Kriza unutar HDZ-a uzrokovana aferama oko izvlačenja novca iz državnih tvrtki bacila je jedno sasvim novo svjetlo na dnevno političku situaciju u zemlji. Curenje informacija iz DORH-a, slučaj kakvog nema niti u jednoj razvijenoj demokraciji, hrani i zabavlja javnost koja, sasvim opravdano, traži krv aktera pljačke.

Međutim, malo tko promatra glavne protagoniste predstave za javnost. Može li bit puka slučajnost kako su pravni zastupnici dvojice prvoosumnjičenih za najveće malverzacije u zemlji, Ive Sanadera i Damira Polančeca, upravo Čedo Prodanović i Anto Nobilo?

Ova dva današnja ugledna odvjetnika nekadašnji su državni tužitelji SFRJ. O njihovu poznavanju sustava, koji je manje-više preslika sustava od prije devedesetih ne treba mnogo govoriti, a o njihovu utjecaju na sustav suvišno je i govoriti.

Jako je zanimljiva i strategija ova dva bivša tužitelja. Ona se više bazira na javnom nastupu pred kamerama, političkim obračunima putem medija i kreiranju javnom mnijenja nego na pravnim postulatima. Simbioza između nekadašnjih prvaka jugoslavenskog represivnog aparata i bivših visokih dužnosnika HDZ-a samo je na prvi pogled čudna. Zagrebe li se pak malo dublje i analizira Sanaderov način upravljanja HDZ-om i državom stvari postaju kristalno jasne. Desno krilo HDZ-a, ono istinsko domoljubno i Tuđmanovo, uvijek je smatralo kako je Sanader podvaljen HDZ-u kao kukavičje jaje. Tu tezu Snader je dobrano potvrdio svojim potezima za vrijeme mandata na čelu Vlade i HDZ-a. Prva stvar koju je Sanader temeljito počeo provoditi je detuđmanizacija. Za svoj obračun s ostavštinom Franje Tuđmana imao je obilatu pomoć Ninoslava Pavića i njegova moćnog koncerna EPH-a. Inzistiranje na europskom, a ne Tuđmanovu HDZ-u bila je taktika kojom se željelo, pod krinkom modernizacije stranke, uništiti svaku oporbu Sanaderu u redovima HDZ-a. Stranku su za vrijeme ovih čistki napustili mnogi utemeljitelji i najbliži suradnici Franje Tuđmana.

Sanader je i prilikom obračuna s ratnim generalima tj. famozne suradnje s Haaškim sudom imao punu potporu projugoslavenskog miljea u Hrvatskoj. Brzopotezno izručenje generala Haagu te dostavljanje tona dokumenata označenih državnom tajnom objašnjavalo se tada javnosti raščišćavanjem s „mračnim devedesetim“ i zalogom za bolju budućnost.

Međutim, svakom pažljivom i objektivnom analitičaru jasno je kako su generali Sanaderu i projugoslavenskoj opciji u Hrvatskoj bili smetnja koje se valjalo što prije riješiti, upravo kao što je to učinio Mesić umirovivši skupinu generala nakon bezazlenog pisma. Ratni generali, ljudi koji su se iskalili na ratištu, nemaju baš previše respekta za umišljene i samodopadne veličine, a kao kohezivni faktor oko kojeg se narod lako mogao okupiti predstavljali su realnu prijetnju mnogim centrima moći, zbog toga su i žrtvovani u ime neke bolje budućnosti.

Analizirajući Nobilove i Prodanovićeve istupe u javnosti na temu obrane Polančeca i Snadera, malo možemo saznati o polazištima obrane okrivljenih, a mnogo više o stanju i političkim prilikama u zemlji.

Interesantno je kako je Nobilo odvjetnik i Josipa Boljkovca i Josipa Perkovića pa često i sa stajališta Boljkovčeve i Perkovićeve obrane analizira stanje unutar HDZ-a i države. Kao vrhunski medijski manipulatori Nobilo i suradnici odrađuju, preko obrana okrivljenih i osumnjičenih,  zadatke za određene interesne skupine i centre moći.

Približavanjem HDZ-u nekih novih ljudi, prije svega Davora Stiera i Tomisla Karamarka, koincidiralo je s medijskim zaoštravanjem Nobila i društva. Svaki povratak HDZ-a Tuđmanovim korijenima i ostavštini budno će se motriti od strane projugoslavenske opcije, svako novo lice unutar HDZ-a koje pojača nacionalnu retoriku biti će isti tren razapeto od strane medija. Međutim, država i domoljubna ideja ne grade se jednu ili deset godina, izgradnja traje generacijama pa su i preokreti sastavni dio prirodnih procesa.

Željko Primorac