Vjerojatno mitom države nije toliko opsjednuta politička misao nijednog naroda koliko je to slučaj s političkom mišlju hrvatskog naroda. ''Uru duga i uru široka, samo nek' je samostalna'' hrvatski je politički uzdah još od sredine pretprošlog stoljeća. A uzrečica o ''ostacima ostataka'' također, samo na drugi način, govori o toj istoj čežnji politički mislećih Hrvata još od srednjeg vijeka. Devedesetih smo državu konačno izborili, i kad smo ozareni pomislili da je ta stvar gotova, prava priča o državi je, izgleda, tek počela. Naime, prema krvavo izborenoj državi počeli smo se ponašati kao prema ''letećem tanjuru'' koji je neki zaboravni izvanzemaljac parkirao u našem vrtu. Jedni su počeli gunđati što im je čudni objekt uništio lijehu s crvenim karanfilima, drugi su se iščuđavali neobičnoj letjelici, treći, oni poduzetniji, navalili su odšarafljivati i raznositi dijelove s nje. No, država evidentno nije NLO, nisu nam je ostavili izvanzemaljci, budalasto je žaliti za pogaženim prvomajskim karanfilima i državu ne bismo trebali raskopavati. Ukoliko nam nije cilj nanositi štetu samima sebi. To su prilično jednostavne i jasne činjenice, i u zrelim državnim zajednicama smiješno bi bilo javnost uopće na njih upozoravati. Međutim, kod nas je to nužno.
Evo i nekih primjera. Mediji su se ovih dana opet raspisali o financijskim malverzacijama u vrhu vladajuće stranke, o crnim fondovima, torbama punim keša, zakopanim dokazima itd. Uzme li se u obzir da je bivši premijer već dulje u zatvoru, da je manje-više kompletan vojni vrh, na ovaj ili onaj način, istraživan i procesuiran ili u najmanju ruku sumnjičen, da bivši predsjednik optužuje prvog predsjednika kako je jedan od dvojice glavnih krivaca za rat na prostoru bivše Jugoslavije, dok se istodobno uz ime tog ''doživotnog bivšeg'' vezuje cijelo klupko tuzemnih i inozemnih afera, dakle uzme li se sve to u obzir – postavlja se pitanje elementarne ozbiljnosti ove države kao države. Svi se prave blesavi i govore kako treba pustiti institucije da rade svoj posao, ali ako je državni vrh pod stalnom sumnjom, ako imena najviših dužnosnika u medijima imaju prizvuk lopovluka, grabeži i svakojakih drugih opačina, onda nešto nije u redu s državom kao takvom. Da i ne govorimo o tome kako se detalji navodno tajnih istraga uredno objavljuju u nastavcima u dnevnim tiskovinama! Da i ne govorimo o tome kako je u interpretaciji Državnog odvjetništva lopovluk izrazito ideološki obojen, pa pod sumnju padaju isključivo pseudodesni hadezeovci, dok je tzv. ''ljevica'' čista i nevina kao rosa rana! Kao da se cijela Hrvatska pretvorila u Hlebine pa svi u to vjerujemo, štoviše pomalo u tome i sudjelujemo.

Nedavno je sa stranica Wikileaksa prenesena informacija o tome kako su se neki visoki državni dužnosnici svojski trudili naštetiti svojoj državi. Bilo kroz lažno optuživanje vlastitog generala, bilo kroz lažna formalna i neformalna svjedočenja. Nakon otkrića tako skandaloznih stvari u bilo kojoj koliko-toliko normalnoj državi nastao bi pravi metež na političkoj sceni, metaforički rečeno, letjele bi glave, a kod nas – nikom ništa! Kao da i sami prihvaćamo da je najnormalnije da državom upravljaju lopovi, lažovi i izdajice. Smisao države ni mi ni država sama ne shvaćamo ni na vanjskopolitičkom planu. U Libiji je zarobljen određeni broj hrvatskih državljana, navodno su bili Gadafijevi plaćenici, ''Večernji list'' je donio vijest da su devetorica od njih bez suda likvidirani, slična sudbina vjerojatno čeka i ostale. Ne ulazeći sada u to koliko je moralno prihvatljivo to što su ti ljudi radili, neshvatljivo je da država uopće ne pokazuje interes za vlastite državljane koji su izloženi opasnosti od gotovo sigurne smrti u jednoj stranoj zemlji. Da i ne govorimo o tome kako je naša država nezainteresirana za kršenje ratnog prava kada su njegove žrtve njezini građani! Kakvi god oni bili. No, dobro, na taj tip neosjetljivosti navikli smo još iz tuzemnih primjera. Da nije tako, ubojica Gorana Lederera ne bi bio slobodan građanin. Usput, vrijedilo bi saznati jesu li mu obnovili kuću. Čisto da požure ako nisu. Inače, ništa od Europe!

Da rezimiram. Da smo ozbiljna država, vladajuća stranka sama bi se riješila balasta ljudi koji su se bavili nezakonitim radnjama. S druge strane Državno odvjetništvo slijedilo bi trag kriminala, a ne crvenu nit. Zapravo, krivo govorim, trebalo bi slijediti crvenu nit, ali ne instinktom obožavatelja nego instinktom istražitelja, i tek tako bi se došlo hobotnici do glave. Da smo ozbiljna država, jedini kriterij u vanjskoj politici bio bi nam državni interes, a u unutarnjoj dobrobit građana. Eh, da smo ozbiljna država, ja bih pisao o nekim ljepšim stvarima …

Damir Pešorda