Nakon što je Stipe Mesić posjetio svog pajdaša Josipa Boljkovca u Vukovoj Gorici, olinjali 'komunistički vukovi' su zaključili kako zločina s komunističke strane uopće nije ni bilo; 'sve je to gola izmišljotina nekakvih kvazi-historičara'! Na taj način, opskurno i morbidno, popljuvali su sva stratišta nevino pobijenih ljudi tijekom Titine satrapije! Na kraju razgovora ugodnog, Boljkovac se onako ovlaš primio za međunožje kao da je time htio reći: Možete me počešati po jajima, mene brani Advocatus diaboli!
A sad nešto iz bogatog životopisa 'našeg uglednog fiškala':
- političko suđenje Andriji Artukoviću u režiji zamjenika tužiteljice osuđenog na smrt sredinom 80-ih godina (ni danas mu se groba ne zna).
- proces protiv Arkana - promptno puštenog na slobodu,
- krvavi plitvički Uskrs - pušten Goran Hadžić a zahvaljujući Josipu Boljkovcu dobio i oduzeti pištolj,
- afera Labrador, pokušaj podvale moćnom Šeksu,
- Pakračka Poljana, obitelj Zec, Tuđman protiv Feral Tribunea,
- haaški proces Tihomiru Blaškiću, nakon kojega je kružila rugalica: 'dabogda te branio Nobilo',
- neobično uspješna obrana uz šokantnu, oslobađajuću presude u procesu tzv. zločinačke organizacije,
- branitelj otmičara i prijatelja Hrvoja Petrača; postaje 'tužiteljem' Vladimira Zagorca; cijeli proces vješto začinjen virtualnim Nobilo-Petračevim draguljima… i tako dalje sve do skore obrane osumnjičenog poratnog zločinca, Josipa Boljkovca.
U Okružno javno tužiteljstvo Nobilo je kao pripravnik stigao krajem 70-ih da bi potom četiri godine radio kao javni tužitelj u Donjoj Stubici. Sredinom 80-ih vratio se u zagrebačko Okružno tužiteljstvo, a 1986. kao zamjenik okružne tužiteljice, dakle, nesumnjivo pouzdan kadar tadašnjega komunističkog sustava, preuzima uloga 'glavnog redatelja' u procesu Andriji Artukoviću. Početkom 1989. godine diže prekršajnu prijavu čak i protiv Franje Tuđmana zbog javnog istupa u Klubu hrvatskih književnika, koji su mu u to doba bili zabranjeni. Nakon promjene vlasti i osamostaljenja Hrvatske Nobilo ostaje u tužiteljstvu sve do kraja 1992. godine kada se, što zbog neslaganja s politikom u tadašnjem pravosudnom sustavu, prebacuje u odvjetničke vode.
U studenome 2002. godine Nobilo je javno objavio povlačenje iz aktivnog bavljenja kaznenim pravom te, uz privatno odvjetništvo, prebacivanje u političke i poslovne vode. Prije izbora 2000. godine bio je član Savjeta SDP-a, a u studenome 2002. potpisuje pristupnicu Čačić-Pusićketinom HNS-u kojem se kasnije pridružio i Mesić. Politička karijera u HNS-u kreće blistavo, vrtoglavom brzinom: odmah s ulice dobiva poziciju potpredsjednika zagrebačke organizacije i postaje favoritom te stranke za budućeg ministra pravosuđa.
„Nobilo fascinira inteligencijom, brz je, kreativan, nevjerojatno usredotočen i koncentriran na posao koji radi i ja ga nerazdvojivo vežem uz projekt pravosudne reforme za čiju je provedbu, i danas tako mislim, on prava osoba“, istaknula je Vesna Pusić te napomenula da Nobilo, kao niti jedan drugi pravni stručnjak u Hrvatskoj, uživa unisono uvažavanje struke, koje je nužno za uspjeh u sređivanju kaosa pravosudnog sustava u Hrvatskoj. Ovdje treba istaći kako su Pusić-ketina i Nobilo jednako mišljenici glede hrvatske agresije na 'Bosnu'! O Nobilu se tih dana spekuliralo i kao o mogućem državnom odvjetniku, no političke ambicije prekinute su u studenome 2003. objavom vijesti o kojoj se već godinama šaputalo unutar pravosudnih, političkih i novinarskih krugova: deseterostruki prvak bivše yuge u taekwondo-u, teške kategorije, Anto Nobilo premlatio svoju suprugu Jadranku, ali i kćerku Ivanu (danas udatu za Tonija Cetinskog)!
U studenome 2003. godine mediji, naime, objavljuju policijsku prijavu iz rujna 2002. u kojoj su supružnici Nobilo (obadva su 'pala') zbog uzajamnog naguravanja i tučnjave u uredu u Amruševoj 7 optuženi za remećenje javnog reda i mira!? Doduše, Nobilo potvrđuje da je udario suprugu, ali tvrdi da je riječ o sasvim slučajnom incidentu u kojemu je, 'gestikulirajući nespretno, usred emocionalno nabijene rasprave, bivšu ženu udario rukom odozgo preko lica' jednako kao i kasnije, kad je 'nespretno' išamarao onog dečka na ulici u Zagrebu. Nekoliko dana nakon toga Jadranka Nobilo u intervjuu Nacionalu isti 'incident remećenja javnog reda i mira' opisuje malo drukčije; skraćeno:
„Bivši moj suprug-preljubnik u rujnu 2002. godine divljački me je pretukao i izbacio iz prostorija Odvjetničkog društva Nobilo-Mlinarić gdje sam suvlasnica i u kojem sam radila kao poslovna tajnica. Prebio me je tako da su mi napukle nosne kosti, na gornjoj usni je bio krvni podljev, a na leđima sam s obje strane imala ogrebotine. Počelo je u njegovom kabinetu gdje smo bili sami. Bacao me po podu i iz fotelje u fotelju. Otišla sam s prvoga kata niz stepenice i nazvala kćerku Ivanu da dođe po mene, rekavši joj da me opet istukao. Na stepenicama sam susrela mladog čovjeka koji radi u tvrtci u prizemlju, koji je odmah pozvao policiju jer je vjerojatno mislio da me netko napao u stubištu. S policijom je stigla i hitna pomoć. No prije nego što su stigli krenula sam gore kako bih rekla da stiže policija jer me bilo sram a nisam baš ni vjerovala da će mi policija pomoći. Oni isti odvjetnici koji su me vidjeli kako izlazim krvava iz radne sobe sad su me još jednom vidjeli kako se vraćam i kako me on ponovno napada. Pred njima me je s dva-tri zahvata jiu jitsu opet bacio na pod i vukao kao vreću sve do izlaza. Otvorio je vrata i izbacio me van na stubište upravo kad je stigao policajac!“
Interesantno, iako neobično 'vrsni fiškal', Nobilo nije tužio svoju bivšu suprugu zbog neistine (klevete) iznesene u javnim medijima, zadovoljio se on, valjda, izvješćem revne hrvatske policije o benignom prekršaju 'obostranog remećenja javnog reda i mira'!? No, nije on samo sudionik 'javnih nereda i nemira' u obračunu sa ženom i djecom, osim tog 'hobija' bavi se on i promućurnim 'biznisom': s poslovnim partnerom Milanom Mićom Carićem, nekada vlasnikom restorana, a kasnije casina 'Tiffany', omiljenoga okupljališta dečki iz Bagarićeva klana a zatim i vlasnika nekolicine kockarnica, Nobilo je 2003. preuzeo ruševne hale nekadašnje tekstilne tvornice 'Nade Dimić' u Branimirovoj ulici te u nizu brojnih novinskih najavio svoje velike poslovne planove. Carić je, usput rečeno, bio svjedok obrane u maratonskom procesu tzv. zločinačkoj organizaciji (interesantno, branitelj ZO-a bio je Anto Nobilo!?) i priča kaže da je upravo on predstavljao vezu s dečkima Knežije.
„Moj poslovni partner Milan Carić i ja kupili smo nekretnine bivše zagrebačke tvornice 'Nada Dimić', bolje reći bivše ruševine. Namjeravamo tu građevinu preurediti u poslovni centar i onda iznajmljivati prostore. U sklopu toga planiramo otvoriti pravi irski 'pub' i dobar dalmatinski restoran. Ne namjeravamo je rušiti, nego adaptirati, iako to više košta. Ali, i inače sam protivnik prakse da se stara zagrebačka jezgra ruši i na njenim temeljima gradi nešto novo, tako da ni tu ne će biti iznimke“, pohvalio se 'biznismen' Nobilo u intervjuu Areni 23. siječnja 2003. godine.
Nešto više od dvije godine nakon tog intervjua Carić i Nobilo prodali su ruine 'Nade Dimić', i to u stanju gotovo identičnom onome u kojemu su je i preuzeli, splitskom trgovinskom magnatu Željku Kerumu za, navodno, 8,5 milijuna eura. Cijena je u te dvije godine porasla višestruko zbog jedne sitnice, nekretnina je 'očišćena' zabrane dogradnje jer je bila pribavljena i građevinska dozvola za koju se ubrzo pokazalo da je bezvrijedni papir. Pogodimo tko ju je pribavio?
Ispostavilo se naime da je 'Nada Dimić', iako ruina, ipak spomenik kulture nulte (nikakve?) vrijednosti pa je lukavi Kerum polovicu 'Nade' na brzinu 'uvalio' IGH-u Jure Radića! Čudnovato, kako se nije javio 'naš predsjednik' Ivo Josipović pa pravednički zagrmio: 'Pa, dosta je više te sprdačine, zar ne znate da je Nada Dimić bila naša antifašistička heroina koja je nosila onu lijepu partizansku kapu na glavi, znak mira i ljubavi'!?
Idemo dalje, kratko: odvjetnik Nobilo i 'prevareni milijarder' Danko Končar, 'spasitelj potonule hrvatske brodogradnje', koji uz Nobilov savjet kazneno goni svekrvu Nobilove kćeri, Vinku Cetinski, suvlasnici su zemljišta od 28 hektara na zagrebačkom Črnomercu. Na tom će zemljištu uskoro početi gradnja čak 2000 luksuznih stanova. Tako je najavila tvrtka 'Miler-centar' (u nadzornom odboru te tvrtke sjedi inkriminirani Drago Tadić iz 'Koteksa'-Osijek!?), koju su mediji povezivali s ozloglašenim Petrom Pripuzom (T-portal, 26. svibnja 2011.)!
Evo nešto o Nobilovu poslovnom partneru. Danko Končar, Vladin favorit za kupnju pet hrvatskih brodogradilišta, osuđen je 1977. godine na 12 godina zatvora zbog privrednog kriminala i 'pljačke društvene imovine'. U sudskom postupku tadašnjem direktoru 'Jugoturbine' dokazano je da je u dva slučaja neovlašteno prisvojio proviziju kod izvoznih i uvoznih poslova. Končara nije spasilo ni ugledno prezime narodnog heroja Rade Končara pa je u komunističkom zatvoru proveo osam godina, nakon čega je pušten na uvjetnu slobodu! „Munjevita prodaja projekta Barbariga i Dragonera Danku Končaru bio je svojevrsni pokušaj maskiranja odgovornosti menadžera Hypo-a i hrvatskih lokalnih političara za milijunske prijevare“, tvrdi Richard Schneider, autor knjige: 'Mjesto zločina Hypo' (preneseno iz iPress Istra, 25. svibnja 2011.).
U toj knjizi stoji i ovo: „Novi vlasnik službeno je hrvatski poslovni čovjek Danko Končar, koji je iz Londona sa svojim 'Kermas Group Ltd.'-om aktivan u međunarodnoj trgovini kromom. Neslužbeno je, međutim, Končar samo posrednik u 'poslovanju', kojeg je gurnula međunarodna grupa investitora, okupljena oko hrvatskog odvjetnika Ante Nobila, bivšeg državnog odvjetnika i seniorskog prvaka svijeta u taekwondo-u“. Usput, Danko Končar ima namjeru kupiti ne samo naše potonule škverove, kupit će on i par povećih škverova u dalekoj Kini pa će, u toj nama dalekoj zemlji, 'jeftini' Kinezi uspješno 'štancati' Končareve 'morske ideje'. Što će na to reći naš pametni sindikalac Ozren Matijašević?
Nu, vratimo se na početak, nebuloznoj Mesićevoj izjavi iz 'Vučje Gorice': „Komunizam je u svojoj ideji (bio)human, iako neostvariv po paroli da će svi ljudi biti braća te da će svatko dobivati prema potrebama, a raditi prema svojim mogućnostima“, dodao je, „pa mi nije jasno što su to komunistički zločini koje neki kvazi povjesničari vole isticati“, zaključuje taj 'izlapljeli' politički žigolo. Uistinu, izjava 'dostojna' političkog idiotizma kad se zna da je takva 'humana komunistička ideja' pokosila više od sto milijuna 'braće' (uključivo i onih oko milijun Titinih!), daleko više od nacizma i fašizma zajedno! Nema sumnje da će i Mesić već sutra tražiti fiškalovu 'pravnu pomoć' kad se objelodane pisani dokumenti o Gadafijevom sponzoriranju njegove predsjedničke kampanje ali pitanje koje 'muči' nas domoljube puno je šire od toga: Je li moguće da je moja Hrvatska, uz azijatsku Sjevernu Koreju, ostala jedinim (preostalim) europskim bastionom 'Boljković-Nobilo-Mesićevog' komunizma?
Naivni će pitati a gdje je tu moral, ćudoređe? Pa, moral je i u vrijeme komunizma bila profana, devalvirana kategorija ljudskih vrijednosti kako kod političara i politikom postavljenih direktora tako i kod fiškala, bili oni po zadatku državni tužitelji ili branitelji po dužnosti, ali i kod ljudi koji su nekad bili direktori-'rukovodioci' a danas sebe nazivaju poslovnim ljudima 'biznismenima', 'menedžerima'! Iz 'pragmatičnih' razloga većina njih redovno nazoči nedjeljnim Svetim misama a kod kuće se klanjaju jedinom bogu kojeg stvarno priznaju: 'zlatnom teletu'!
I završno, komentar jednog mog prijatelja, pravoga zagrebačkog purgera. „Prijatelju još ti nedostaje: Milan Carić je izgubio 'Tifany' na kocki od Bagarića kojeg su ubili u njihovoj 'birci' braća Rodić u Zagrebačkoj Dubravi na igralištu NK Dubrava. Inače, tijekom rata Carić je otvorio nekoliko salona za igru, automat klubova, 'Japa' u Čakovcu i u Poreču a iste je isfinancirao Arkan iz Beograda stari Carićev prijatelj. Lokal u Zagrebu mu je pomogao otvoriti direktor 'Prehrane' Petar Eror koji je i svojoj kćerci u Tkalčićevoj otvorio lokal. A tastu Gorana Ivaniševića, Dragoviću (poznat iz Titograda iz afere VIKO iz Vraždina) dao pola tada državnog lokala 'Prehrane' da si napravi ulaz u podrum, mjesto kasnije kultne diskoteke u Dalmatinskoj ulici. Uz to Carić je Pripuzu i ekipi vodio kockarnicu u polukatu hotela Dubrovnik na Trgu bana Josipa Jelačića i otuda plasirao njihovu crnu lovu uz poznate savjete advokatske kuće prijatelja Nobila s kojim je osim toga na početku Petrinjske uzeo ogroman blok zgrada bivšeg Ferimporta itd., itd., itd., Pozdrav tvoj…“

Damir Kalafatić