Arhiva članaka HRsvijet.net
Kolumna Ilije Zovka: KOS-ova mitomanija i ?podšprajcavanje?
Nevjerojatna je ta sličnost u krivotvorenju povijesnih činjenica kojom po istom, već dobro uhodanom, šablonu „ruku pod ruku“ nastupaju generali nekadašnje JNA, prebjezi JNA u Hrvatsku vojsku, određeni političari i novinari, čelnici islamske zajednice u BiH ali i određeni bosanski franjevci okupljeni oko sarajevske Franjevačke teologije.
Na prvi pogled, rekli bi, vrlo šarolika skupina bez osobitih javno vidljivih poveznica i zajedničkih predmeta interesa. Međutim, kad se malo bolje sagledaju i raščlane predmeti njihovog zanimanja onda se bez nekog osobitog naprezanja moždanih vijuga jednostavno dolazi do zaključka kako je poveznica zapravo samo jedna i jedina – dr. Franjo Tuđman!
Mamula i Lazanski protiv Tuđmana
Za generala JNA Branka Mamulu, koji niti danas ne može prežaliti činjenicu da zajedno s Petrom Gračaninom nije bio na čelu operacije vojnog slamanja Republike Hrvatske, nego su akademici SANU-a tu zadaću povjerili Slobodanu Miloševiću, Franjo Tuđman je, čak, gori od Miloševića. Zanimljiva je Mamulina tvrdnja prema kojoj je Tuđman, zajedno s Kučanom, glavni uzrok propasti Jugoslavije, dočim je Milošević samo posljedica koja se javila kao odgovor na uzrok.
>>Branko Mamula: ?JNA je morala izvršiti državni udar i spasiti Jugoslaviju
>>Branko Mamula: Vukovar i Osijek je trebalo zaobići i udariti izravno na Zagreb
Prema njegovim tvrdnjama, iznesenim u nedavnom razgovoru s prijeratnim zagrebačkim suradnikom KOS-a Miroslavom Lazanskim, temeljni krivci za raspad Jugoslavije su osobno Franjo Tuđman i Milan Kučan, koji su, kako kaže, „gurnuli JNA u ruke srpskog nacionalizma, koji je JNA beskrupulozno iskoristio“.
Tusove krivotvorine
U priču o Tuđmanovoj odgovornosti za sve i svašta savršeno se uklapaju i izjave „njegovog“ prebjega iz JNA generala Antona Tusa, koji je prije nekoliko dana domaćoj javnosti pokušao ukazati na Tuđmanovu odgovornost za pad Vukovara, odašiljući javnosti vrlo zanimljivo „stručno gledište“ na temelju koga bi ta ista javnost trebala povjerovati u Tusovu tezu po kojoj je jedna izgubljena bitka značajnija od dobivanja rata i stvaranja države.
Umjesto da domaćoj javnosti pokuša pojasniti okolnosti pod kojima je na samom početku velikosrpske agresije na Hrvatsku, u organizaciji KOS-a i Aleksandra Vasiljevića ispraćen s beogradske Batajnice, Tus klasičnom zamjenom teza pokušava optužiti Tuđmana zbog nedovoljne bojeve spremnosti tek stvorene HV-e.
Naravno, đeneral Tus pri tome ne propušta zaboraviti činjenicu kako je mlada Hrvatska vojska u tim trenucima bila stara svega nekoliko mjeseci. Također, ne pada mu na um spomenuti niti razloge zbog kojih je on osobno desetljećima sudjelovao u izgrađivanju i jačanju bojeve spremnosti te iste JNA, koja se obrušila na tek proglašenu Republiku Hrvatsku.
Cerić-Muslimovićevi uradci
Rame uz rame s ovim nebuloznim tvrdnjama JNA dvojca Mamula-Tus svakako treba staviti i posljednje javne izjave vodstva Islamske zajednice u BiH, kojima su ovih dana poručili kako se „ni hrvatska ni srpska politika nije bitno promijenila od trenutka kad su“, kako kažu „Milošević i Tuđman dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine bez Bošnjaka", naglašavajući kako je "Miloševićevsko-tuđmanovska koalicija je ona koja je imala za cilj jednu trećinu muslimana Bošnjaka pokrstiti, jednu trećinu protjerati a jednu trećinu pobiti, još uvijek živa".
>>Velikobošnjačka kampanja: Hrvati na mala vrata dobivaju svoj entitet
>>Vodstvo Islamske zajednice opet optužilo srpsku i hrvatsku politiku!
Ni ovakav istup čelništva Islamske zajednice u BiH nikoga tko pozna stvarno stanje stvari neće pretjerano iznenaditi. Poglavar Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić, sudeći prema dobro obavještenim izvorima, dugogodišnji je suradnik zagrebačke UDB-e, koji je djelovao pod kodnim nazivom „Vezir“. Istodobno, Cerićev političko-ideološki oslonac Fikret Muslimović, osnivač bošnjačkog AID-a, predratni je zamjenik šefa KOS-a JNA Aleksandra Vasiljevića.
Stoga, i izjave islamskih poglavara u BiH treba promatrati isključivo u istom kontekstu kao i djelovanja Branka Mamule, Miroslava Lazanskog, Anton Tusa, Andrije Rašete i naravno često spominjanog Zorana Šprajca, jednog od glavnih korisnika arhiva nekadašnje obavještajne službe JNA.
Bosanski crveni fratri i netrpeljivost prema Tuđmanu
Prije nekoliko dana dobih od poznanika jedan primjerak glasila „Bilten Franjevačke teologije – Sarajevo“, koji me nazivom i uredničkim stilom neodoljivo podsjeti na glasilo „Skopske vojne oblasti JNA“, s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, gdje sam kao tadašnji „regrut“ bio silom dotjeran.
Pošto je riječ o mom prvom doticaju s tim glasilom, odmah u startu ostadoh do krajnjih granica iznenađen vrlo čudnim „multi-kulti“ stilom i otvorenom netrpeljivošću prema svemu što je hrvatsko. Naravno, rukopis je potpuno prepoznatljiv. Po istoj matrici kako se, preferirajući jugoslavenstvo, nekada ranije rušilo svako hrvatstvo, u toj se novini preferirajući bošnjaštvo – danas ruši svaki oblik integralnog hrvatstva.
Listajući tako spomenuti „bilten“ zapazih i članak izvjesnog fra Marka Karamatića, „povjesničara“ koji kroz primjenu različitih „kontraobavještajnih“ trikova i polutrikova, opisanih u biltenima KOS-a JNA za niže razine, pokušava educirati čitatelje „Biltena“ kako „pravilno razumeti“ pisanja „reakcionarnih novinara i medija“, kakvim je u ovom slučaju prokazan upravo portal HRsvijet i njegov kolumnist Miljenko Stojić.
Karamatić, naime, navodeći dijelove Stojićevih kolumni objavljenih na ovom portalu, prozvanom kolumnisti HRsvijeta suprotstavlja svog ideološkog istomišljenika fra Petra Jeleča, optužujući istovremeno Stojića da u svojim kolumnama ne prenosi dovoljno „Jelečovih stavova“.
U potpunosti svjestan „kontraobavještajnog“ Karamatićevog uratka i njegovih temeljnih nakana, nasmijah se kiselo i zapitah: -Odgajaju li to i danas franjevačke gojence na terminologiji koju je zadao KOS?
Međutim, pri samom kraju Karamatićeve „stručne“ elaboracije zamijetih i stvarni razlog ovog „biltenskog“ pisanja. Opet je razlog Franjo Tuđman!
Zbog čega jedan franjevac amnestira Izetbegovića, prešućuje Adžića a optužuje Tuđmana?
Tako je, prema Karamatiću, između ostalog, Tuđman odgovoran za „dogovore s Miloševićem“, „izdaju i prodaju Bosanske Posavine“, kao i za „sve loše što je Hrvate u BiH snašlo u protekla dva desetljeća.
Naravno, za svoje „biltenske natpise“ Karamatić ne koristi relevantne povijesne izvore, nego se isključivo služi dobro poznatim izvorima kakvi su Dušan Bilandžić i Kosta Mihajlović, čija je prošlost i sadašnjost, a po svemu sudeći i budućnost, u potpunosti prožeta KOS-om i njegovim djelovanjem.
Naravno, Karamatićeva polazna osnova za pisanje „kontraobavještajne“ optužnice protiv Tuđmana je mit o susretima u Karađorđevu, za koje kao i njemu slični „kontraobavještajni povjesničari“ zaboravlja kazati da su organizirani na temelju zaključaka multilateralnih sastanaka održanih tijekom 1991. godine na Brdu kod Kranja, Splitu, Ohridu, Sarajevu i Beogradu, kao i na temelju Brijunske deklaracije od 7. srpnja 1991. godine, koju je s ciljem „traženja rješenja među sukobljenim stranama“ nametnula ministarska »trojka« tadašnje Europske zajednice.
Drugi „alat“ u rukama „povjesničara“ Karamatića je dobro poznati mit o navodnoj Tuđmanovoj „izdaji i prodaja Bosanske Posavine“, o kojoj je kao o Tuđmanovoj agresiji na BiH koncem svibnja 1992. prvi javno progovorio Blagoje Adžić
Naravno, Marko Karamatić prešućuje da je u ovom slučaju riječ o tezi koju je u medijski prostor „upucao“ upravo đeneral Blagoje Adžić, nekadašnji načelnik Generalštaba JNA, pod čijom je dirigentskom palicom napadana Republika Hrvatska i BiH.
Naime, vrlo se izvjesnom čini i mogućnost kako je „povjesničaru“ Karamatiću ova činjenica na žalost uspjela promaći ili se na žalost nije našla pri vrhu liste prioritetnih teza koje redovito dobiva od već spominjanog Fikreta Muslimovića.
Vjerujem kako pitanje zbog čega Muslimović i Karamatić zapravo ustrajavaju na tezi čije je temelje postavio đeneral Blagoje Adžić mnoge zanima. Odgovor je više nego jasan: Ključ je zapravo u amnestiranju Alije Izetbegovića, sotoniziranju Franje Tuđmana, prešućivanju uloge Blagoja Adžića i pokušajima sustavnog unošenja razdora među Hrvatima.
Preporuka "istinoljupcima"
Onog trenutka kad netko jasno i glasno postavi protupitanje zbog čega Alija Izetbegović i Armija BiH nisu u proljeće 1992. godine branili Bosansku Posavinu, onda će prestati i bilo kakva potreba spekuliranja s navodnom Tuđmanovom „izdajom i prodajom Posavine“. Svakom dobronamjernom čitatelju, naime, više je nego jasno da je braniti Bosansku Posavinu bila ustavna obveza Alije Izetbegovića a ne Franje Tuđmana. Činjenica je, međutim, da je Hrvatska vojska pod zapovjedništvom generala Petra Stipetića poduzela aktivan taktički manevar i prodrla u dubinu Bosanske Posavine, što uopće nije u suprotnosti s međunarodnim običajima ratovanja jer je upravo taj prostor korišten kao operativna osnovica JNA u napadima na Republiku Hrvatsku. Međutim, uslijedio je vojno-diplomatski odgovor Slobodana Miloševića i Blagoja Adžića, čija je težišna zamisao bila optužiti Hrvatsku zbog agresije na BiH. Pod diplomatskim pritiskom međunarodne zajednice donesena je odluka o povlačenju Hrvatske vojske iz Bosanske Posavine, i to bi, naravno, „povjesničar“ Marko Karamatić morao znati.
Kad ovo pitanje dovoljno dobro prouči onda neka krene u istraživanje razloga zbog kojih Alija Izetbegović i Sefer Halilović nisu pomogli HVO-u Bosanske Posavine da zadrži dostignute položaje, ili pak presjeku koridor Beograd-Banja Luka -Knin i već na ljeto 1992. godine završe rat.
Možda do tada i shvati i jednu drugu nelogičnost svog biltenskog pisanja. Pristajući na Miloševićeve zahtjeve o podjeli BiH, u što nas Bilandžić, Rašeta, Mesić i Karamatić uvjeravaju, Tuđman bi, zapravo, neizravno pristao i na podjelu Hrvatske s Milanom Martićem. Međutim, toga je Franjo Tuđman i te kako bio svjestan, što bi morali znati i ovi koji pokušavaju falsificirati povijesne događaje ...
No, možda to „povjesničar“ Marko Karamatić jednog dana i shvati. Temeljni preduvjet za to svakako mu je potpuni otklon od Fikreta Muslimovića i njegovih teza preuzetih od nekadašnjeg mu šefa Aleksandra Vasiljevića.
U međuvremenu, kao povjesničar naravno, može se Karamatić pozabaviti i okolnostima pogibije svoje subraće bugojanskih franjevaca koje u rujnu 1944. , prema vlastitom priznaju, izvršavajući partijsku zadaću, pobi Marko Protić.