Gledam podnevni dnevnik, gledam Obamu, gledam Josipovića, pa mislim Obama, pa mislim Josipović, pa mislim što me tu toliko smeta, u čemu je grješka. Jedan je u Washingtonu, drugi u Gudovcu. Ali nije to. Onda se dosjetim, trbuh!

Josipoviću, našem finom predsjedniku, uzdanici našoj političkoj i klavirističkoj, raste trbuh, a lice mu se zaokružilo. To me je nekako ozlovoljilo.

Gledam Obamu, mršaviji no što je bio kad je postao predsjednikom, blijed je, nije ni sjena onog preplanulog momka koji se dopao vickastom Berlusconiju. Vidi se, ubi ga briga za Ameriku. Predstavlja novi program za oporavak Amerike.

A naš Josipović, fini i uglađeni gospodin, ojačao u struku, i sav nekako, što bi priprosti puk rekao, potkožen. Ali možda je i to od brige, za Hrvatsku, kod nas kad se političar udeblja, brižni birači nagađaju da je to zbog stresnog posla. Svejedno, mene zbunjuje to što se sve od reda udebljaju kad se dokopaju neke kurentne funkcije. To mi vuče na atavističku glad koju su nam, više gladni no siti, preci ostavili u nasljeđe. Pa se probam sjetiti ijednog političara koji se nije udebljao nakon što se dokopao ministarske fotelje. Pada mi na pamet jedino Gojko Šušak. Čudno, a baš je on bio s vječno gladnog kamenjara, i baš bi se za njega moglo očekivati da se na poziciji ''potkoži''. A, eto, nije.

I za Sanadera se nagađalo da se udebljao uslijed stresa kojem je bio izložen na premijerskoj funkciji. Međutim, nejasno je kako je u zatvoru uspio smršaviti, nije valjda da je premijersko mjesto stresnije od mjesta u Remetincu!? Bit će da ipak jest, jer dovoljan je jedan pogled na aktualnu premijerku da se čovjek  uvjeri u to.

Onda čovjeku na um padne još jedna logična i dobrohotna misao, možda ne bi bilo zgoreg kompletnu političku elitu poslati na terapiju u Remetinec. Korist bi bila višestruka, naši bi se  vrli predvodnici oporavili od stresa, smršavili, preporodili načisto, a s druge strane možda bi se i Hrvatska oporavila kada bi oni malo pauzirali.

Eto, recimo, dok je naš nevjerojatno talentirani bivši premijer djelovao, navodno su poprilične svote netragom nestajale, dobro sad, nisu baš netragom jer im je državno odvjetništvo na tragu, ali da je lova nestajala, nestajala je.  Bivša blagajnica je navodno dokaze zakopala  pokraj štale na imanju svojih pokojnih roditelja.

Čemu taj iznenadni prodor seoske idile u ''napeticu'' iz visoke politike? Nikako da se izdignemo iz tog sklopa seoskih motiva, mirisa svježe iskopane zemlje, mukanja krava, primitivnih zapleta … Sad, neki praštanju skloni domoljubi potiho čak brane Sanadera, kao, nije on toliko kriv, ništa nije radio što i svi ostali političari ne rade, nisu njega maknuli zbog krađe nego zbog toga što je branio hrvatske interese, nije dao hrvatski teritorij Sloveniji! Još će Ivo na kraju ispasti žrtva političkog progona, a to što je ubajbočio Gotovinu i Glavaša, Bože moj, moralo se, tražila Europa od nas!

Nakon nakaradne idile još nakaradnija farsa. Ne znam kako vama, meni je od svega toga pomalo zlo. Želudac. S ovakvom naravi nikad do onog znakovitog zaobljenja u struku, tog neupitnog znamena hrvatske elite.  A možda je i bolje tako. Nije u ovako zaostaloj i inertnoj zemlji lako biti urban kao Kuljiš ili talentiran kao Čobanković. Stresno je to.

"Od izvora dva putića vode na dve strane" – pjevala je svojedobno Lepa Lukić, prauzor svih Severina s "ovih prostora". Lepa je bila lijepa stasa i lijepa glasa, imala je stila, čitala je najradije, kako je i sama jednom rekla, Tolstojevskog. Danas kada Mesić preferira Coelha, a Bandić Jergovića, nema više takvih zvijezda. No ne prisjećam se Lepe zbog takvih sitnica ni zbog djetinjstva. Poenta je u tome da ona njezina "dva putića" vode do istog cilja, njenog dragog ( ''Ne znam kojim pre bih stigla do tebe dragane'').

I hrvatski birački puk iliti građane muče slične dileme. Već jedanaest godina dvoume se oko toga koji će ih put prije odvesti do ispunjenja u Europskoj uniji, HDZ-ov ili SDP-ov? Sad kada ih je HDZ uz nadljudski napor i remetinečke žrtve doveo nadomak cilja, kao da prevrtljivi građani preferiraju mlađahnog Milanovića da ih uvede u EU!? Čini mi se da to nije pravedno. Dobro, ni Mojsije nije uspio ući u Kanaan, zamijenio ga je mladi Jošua.  Bog uvijek ima svoje razloge, a ni vrag ne miruje. No ja na umu imam samo Milanovićevo dobro, ništa više. Postane li premijer, krenut će Josipovićevim, Sanaderovim i Kosoričinim stopama. Zašto čovjeka izlagati tolikom stresu, pretilosti i krvožilnim problemima!?  Svi oni koji mu uistinu žele dobro glasat će za Kosoricu. Ona je već pokazala da se može nositi sa stresom. Ali da ostavlja traga na njoj, ostavlja …

A gledajte kako su šlang "okorjeli desničari" Jurčević, Srb, Miljak, Ilčić, Pero Kovačević, Goran Dodig, Keleminec, Sačić, Roko Šikić, mlađahni Pernar … Tomašićka je već sumnjiva, možda je ubačena! Nije da je baš "stresna", ali nije ni mršava.

Desničari i ne znaju koliko su sretni što ne mogu ni prismrdjeti vlasti. I tako ostaju pošteđeni podmuklih boleština suvremenog doba i radikalne remetinečke terapije. Politički neuspjeh definitivno čuva zdravlje i ravnotežu! Naime, ne možeš pasti ako se nisi ni uspeo. Evo, i Đapić puno bolje izgleda otkako se povukao. Samo, vrag mu ne da mira, najavljuje veliki povratak. To je s jedne strane vrlo hrabro, pravo izazivanje sudbine, a s druge vrlo glupo i neodgovorno prema vlastitom zdravlju. Sa stresom vlasti najbolje se ipak znao nositi Stipe Mesić, ali on je imao svoj nanbudo, partizanske derneke, rekreativna putovanja pajdašima Fidelu, Nursultanu i Moameru i slične razbibrige.

Svejedno, pitanje iz naslova ostaje bez valjana odgovora. Zašto  hrvatski političari nakon dolaska na vlast toliko dobiju na volumenu, meni ostaje neshvatljiva enigma. Ako je samo stres u pitanju, kako to da Obama, Berlusconi ili Sarkozy uspijevaju izići na kraj sa stresom? Možda je Hrvatsku puno teže voditi nego Sjedinjene Američke Države, Italiju ili Francusku? S druge strane, čitajući ono što nam curi s WikiLeaksa , ispada da se sve svodi na to tko će se bolje snaći na partiji trača u američkoj ambasadi. I, da, tu i tamo nekog treba hitnuti na četvrt stoljeća u zatvor jer je nacionalni junak. Ako ćemo pravo, to je u redu – neoprostiva je drskost biti nacionalni junak u naciji koja je sama proklamirala da gubitak krvavo stečenog suvereniteta nema alternative!

Meštar riječi Tin Ujević volio se poigravati riječima, u jednom od tih njegovih kalambura možda se krije i opravdanje za naše ''malo jače'' političare, glasi ovako: Jer iz mene zbore volumeni/ koji vele: nije samo vol u meni. A što ako ipak jest?

Damir Pešorda