaj revolveraški čin izazvati. Ne će nas mimoići ni ona politička koju je jednako teško popraviti. Naime, u vrijeme novog šoka s "švicarcem", u Davosu, k'o za inat baš u Švicarskoj, održavao se Svjetski ekonomski forum. Na njemu je "kao jedini iz Regije", kako su ponosno i skoro slavodobitno izvijestili "regionalni mediji" sa sjedištem u Hrvatskoj, sudjelovao srpski premijer Aleksandar Vučić. Na vijest o vratolomiji iz Hrvatske Vučić nije propustio poentirati prikazujući se, barem na riječima, državnikom bez navodnika. Naglasio je kako Srbija ne će pribjeći takvim rješenjima, već će poštivati privatno vlasništvo, pokazujući tako civilizacijsku razliku između Srbije i onih koji primjenjuju takva rješenja. Konačno, nije propustio spomenuti kako će Hrvatska ipak morati vratiti bankama taj novac. Kakav šamar onima koji i u današnje vrijeme pribjegavaju partizanskim rješenjima!

Inače, uopće nije čudno što Zorana Milanovića nije bilo u Davosu. Svoju priliku je propustio sa zaključenjem zadnjeg natječaja za "liftboja" u nekom od tamošnjih hotela, jer, objektivno gledano, to je jedina uloga u kojoj se tamo mogao naći. Iako, upitno je bi li i to mogao, jer taj je lift sposoban voziti samo prema dolje.

Nakon svega Zorane, molimo te, nemoj više - ako Boga znaš a znamo da Ga ne znaš, iako Ime Božje često uzalud spominješ - čuvati nacionalne interese! Jer gdjegod ih pokušavaš sačuvati - bilo huškajući ljude na one s kojima su osuđeni surađivati i nalaziti rješenja, bilo nastojeći ispraviti "krive Drine" iz prošlosti ne uviđajući da njihovim ispravljanjem činiš još veću štetu od početne - samo još više hrvatskih ljudi ostaje bez posla, a razvaline koje za sobom ostavljaš postaju sve veće i teže popravljive.

 

Grgur S.

Share
0