Politička situacija danas u Hrvatskoj umnogome podsjeća na onu iz prosinca godine 1999.  Na vlasti je i tada bila Hrvatska demokratska zajednica, na čijem čelu nije stajala osoba izabrana na demokratskim unutarstranačkim izborima, nego osoba koja je nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana obnašala v.d. predsjednika stranke, što je, u biti, položaj vrlo sličan onome Jadranke Kosor, koju je na čelo stranke instalirao Ivo Sanader.

O HDZ-u se je i tada pisalo sličnim medijskim tonovima kao i danas: optuživalo ga se je za korupciju, lopovluk, kriminal, nepotizam, loše vođenje države itd. itd. Na drugoj pak strani političkoga spektra stanje je također vrlo slično: ako izuzmemo HSS i HSLS (uključujući tu u međuvremenu ugašeni LS) današnja tzv. Kukurika koalicija u biti je preslika koalicije koja je osvojila vlast 3. siječnja 2000.

Navijačko ponašanje medija

Ponašanje većine tzv. mainstream medija i danas je kao i 2000. gotovo u potpunosti navijačko: mediji čine sve kako bi HDZ što više ocrnili – u čemu im, dakako, on sam daje obilje materijala – dok se Kukuriku koaliciju prikazuje kao spasonosno rješenje, iako je svakome jasno da ta koalicija na ekonomske planu osim olinjalih fraza i floskula kakvih smo se već naslušali nebrojeno mnogo puta ne nudi baš ništa novo, što je, uostalom, potvrdio i Ljubo Jurčić, na prošlim parlamentarnim izborima kandidat SDP-a za predsjednika vlade. Da je pak opće raspoloženje naroda kao i 2000. nesklono HDZ-u, suvišno je i napominjati.

Predizborna strategija HDZ-a i danas se, kao i 2000., uglavnom gradi na mobilizaciji birača protiv „crvenih" i isticanju zasluga iz prošlosti, što predstavlja političku platformu na kojoj se vrlo teško mogu osvojiti izbori. Jedina novost jest činjenica da je u vrijeme HDZ-ove vladavine započelo sankcioniranje kriminalnih aktivnosti čiji su, međutim, akteri upravo sami HDZ-ovci. Ta je okolnost za HDZ koliko olakotna toliko i otegotna. SDP-ov pak predizborni program neodoljivo miriši na onaj iz 2000.: biračima se obećava bolji život, ukidanje povlastica zastupnicima, povećanja stranih investicija u Hrvatsku, reforma uprave i zdravstva, nova radna mjesta, obračun s pretvorbenim kriminalcima itd. itd.

Predizborna obećanja

No, kako će se ta obećanja ostvariti do sada nismo čuli, kao što to nismo čuli ni 2000., pa možemo zaključiti kako je riječ o još jednoj demagoškoj pripovijetci čiji će ishod u realnome političko-ekonomskom životu biti jednak onome iz vremena vladavine šestokrake koalicije: umjesto novih radnih mjesta dobit ćemo još više nezaposlenih, umjesto obračuna s kriminalom nove afere, kukuriku koalicijaa umjesto proizvodnje novih vrijednosti daljnju proizvodnju vanjskoga duga.

Međutim, ono što najviše zabrinjava u kontekstu mogućeg dolaska na vlast Kukuriku koalicije jest opasnost da će se na političko-ideološkome planu dogoditi prevrat kakav se je dogodio i nakon 3. „januara" 2000. Plodovi toga prevrata svima bi trebali biti vrlo dobro poznati, ali istaknimo neke od njih:

1. prihvaćanje geopolitičkog projekta „Zapadni Balkan", koji u svoj biti delegitimira sve ono što su se branitelji borili u Domovinskome ratu,

2. početak sustavne kriminalizacije Domovinskoga rata, produkt čega su i travanjske presude generalima, a uskoro nas očekuju i presude bosansko-hercegovačkim Hrvatima koje bi mogle biti podjednako šokantne, a ako ne i šokantnije,

3. amnestija velikosrpske politike latentnim prihvaćanjem teze da je rat devedesetih bio građanski rat, iliti: bellum omnium contra omnes gdje su „svi krivi", pa se „svi svima moraju i ispričati",

4. rehabilitacija jugokomunističkog sustava, i susljedno tome generiranje daljnjih podjela unutar nacionalnoga bića,

5. inauguriranje duhovnog i političkog ozračja bezuvjetnog pokoravanja svim zahtjevima koji dolaze iz inozemnih središta moći,

6. lustracija državotvornih kadrova iz vojske, policije, uprave, obavještajnih službi i medija.
Kukuriku koalicija

S obzirom na to da je, kako smo već naveli, današnja Kukuriku koalicija u ideološkom, programskom i kadrovskom smislu u bitnome preslik šestokrake koalicije,
a vodeći se onom da staro i loše drvo ne može davati dobre plodove, možemo se opravdano zapitati: ne priprema li se u Hrvatskoj „četvrtodecembarski" prevrat sličan „trećejanuarskome" iz 2000.? Ili nas – s obzirom na to da Kukuriku koaliciji danas mnoge okolnosti još više idu na ruku nego 2000. – očekuje još i gori scenarij?

Jesu li inozemni nalogodavci zaključili kako je HDZ nesposoban izvršiti zadnji udarac ostacima ostataka hrvatske suverenosti i Hrvatsku transferirati u Jugosferu (ili taj posao čini za njih presporo), pa će tu zadaću bolje odraditi Kukuriku koalicija, u kojoj jak utjecaj imaju jugosferaši i orjunaši svih vrsta i pasmina, predvođeni otvorenim glorifikatorom Tita Zoranom Milanovićem, koji toga zločinca prepostavlja Tuđmanu, što pak znači da i Jugoslaviju pretpostavlja Hrvatskoj?

Ovo su samo neka od pitanja koja se nameću nešto više od dva i pol mjeseca prije izbora. Ako se tzv. desnica urgentno ne ujedini i ne osmisli strategiju kako spriječiti gore navedeni scenarij, biračima će ostati izbor između HDZ-a i SDP-a, tj.: između katastrofe i tragedije. A bojim se da ćemo tada u „decembru" mjesecu – koji je i inače tijekom povijesti obiju Jugoslavija za Hrvatsku znao biti koban – gledati trijumf tragedije.

Ne trijumf komunista – jer su svi članovi Kukuriku koalicije od reda prvoborci liberalnog kapitalizma i sluge stranoga kapitala, nego – trijumf ideje jugoslavenstva – koja je izvor svih zločina, ratova i krvoprolića „na ovim prostorima" unazad stotinu godina, pokušaj čijeg ostvarenja uvijek nužno znači neograničeno ponavljanje novih i novih krvoprolića.

Davor Dijanović