Damir Pešorda u tekstu „Država“ HRSvijet, 16. rujna 2011. pise:

Mediji su se ovih dana opet raspisali o financijskim malverzacijama u vrhu vladajuće stranke, o crnim fondovima, torbama punim keša, zakopanim dokazima itd. Uzme li se u obzir da je bivši premijer već dulje u zatvoru, da je manje-više kompletan vojni vrh, na ovaj ili onaj način, istraživan i procesuiran ili u najmanju ruku sumnjičen, da bivši predsjednik optužuje prvog predsjednika kako je jedan od dvojice glavnih krivaca za rat na prostoru bivše Jugoslavije, dok se istodobno uz ime tog ''doživotnog bivšeg'' vezuje cijelo klupko tuzemnih i inozemnih afera, dakle uzme li se sve to u obzir – postavlja se pitanje elementarne ozbiljnosti ove države kao države. Svi se prave blesavi i govore kako treba pustiti institucije da rade svoj posao, ali ako je državni vrh pod stalnom sumnjom, ako imena najviših dužnosnika u medijima imaju prizvuk lopovluka, grabeži i svakojakih drugih opačina, onda nešto nije u redu s državom kao takvom. Da i ne govorimo o tome kako se detalji navodno tajnih istraga uredno objavljuju u nastavcima u dnevnim tiskovinama! Da i ne govorimo o tome kako je u interpretaciji Državnog odvjetništva lopovluk izrazito ideološki obojen, pa pod sumnju padaju isključivo pseudodesni hadezeovci, dok je tzv. ''ljevica'' čista i nevina kao rosa rana!

Slično piše i Mate Kovačević u tekstu „Srednjovjekovni derivat pravosuđa“ (HRSvijet, 16. rujna 2011.).

I doista Pešordina konstatacija o isključivom progonu HDZ-ovih lopova i „lopova“, samo pokazuje da je na djelu ostvarenje one Račanove tvrdnje  izrečene odmah nakon pobjede na izborima 2000. godine:

„HDZ je stranka pod istragom!“

Nije bilo moguće to onda ostvariti. Dapače, HDZ je svjetskim moćnicima bio još potreban. Morao je ostvariti ono što nije mogao tj. smio Račan – UHITITI GOTOVINU!

I sada im više ne trebaju. Vjerojatno je i uništenje HDZ-a bila jedna od Sanaderovih zadaća. Da je na redu uništenje HDZ-a su (kao) napokon shvatili i u HDZ-u. I to po scenariju o kome govori Pešorda. Što onda raditi? Moraju slušati gazde, ali ljudski je i braniti se. Otud osnovna poruka sa Izvještajnog Sabora HDZ-a:

...trudit ćemo se da borba protiv korupcije dođe do svih stranaka, a naša stranka je u borbi protiv korupcije platila najveću cijenu. No, ne ćemo prestati dok ta borba ne dođe pred vrata SDP-a, HNS-a, IDS-a i dok ne vidimo što su oni proteklih godina radili i što je istina iz priča koje kruže gradom i Hrvatskom.

Iako se radi o uobičajenoj predizbornoj retorici HDZ-a, kada se oni po pravili sjete Oca hrvatske države, njihove gazde strijepe da to ne postane istina. Zato je njima bolje da HDZ-a nema. Evo recimo, jedini supotpisnik našeg Pisma VS UN-a od saborskih zastupnika je dr. sc. Andrija Hebrang! A supotpisnika je oko 1900! Kako možeš vjerovati da se netko u toj stranci neće probuditi i ponovno izvesti HDZ na Tuđmanov put?

Evo jednog komentara s Portala HKV-a:

Koliko god nam se HDZ u zadnjih desetak godina zbog odnarođene politike ogadio, toliko se čovjek mora zapitati kako očekivati pobjedu razjedinjene domoljubne opcije kojoj mediji ne će dati nikakva pristupa, a forsirat će (kao i u pitanju Josipovića kod prošlih predsjedničkih izbora) one kukuriku izdajnike.

Kada bi bilo prema retorici na ovom saboru HDZ-a za vjerovati Jadranki Kosor i kada bi ona istinski bila na visini hrvatske državničke mudrosti, inkorporirala bi u sam vrh HDZ-a recimo Miroslava Tuđmana i prepustila mu formiranje "široke domoljubne fronte" pod kišobranom HDZ-a. Dakle umijesto četničkog koalicijskog SDSS-a, HDZ bi pred izbore mogao objediniti u svoju koalciju HRAST, ABH, pravaše (koji to žele), te svu eventualnu lepezu svih ostalih istinskih domoljubnih stranaka.

Naravno i HSS bi trebao nastaviti s njima. HSS bi mogao pripomoći jedinstvu s HDSSB-om i Kerumom.

Pri tome bi se svakao HDZ trebao odmah riješiti balasta koji se ogadio svima (Jarnjaka, Šeksa, barba Luke...) i pružiti "novima u koalciji" pojedina istaknuta mjesta na izbornim listama.
Tako udruženi pomebili bi kukuruku s valjda preko 60% glasova.

Eh da barem ne sanjam, da barem neko iz HDZ-a ovo pročita...

Zapravo, teško je vjerovati da HDZ može više izaći iz svoje kože. Njihovo djelovanje je uvjetovano onim mojim:

Jednom sluga, uvijek sluga. Jednom izdajica, uvijek izdajica.

Imali su šansu na predsjedničkim izborima. Tada je upravo Hebrang mogao pozvati svoje birače da glasuju za Tuđmana. Krivica kod gazdi pala bi na njega. Tada bi Josipoviću bilo uzalud što su Savo Štrbac, Mesić, Pusićka i slični bili na njegovoj strani. A s Tuđmanom kao predsjednikom ne bi bilo ni ovakve presude Gotovini. Ne bi imali hrvatskog predsjednika koji bi im rekao:

Zločini su se dogodili i za to netko mora odgovarati.

Umjesto da budu na odstrelu samo HDZ-ovci zbog kriminala i „kriminala, bili bi svi zbog kriminala, ali i mnogi zbog izdaje. Pa optužnicu protiv Mesića je napisao sam Tuđman.

Ali, vratimo se Pešordinoj konstataciji. Sjetimo se i priče o navodnoj Tudjmanovoj ideji o 200 najbogatijih hrvatskih obitelji. „Hrvatski“ ljevičari su odmah optužili kako se radi o 200 obitelji HDZ-ovaca. Kada je obitelj Tuđman tražila od Račanove vlasti da da popis tih 200 obitelji, ispostavilo se da „hrvatski“ ljevičari ne znaju definiciju obitelji. Tako javnost nije dobila popis 200 najbogatijih obitelji. Vjerujem da taj popis nismo dobili jer je vecina takvih zapravo opisana pod sintagmom „srpski lopovi“ u mom tekstu iz Hrvatskog Slova, 24. studenoga 2000.:

“Feral” skrenuo u državotvorstvo

Vjerojatno će čitatelji pomisliti da nisam pri sebi ako ih upozorim na činjenicu da je “Feral Tribune” počeo objavljivati i državotvorne tekstove. Medjutim, u broju od 18. studenoga 2000., valjda kao kulminaciju priče o navodnom desetogodišnjem lopovluku vlasti koja je srušila omiljenu im Jugoslaviju, feralovci daju portret hrvatskog kradiše. To je državotvorni Hrvat, akademik, koji nema auto, vikendice (ni oko Zagreba, ni na moru), otplaćuje stan jer ga nije mogao kupiti odjednom. Naš kradiša je uz to i sveučilišni profesor kod koga ne igraju nekakve intervencije. Ako su takvi oni državotvorni Hrvati koji su lopovi, pa kakvi su tek oni koji to nisu. Zar ste ikad čuli ljepšu priču o Hrvatima od te koju nam je ispričao “Feral Tribune”?

Zar nije pravo osvježenje u odnosu na ono što jedino i priča (tj. radi) današnja hrvatska vlast a što je kulminiralo nedavnim filmom britanske televizije Chanell 4. S obzirom na to da sam izgleda ja uzrok tome državotvornom hrvatstvu našeg Ferala, dopustite mi da dam cijeli tekst. Naime u Greatest shits pod naslovom “Feralov hrvatski kradiša” dan je slijedeći dio iz mog teksta “Mesić zaboravio cementaru u Našicama” objavljenog u Hrvatskom slovu 10. studenoga 2000.:

“Osobno mene nikada nisu pogađale priče o tajkunima, pljačkama i sl. Kada smo krenuli u borbu za neovisnost znao sam reći: Želim da mi srpske lopove zamijene hrvatski lopovi. Josip Pečarić u Hrvatskom slovu”

Istina iole pametniji čitatelj će mi zamjeriti što nisam primjetio očitu glupost našeg uglednog tjednika jer su me nazvali kradišom zbog tvrdnje: “Kako sam znao da nigdje u svijetu medju bogatašima nema puno onih koji su to pošteno stekli, znao sam da neće biti ni među našim.” Pomislit će da ja baš nisam neki lopov zato što sam znao da će lopova biti. To bi se eventualno moglo podvući pod malo više pameti, što se od akademika i očekuje. Pa dobro, ipak ne treba cjepidlačiti. Ne moraju i u Feralu biti toliko pametni kao što jesu čitatelji Hrvatskog Slova. Osim toga meni se ipak više sviđa državotvornost Ferala! Pa tko je ikada tako lijepo opisao hrvatskog lopova kao oni?

Hrvatski kradiša

Neki drugi čitatelj će pomisliti kako je “Feral Tribune” ipak u pravu jer svaki državotvorni Hrvat i jest hrvatski kradiša. Pa zar na primjer takvima nisu proglašeni svi članovi i simpatizeri HDZ-a, pa je predsjednik Hrvatske vlade izjavio da je cijela ova stranka pod istragom. Zbog lopovluka, a zbog čega bi drugog bila. Jer doista je učinila najveću moguću kradju i ostvarila svoje opasne namjere. Ukrali su im voljenu Jugoslaviju tako da sada imaju velikih problema kako da nas utrpaju u nekakav Zapadni Balkan ili Balkaniju, a da to narod ne primijeti. Naravno da bih trebao biti zahvalan takvim čitateljima, jer na taj način vjeruju da sam makar malo i ja doprinio rušenju te tamnice hrvatskog naroda. Ovi čitatelji su svjesni činjenice da su i danas, kada su mnogi od tih Jugoslava na vlasti u Hrvatskoj, državotvorni Hrvati ipak u mnogo boljem položaju jer dok ti ljubitelji Juge imaju vlast u državi čije ime ne vole, državotvorni Hrvati žive u državi čije ime vole. Vlast smije samo izbrisati ono državni iz naziva Hrvatskog državnog sabora, ali ne i promjeniti ime države. Za to im trebaju Konferencije o Zapadnom Balkanu i ova tzv. Zagrebačka, i ona Beogradska koja slijedi. Uostalom, kao da je važno u kojem gradu će biti. Važno je da će biti prosrpska. Međutim, ni takvi čitatelji nisu u pravu. Ne treba gledati sve tako crno. Zar ipak nije ljepše to što je Feral počeo pisati državotvorno?

Treći čitatelj će opet pomisliti da me je Feral nazvao kradišom zato što sam učinio doista veliki zločin iz vremena drage im Juge kada sam i pomislio na mogućnost da srpske lopove zamijene hrvatski lopovi. Sjetimo se samo priče o Jovici i Ivici:

- Znate li što je bratstvo i jedinstvo?

- To Vam je kad Jovica vozi Ivicu u marici.

- A znate li što je nacionalizam?

- To Vam je kad Ivica pomisli da bi bilo lijepo da on može voziti Jovicu u marici.

Priča je poslužila ovima koji su nam organizirali konferenciju o Zapadnom Balkanu. Pretočili su je u definiciju ratnog zločinca. Tijekom Domovinskog rata ubijeno je 22.000 Hrvata, a ranjeno 55.000. Nestalih je 1.500. Međunarodni moćnici odredili su da za te zločine može - medju Srbima - biti optuženo njih 25 (dvadeset pet) za ratni zločin. Dakle, za tisuću ubijenih Hrvata - jedan Srbin može biti okrivljen - dakle njih 22, a još njih 3 za 55.000 ranjenih i 1.500 nestalih. I to je 25. A na drugoj strani smatralo se da za navodno 40 ubijenih Srba u Gospiću treba odgovarati najmanje 5 hrvatskih ratnika. Dakle na osam navodno ubijenih Srba jedan Hrvat treba biti ratni zločinac. Navodno - jer je svima poznato da su se Levarove tvrdnje pokazale neistinitim, a da ne govorimo o očito presuptilnoj razlici izmedju agresora i žrtve. Po takvoj računici 1000 hrvatskih žrtava vrijeti kao 8 srpskih, odnosno 125 ubijenih Hrvata za jednog ubijenog Srbina. Vjerojatno je hrvatska vlast ponosna što je izborila takav odnos. Logično je onda da se svijet divi nacionalosti Koštunici, a da mu se gade sluge iz Hrvatske.

Očevi sinovi

I kako u takvom odnosu vrijednosti ja uopće mogu pomisliti da bi neki tamo hrvatski lopovi trebali zamjeniti srpske lopove. Sve mi se čini da je Feral mene uzeo u zaštitu što me je proglasio samo kradišom, jer očito sam zaslužio mnogo goru kvalifikaciju. Zato se ne mogu složiti ni s takvim čitateljem, jer je i ova plementa gesta našeg Ferala očit pokazatelj da oni skreću na državotvornu liniju.

Naravno, treći čitatelj bi bio u krivu i zbog toga što ja pod srpski lopovi nisam uopće ni mislio na Srbe. Srpske lopove sam definirao ovako: “Pri tome sam mislio ne na vladajuće strukture već na one koji imaju stvarnu vlast u nekoj državi, na one koji imaju kapital. Znamo da su komunisti još poslije Drugog svjetskog rata osuđivali na smrt trgovce i druge viđenije (bogatije) ljude. Poznate su priče kako su se šetali ulicama i odlučivali koju će kuću prisvojiti. Vlasnike bi jednostavno izbacili. Otimali su sve što su htjeli. Tuđmanova pomirba učinila je da nisu odgovarali za pljačku neposredno pred stvaranje neovisne Hrvatske. Oni koji su stvorili kapital u vrijeme Jugoslavije zauvijek će ostati privrženi zemlji koja im je to omogućila zato su mi to bili srpski lopovi.”

Neki čitatelj će stoga pomisliti na bliskost nekih feralovaca s njihovim tatama i mamama koji su sudjelovali u ovakvim zločinima, ili će pomisliti kako su sebe poistovjetili s takvom definicijom. Takav čitatelj bi mi savjetovao da usporedim svoju imovinsku karticu s imovinskim karticama feralovaca. To bi bilo potpuno nepravedno jer su možda nekima od njih očevi bili veliki dužnosnici u Drugoj Jugi koji su krvavo zaslužili svoje velike plaće zatvarajući hrvatske nacionaliste, ili pak ubijajući ih. Tko je nama kriv što su naši očevi trunuli po zatvorima, a majke nisu prihvaćale velikodušne ponude da će dobiti posao da bi prehranile djecu ako se odreknu takvih lijenčina od muževa kojima je draže bilo ljenčariti po kazamatima, ili ići u grob, nego brinuti se o svojim obiteljima. Pače, i sinove su naučili da ginu za domaju. Zato je potpuno nepravedno u trenutku kada Feral objavljuje svoj prvi državotvorni tekst uopće spominjati tako nevažne podatke.

Na kraju sam dužan i jednu kritiku i mom glavnom uredniku i Feral Tribuneu. Naime, kada sam predavao moj tekst rekao sam glavnom uredniku Slova da će me Feral napasti zbog njega. On nije vjerovao u tako nešto i pokazalo se da je gotovo bio u pravu. Zamalo zato što ni on nije pretpostavio da će Feral zbog mog teksta početi državotvorno pisati!

Nedavno sam slučajno “naletio” na tekst velikog Feralovca (je li još uvijek Beograđanin?) Borisa Dežulovića u Jutarnjem listu, 05. 04. 2010.:  Polančec kao potvrda ideje HAZU-a: Srpske lopove zamijeniti hrvatskim!

Uvjek porastem u vlastitim očima kada vidim kako me velikim doživljavaju „hrvatski“ ljevičari. Eto, moja teza je po njima za deset godina postala ideja vodilja HAZU, što će reći da sam toliko moćan u njihovim očima da sam to uspio nametnuti cijeloj Akademiji. Svaka mi čast, zar ne? Evo tog dijela Dežulovićeva teksta:

...uglednog akademika Josipa Pečarića koji se proslavio senzacionalnim tezama, poput one da “srpske lopove trebaju zamijeniti hrvatski lopovi”.

Nekako istovremeno s aferom oko Đikića, Hrvatsku je potresao i skandal s hapšenjem Damira Polančeca. Neće biti da je to slučajno jer upravo je Polančec bio lijep primjer društva kakvo promišljaju hrvatski akademici, društva znanja i imanja u kojemu će “hrvatski lopovi zamijeniti srpske”.

Zapravo, kako obično naslov daje uredništvo lista vjerojatno i samo Uredništvo meni pripisuje nadnaravna svojstva kao i sam autor, zar ne?

I sama priča o mom utjecaju na (ne)izbor Đikica je smiješna. Za to sam doznao u Pakistanu. On nije ni došao do izbora na Skupštini, već je „propao“ u Razredu koji ga je tek trebao predložiti Skupštini. Priča je zabavna jer je tada došlo do svađe između Radmana i Đikica, Đikic je napustio Radmanov institut i prešao na Sveučilište u Splitu. I nije izabran među onima koji su ga predlagali. Radmanovi prijatelji su mu okrenuli leđa. Toliko im je bio važan Đikicev doprinos znanosti. Vjerojatno sam „hrvatskim“ ljevičarima kriv zato što sam „glasno“ tvrdio da Država ne smije poklanjati ogromne novce privatnom (Radmanovom) institutu. Drugim riječima, ne bih se bunio da je taj institut dio Sveučilištra u Splitu. Da, a onda im Đikic ode na to sveučilište. Jasno je odmah: za njegov neizbor kriv je Pečarić. Da umreš od smijeha s ovim „našim“ ljevičarima, zar ne?

I još to sve povežu sa navodnim neizborom Radmana u HAZU. A zapravo smo mi učinili uslugu kolegi Radmanu. Čovjek nije znao što su to nobelovci i da ih u HAZU ima jedino među dopisnim članstvom. Kako je i on dopisni član od 1992. htio je pobjeći od tih „uljeza“ nobelovaca (valjda misleći da je to nešto kriminalno, ili jos gore nešto hrvatsko) i preći među redovite akademike gdje tih „uljeza“ nema. A mi mu nismo dali. Strašno smo zločesti, zar ne?

Šalu na stranu. Iako je Dežuloviću užasna pomisao da netko moze smjeniti njegove „srpske lopove“, ono sto smo citirali sa Sabora HDZ je doista hrvatska zbilja. Nije slučajno da to uočava tako vrsni kolumnist kakav je Damir Pešorda. Na djelu je doista obrtanje moje priče o „hrvatskim i srpskim lopovima“. Na djelu je ostranjivanje onih prvih. Bez obzira je su li osuđeni zbog stvarnog kriminala ili se netko sjetio da su ukrali neki rudnik dijamanata. Na djelu je ostvarenje priče od 200 najbogatijih obitelji iz kruga „srpskih lopova“ kako sam ih opisao još 2000. godine!

Josip Pečarić