Određeni procesi u Hrvatskoj odvijaju se dovoljno dugo da se iz njih mogu izvući neki zaključci. Ti zaključci nisu ni desni ni lijevi, nemaju nikakve veze s teorijama urote niti su paranoični proizvodi nacionalističkog uma.

Ti zaključci jednostavno proizlaze iz činjenica. Jedini prigovor koji im se može uputiti jest taj da proizlaze iz povjerenja u logičku moć rasuđivanja, a svijet, mnogi su to već rekli, nije baš logičan. No, isti se prigovor onda može uputiti bilo kojem pokušaju logičkog rasuđivanja, a u tom slučaju svaki je napor ljudskog uma da "dohvati" svijet unaprijed osuđen za neuspjeh.

Prvi zaključak tiče se kaotičnog stanja u vrhu državne vlasti. Predsjednik i premijerka otežano funkcioniraju jer su im u prvom planu stranački probici, a ne državni interesi. Taj zaključak ne treba posebno argumentirati budući da i sami akteri tog sukoba gotovo svakodnevno potvrđuju međusobnu nesnošljivost.

Predsjednik Sabora, koji bi trebao biti treći stup vlasti u zemlji, političar je na odlasku, jedva prikriveno zavađen s vlastitom strankom, zaokupljen prije svega mirnim uzmakom u mandarinski raj uvaženog umirovljenika.

Državni odvjetnik, faktično najmoćniji čovjek u državi, poteže represivno-pravosudni aparat po samo njemu poznatom ključu. Pa tako zločini od prije šezdesetak i više godina mogu čekati još jedno neodređeno vrijeme, valjda dok akteri ne poumiru, a procesi za nedjela koja su još u sferi sumnje bučno se najavljuju u dnevnom tisku.

Sve u svemu, sustav još prividno normalno funkcionira zahvaljujući samo činjenici da stranački vojnici vladajuće stranke fatalistički mirno otaljavaju preostale poslove do poziva u Remetinec. Ako se stvari tako nastave, uskoro će Nobilo i Prodanović kontrolirati veći dio nekadašnje hadezeovske stranačke elite. A sama stranka, kako novine pišu, mogla bi se naći i na sudu.

Zaključak drugi. Kaotično stanje nije nastalo samo od sebe, instruirano je sa strane ili, preciznije, određeni inozemni krugovi u sprezi s određenim krugovima u zemlji priželjkivali su i proizveli upravo takvo stanje.

Svojedobno su se Tuđmanu smijali kako mu se ukazuju žuti, crni i crveni vragovi te revni primatelji Judinih škuda. Međutim, vrijeme nakon Tuđmana pokazalo je da je on uglavnom bio u pravu. Ako je kod onih najnaivnijih i bio ostao još tračak sumnje, onda su ih informacije s Wikileaksa o sramnom šurovanju domaće političke i pravosudne elite s američkim veleposlanstvom, Haškim sudom i drugim inozemnim "instruktorima" morale razuvjeriti.

Inozemne instrukcije nadobudnim hrvatskim političarima otvoreno su počele još od kraja devedesetih s ciljem da se sruši HDZ. Pustimo sad na stranu je li ili nije trebalo rušiti HDZ, činjenica je da su se strane države tada grubo umiješale u hrvatska unutarpolitička pitanja. Naši političari izgleda smatraju da je to sasvim normalno i legitimno, no ako je tome tako, neka se oni pokušaju miješati u predizborne borbe neke druge zemlje pa će vidjeti kako će se provesti. Istina, bivši se predsjednik pokušao miješati u unutarnje stvari Libije pa je Hrvatska za to dobila po prstima, nismo pozvani na skup gdje se odlučivalo o podjeli "kolača" nakon novonastale situacije u Libiji, a naše građane u toj zemlji strijeljaju bez suda. Doduše, radi se navodno o plaćenicima, no bitan je princip.

Zaključak treći. Proizvodnja kaosa u zemlji, smišljeno slabljenje vlasti i dezorijentiranje građana u funkciji su proizvodnje pristanka za ulazak u EU uz prethodno odricanje od suvereniteta i zaštite nacionalnih interesa. Dakle, krivo je reći da su zapadne zemlje otežavale hrvatski ulazak u EU zato što neke ne žele Hrvatsku u toj asocijaciji. Naprotiv, žele je i te kako, ali pod svojim uvjetima: osramoćenu, osiromašenu, poslušnu i spremnu na svaki kompromis oko vlastitih interesa.

Zašto je žele baš takvu, možda zato što su političari tih zemalja zločesti, pokvareni sadisti koji nas ne vole? Ne, dugoročna politika rijetko je kad bazirana na emocijama. Žele nas slabe jer samo tako mogu nesmetano ostvarivati vlastite interese u našoj zemlji. Ukoliko se kome čini da je ovakav stav proizvod sindroma "cijeli svijet se urotio protiv nas", predlažem da na trenutak naš slučaj ostavimo po strani i pogledamo neke slučajeve dovoljno daleko od nas i tako izbjegnemo zamku pristranosti.

Zašto je, recimo, u Afganistanu stalno rat. Reći ćete zato što su prvo Sovjeti širili socijalizam a potom Amerikanci demokraciju. To je donekle točan odgovor, no zašto baš ta besputna i zaostala planinska zemlja? Ili: zar su Irak i Libija baš toliko prirasle srcu zapadnim silama da u cijelom tom arapskom "nedemokratskom" moru  baš na ta dva otočića mora cvjetati demokracija?

Svi ti primjeri ukazuju na banalnu činjenicu da sve države na svijetu imaju neke svoje interese, a najmoćnije države imaju i sredstva da svoje interese ostvare nauštrb onih koje ta sredstva nemaju. Klasičan primjer te vrste su tzv. Opijumski ratovi u kojima je kolonijalna Engleska prisilila Kinu da dopusti trgovinu opijumom koji je uništavao njeno stanovništvo. Dok je Hitlerov pohod svakom normalnom čovjeku bio moralno odbojan, engleski je postupak potpuno amoralan i promovira čovjeka kao amoralno biće.

Stoga bi se dobro bilo prisjetiti Galbraithove pohvale hrvatskoj zauzetosti za međunarodnu pravdu kada nam je ono čestitao što smo izručili generale, pomogli ih osuditi i sve to stoički podnijeli, ironično dodajući da njegova Amerika to ne bi bila u stanju. Dakle, pohvalio nas je, metaforički rečeno, što smo pristali na trgovinu opijumom. Za narod. Jer internacionalistički fanatizam naših političkih elita jest upravo to.

Četvrti zaključak općenite je naravi. Smisao svake zajednice je dobrobit njenih članova. Ako ta dobrobit izostaje, onda se postavlja pitanje samog opstajanja zajednice kao takve. Hrvatska država spomenutim akcijama od samog je početka onemogućavana i dezavuirana. Danas je vjera u hrvatsku državu prilično poljuljana i nije isključeno da će je produbljivanje gospodarske krize  ozbiljno dovesti u pitanje.

Inspiratori i instruktori tog razdržavljivanja su u Washingtonu i Bruxellesu, a glavni operativci obavještajno-političke strukture iz bivšeg sustava. Nije slučajno da su gotovo svi važniji ljudi u zemlji bivši članovi SKJ, Udbe i Kosa ili im je, ako su premladi, takav obiteljski background. To su činjenice i zato se na njih nikada ne odgovara protuargumentima, jer ih nema, nego pukim etiketiranjem.  U Hrvatskoj ne postoji ljevica ni desnica, nego postoje korumpirane elite, mahom regrutirane iz spomenutih krugova, i obezglavljeni narod, koji sve teže živi i sve manje ima vremena politički misliti.

Iz svega rečenog dalo bi se zaključiti da sam krajnji pesimist glede hrvatske sudbine. Međutim, nisam. Biologija je na strani naroda. Povijest je pokazala da je tanki elitistički kompradorski sloj u ovoj ili onoj povijesnoj situaciji bivao izbačen iz sedla, a narod je opstajao. Opstat će i sad, i u prvoj se prigodi osoviti na vlastite noge kao državotvorna nacija. No jedno je točno, generacija koja je izborila državnu samostalnost nije od stečenog uspjela stvoriti funkcionalnu i prosperitetnu državu. A utopimo li i tako manjkavu državu u eunijsko more, možda ćemo se uskoro morati žestoko boriti za ono što već imamo.

Damir Pešorda