Žene žrtve silovanja u ratu u Hrvatskoj danas nemaju nikakav status niti ikakva prava. Nepoznat je još uvijek i njihov točan broj, kao i broj zločinaca. Sada najavljuju da će se organizirati te pokrenuti zajedničke tužbe kako bi se zločinci napokon procesuirali i kako bi dobile pripadajuća prava od zemlje agresora.

Na nama nema vidljivog fizičkog ožiljka i zbog toga nemamo nikakav status žrtava nad kojima je počinjen ratni zločin. Potpuno smo zaboravljene. No, iako nismo vidljivo ranjene, mi smo teško emocionalno ranjene. To su ožiljci koji nikada neće zacijeliti. Rane koje će uvijek boljeti. Psihički udarci zbog kojih smo često poželjele da smo mrtve, riječi su Hrvatica koje su u vrijeme agresije na Vukovar zarobljene nakon čega su prošle višemjesečni pakao stravičnih zlostavljanja i silovanja.

>>Zagreb: Predstavljanje tiskanih iskaza zatočenih žena nad kojima je izvršen ratni zločin silovanja

Na razgovor o toj mučnoj i teškoj temi Vjesniku su se odazvale četiri Vukovarke. Iako kažu da svako prisjećanje na to razdoblje za njih znači i ponovno proživljavanje svega što se dogodilo, ove četiri hrabre majke odlučile su više ne šutjeti. Jer i one su žrtve ratnog zločina, no njihovi zlostavljači i silovatelji, svi odreda, i danas su na slobodi. Iako je silovanje u Domovinskom ratu okarakterizirano kao ratni zločin, za taj su ratni zločin do sada izrečene tek dvije presude.

»Vrijeme je da učinimo nešto, koliko god nam teško bilo govoriti o tome. Udružit ćemo se i pokušati ukazati na naš problem, jer 20 godina čekamo pravdu i živimo s osjećajem da ne postoji interes države da procesuira zločince i izbori za nas pripadajuća nam prava od zemlje agresora«, kazala nam je S. M.

Ona je u vrijeme Domovinskog rata imala tek 22 godine. Bila je hrvatski branitelj kao dio hrvatskog medicinskog saniteta. Nakon što je uhićena i zarobljena, sredinom rujna 1991. godine, odvedena je u jednu kuću u kojoj su je držali zatočenu.

»Ljudi moraju znati da nije cijeli Vukovar pao 18. studenoga. Neki su njegovi dijelovi okupirani puno ranije. Tako je dio gdje sam ja bila odsječen još u rujnu, kada sam i zarobljena. Jedna žena, koja je bila zatočena u drugoj kući, kazala mi je da su se moji krici čuli u cijeloj ulici, a to se ponavljalo iz dana u dan. U tim sam trenucima željela da sam mrtva. Molila sam da me ubiju, a onda bih pomislila na mog tada trogodišnjeg sinčića koji je bio s mojim roditeljima i za koje tada nisam znala kamo ih je, nakon što sam zarobljena, odnio vihor rata«, govori S. M. dok joj suze teku niz lice.

Uzima kratku pauzu, pokušava izreći rečenicu, ali prisjećanja na te dane od inače vedre i razgovorljive žene mijenjaju je u potpuno drugu osobu koja zamuckuje i nepovezano priča.

»Znate što je najgore od svega?! To što mi sve i danas doživljavamo osude okoline. Neki se ne libe nazivati nas četničkim i srpskim kurvama. Čude se kako smo mi to mogle ostati u okupiranom Vukovaru. Pa, kao da smo imale izbora - i mi smo bile zarobljene, samo što nismo bile u organiziranim logorima nego smještene po kojekakvim kućama. Nas Crveni križ nije mogao popisati. Nitko nije ni znao da smo zarobljene. Zato danas i ne možemo dokazati da smo žrtve i zato više neću šutjeti. To je bila moja žrtva i ako ne progovorim, dopustit ću svim tim zločincima da i dalje slobodno šeću«, odjednom se u njoj pojavio gnjev i inat te odlučnost da nešto pokrene s mrtve točke.

Jedan od njezinih silovatelja tada je bio policajac, a danas slobodno šeće Vukovarom čekajući ishod obnovljenog postupka. Jednom joj je čak i prišao na ulici i rekao: »Moramo razgovarati«, nakon čega je pobjegla glavom bez obzira. Drugi je bio osuđen na samo tri godine zatvora uz obrazloženje da ju je »samo jednom silovao«, ali je u međuvremenu pobjegao, pa je za njim raspisana međunarodna tjeralica. A ostali su tko zna gdje…

Nakon što je u prosincu 1991. godine uspjela pobjeći iz Vukovara, u Zagrebu je našla svoje roditelje, ranjenu sestru i sina. Kada je završena mirna reintegracija, sa suprugom, koji je također prošao pakao logora, vratila se u Vukovar. Danas imaju četvero djece.

»Prije nekoliko godina pokušala sam se ubiti, jer teško je živjeti s ovakvim ranama. No, danas me vjera u Boga i ljubav prema obitelji drže na životu«, zaključuje naša hrabra sugovornica.

Žena koja je čula njezine krikove u drugoj kući bila je njezina vršnjakinja S. C. I ona je prolazila iste strahote. Zarobljena je i višestruko silovana, a njezin suprug i danas se vodi kao nestao. Još uvijek ne zna gdje je i kako ubijen. Ona i danas ne može izgovoriti riječ silovanje. U svojoj potresnoj ispovijesti rekla nam je kako je uspjela preživjeti sva zlostavljanja.

»Odvojila sam svoju dušu od tijela, a to su mi rekle i sve druge žene koje su isto prošle. Jednostavno, rascijepite se na dva dijela. Kao da to tijelo, na kojem su se iživljavali na sve moguće načine, nije vaše. Dugo, dugo godina trebalo mi je da ponovo spojim dušu i tijelo«, govori S. C., koja se također vratila u Vukovar i ima svoju obitelj.

Treća među našim sugovornicama, R. E., u vrijeme rata imala je 40 godina i prošla je mjesec i pol dana zarobljeništva te brutalnog silovanja. Nakon okupacije Vukovara i ona se našla s drugim zarobljenicima hrvatske nacionalnosti na Veleprometu. No, tamo ju je vidio njezin prvi susjed Pero Krtinić, koji ju je izdvojio od ostalih zarobljenika i poslao na torturu.

»Neki Topola odveo me u jednu kuću u Vukovaru. Tamo me odveo u jednu sobu, bacio me na krevet i silovao. Cijelu noć me maltretirao i silovao. Ujutro me odveo u neku drugu kuću koja je bila štab Vojislava Šešelja. Tamo me neki drugi zgrabio, odveo na kat kuće i na posebno se preverzan način iživljavao na meni. Potom je pozvao još pet ili šest četnika i svi su se iživljavali na meni. Ne znam koliko je to dugo trajalo, vjerojatno cijelu noć. Kada su napokon završili, ujutro su me odveli u treću kuću gdje su bili arkanovci. Tamo su me silovali redom, sigurno ih je bilo dvadesetak«, plačući se prisjeća R. E. ističući da je doživjela torturu koju ne bi poželjela nikome.

Po povratku u Vukovar dugo je hodala s nožem u torbici. Bila je nepovjerljiva, preplašena. Molitva i vjera puno su joj pomogle. Odvratile su je od želje za osvetom. Danas jedino želi pravdu za sve silovane žrtve i zato je odlučila bez susprezanja govoriti o svemu. Nada se da će to potaknuti i druge žrtve da ispričaju svoje priče kako bi se napokon i njihovi zločinici procesuirali.

Torture silovanja prošla je i Đ. P. koja je te 1991. godine imala 34 godine. U Vukovaru su joj ubijeni otac i suprug, dok se brat još uvijek vodi kao nestao. Iz okupiranog Vukovara uspjela je pobjeći tek u travnju 1992. godine.

»Znali su ući u kuću, više njih, staviti bombe na stol i zaprijetiti da će ih aktivirati. Potom bi me silovali. Bila sam u velikom strahu, jer su sa mnom bila djeca, sin od 11 i kći od 12 godina. Najviše sam se bojala da će mi i silovati kćer - to ne bih mogla podnijeti. Njih sam uvijek zatvarala u drugu sobu i govorila im da šute i ne reagiraju ni na što što čuju«, govori Đ. P., kojoj je danas kći najveća podrška u borbi za pravdu: »'Bori se, nemoj šutjeti o tome, jer ako prešutite, oni nikada neće biti kažnjeni', rekla mi je kći i dala mi snagu za borbu.«

Iako sve ove godine nisu ni znale jedna za drugu, tijekom ove godine spojila ih je Marija Slišković, predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu, koja je upravo izdala knjigu »Sunčica« s istinitim svjedočanstvima 13 silovanih žena i jednog muškarca. Knjiga će biti predstavljena u četvrtak u Novinarskom domu u Zagrebu.

»Ona nam je prva, eto dvadeset godina poslije, pružila ruku. Njoj smo prvoj ispričale svoje teške priče. Pomogla nam je da se otvorimo. Mnoge su tek sada prvi puta i izrekle što im se dogodilo i to nas je spojilo. Sada se redovno nalazimo, međusobno se tješimo, razgovaramo, dogovaramo. Samo se mi međusobno možemo razumjeti«, kaže S. M.

Najavljuje da će se organizirati te pokrenuti zajedničke tužbe kako bi se zločinci napokon procesuirali i kako bi dobile pripadajuća prava od zemlje agresora.

Naime, žene žrtve silovanja nemaju nikakav status niti ikakva prava. Nepoznat je još uvijek točan broj žena žrtava silovanja, kao ni broj zločinaca.

»Mi ne pozivamo na osvetu i mržnju, nego tražimo da se ne prešućuje zločin koji je nad nama počinjen, jer je prešućivanje zločina potpora zločincima«, zaključuje S. M. te dodaje da trenutačno ima 27 silovanih žena iz Vukovara koje se redovito nalaze. A silovanih žena u tom je gradu, nažalost, još puno, puno više. Danas je u Hrvatskoj taj ratni zločin sveden na nevjerojatnu razinu nevažnosti. Ratna silovanja žena i muškaraca godinama su tabu-tema - šute žrtve, šute stručnjaci, šuti pravosuđe. Zastrašujuće zvuči podatak da je najmlađa silovana djevojčica imala tek šest godina. Nju i njezinu tada 18-godišnju sestru silovalo je šest muškaraca u vrijeme okupacije Vukovara.

Taj grad, iako se vizualno iz godine u godinu sve više gradi i oporavlja, i dalje je grad boli, žrtve i patnje. Iza zidova stanova i kuća kriju se još uvijek žrtve stravičnih zločina na koje kao da se zaboravilo. Dvadeset godina poslije i dalje su prepuštene same sebi, baš kao i te 1991. godine kada su im zločinci oduzeli sve - dostojanstvo, samopouzdanje, zdravlje, nade, snove...

Maja Sajler Garmaz / Vjesnik